Lepa Smoje: Nema više onoga Splita, ali mi je drago da živi još naš Hajduk

SPLIT - Hajduk je danas proslavio svoju stotu, a iduće nedjelje Lepa Smoje, životna suputnica najvećeg Hajdukova kroničara Miljenka Smoje, proslavit će svoju devedeset i prvu. Sinoć je, nakon proslave Hajdukova rođendana, otvorila u ponoć jednu bocu i nazdravila svome Smoji rođendan, baš za Valentinovo, 14. veljače.

Jedan vijenac i za Smoju

Teško je vjerovati, ali nitko je danas nije nazvao. Ili, možda i jest, ali nije bio dovoljno uporan. Lepa ima svoje regule kad se javlja, zadnjih godinu dana više ne izlazi iz kuće, malo su je pritisnule godine. Inače je se moglo svakoga dana naći za ručkom kod Fife, u kultnoj konobi na Matejuški, ribarskoj lučici usred splitske luke podno Marjana i težačkoga Varoša gdje je u mladosti Miljenko Smoje lovio svoje prve kapitalce, male pirke za u tavu.

- Nema više toga Splita, ali drago mi je da živi još naš Hajduk . To nam je zadnja šansa i Smoje se cili život borija da se u njega nitko ne smije dirnut.

Iako, Smoje nikad ništa nije bio službeno u Hajduku, pa nije nikome moga ništa ni zabranit, ni naredit, a nisu to nikad bile ni njegove namjere. Smoje je uvik pisao ono šta je, a šta nije - to ga nije bilo ni briga. Isto ka i danas, divio se toj zanesenoj, dječjoj i beskrajnoj ljubavi Splita i Dalmacije prema Hajduku pa je lipo danas gledat kako sve gori od toga mediteranskog osjećaja topline tako da bi moj Smoje moga bit sritan tamo u Žrnovnicu di je pokopan, jer njegova djela žive i bez njega.

Lepa Smoje nije imala snage posjetiti Miljenkov grob u Žrnovnici, ali je zahvalna kad čuje da su se slušatelji Radio Splita javljali podsjećajući da je jedan vijenac Hajduk morao spremit i za Smoju u Žrnovnici.

Lepa u praznome stanu danas gleda Hajduka ka svoju prošlost:

- Udri brigu na veselje, nema do Hajduka! I do ovega ludega grada. Dobro je govorija Smoje da bi tribalo priko cilega grada razapet jedan veliki šator i boljega cirkusa se ne može nać, ka ni Hajduka, nigdi na svitu.

‘Imat se za šta prihvatit’

Ljude i svit mora se prihvatit kakvi jesu da jesu: “Uvik san govorila Smoji, smanji malo to grintanje, makni sve šta je grubo! A isto je grubo bit sama u ovome stanu, bez Njega, bez kćeri Renate, bez moga brata Fedora, izuzetnoga muzičkog talenta i arhitekte, kojega smo puste godine čekali oće li se vratit iz partizana, ma nikad…

Živim eto s duhovima, a jedan od njih je i Smojin Hajduk…

Zato sam se i odlučila sve ih bacit na kartu, stavit u knjigu ‘Ona’, jer sad znam di su i mogu ih napipat, uhvatit. Najbitnije je da se imaš za šta prihvatit. Ajmo naprid!”