‘Leševi su posvuda. Po ulicama, u kućama... Kad se sjetim tog smrada, zlo mi je‘

Žana i Larisa brzo su koračale ulicom. Trudile su se ne gledati uokolo, ali ne mogu hodati žmireći. A samo tako ne bi vidjele mrtva tijela svojih sugrađana razbacana uokolo. Iako, taman i da ništa ne vide, žestoki smrad raspadnutih tijela je nepogrešiv. Neka leže tu, na trotoaru, u parku, uz cestu..., i to dulje od mjesec dana. Mlade su žene, najbolje prijateljice već toliko dugo da se ni ne sjećaju vremena kad nisu to bile, izašle do bunara po vodu. U jednom su trenutku tiho, iako ne znaju zašto su gotovo pa šaptale kad ionako nikoga nije bilo blizu, razmijenile pokoju riječ. U drugom se samo začula strašna eksplozija. Zemlja se zatresla. Larisa je osjetila strašnu bol u nozi, pala je na tlo. Kad se prašina slegnula, strašno joj...