KOMENTAR

Lideri Možemo! su u naponu snage, planovi su im ambiciozni i uvjerljivi, ali tu je i jedna dilema

Tomašević i Puljak uvjerljivo su pobijedili. Sada tek dolaze prava pitanja, naročito u Zagrebu
 Ivana Nobilo/Cropix
Objavljeno: 30. svibanj 2021. 19:53

Drugi krug lokalnih izbora još je jedna potvrda kako sve veći broj građana traži resetiranje društva. Posebno se to odnosi na Zagreb i Split, gdje su još prve izborne ankete ukazale kako u srcima birača dominira žar promjena.

U dva najveća hrvatska grada pobijedili su gorljivi protivnici statusa quo u hrvatskoj politici, Tomislav Tomašević i Ivica Puljak. Oni su zapravo politički veterani kojima se isplatio dugogodišnji uporni rad, afirmativno-konstruktivni pristup bez previše populističkih zamagljivanja. No, sad ih tek čekamo s pravim pitanjima. Zagreb je u tom pogledu posebno zanimljiv jer ga Možemo namjerava pretvoriti u javno-eksperimentalnu zonu.

Škoro & Co. jako su se trsili izmišljotinama, poluizmišljotinama i manipulacijama upozoriti ljude kako iza Možemo dolaze puno krupnije te stoga opasnije promjene od onih koji očekuju površni pratitelji političke scene. U tome su „malo“ pretjerali. Glavna poruka Domovinskog pokreta u suštini je (otprilike) glasila: Možemo vode ljudi opasnih namjera financirani iz inozemstva koji bi trebali priznati da su puno radikalniji aktivisti nego što se čine, te k tome još imaju nekakvu nepoznatu tajnu agendu smišljenu, valjda, u nekakvom internacionalnom protuhrvatskom podrumu. Neuvjerljivost teza nije bila najslabija karika bizarne antikampanje Domovinaca. Bio je to antiradikalizam.

Glas za krupne promjene

Aktivisti pokreta Možemo niti u jednom trenutku nisu skrivali da su radikalni, a birači su vrlo dobro razumjeli kako oni ne nude još jednu u nizu smjena vlasti, kao HDZ i SDP, nego prevrat. Građani Zagreba svjesno su glasali za krupne promjene koje je Zlatko Hasanbegović želio predstaviti kao coup d'etat koji treba spriječiti svakakvim, pa i blesavim retoričkim spačkama, ako želimo obraniti zasade liberalne demokracije.

I eto, Tomislav Tomašević, dolazi na vlast, prevratnik-aktivist. Možemo stoga napokon postaviti pitanje kako bi pod Možemo moglo izgledati razdoblje 2021.-2025. godine?

Njihovi zeleni planovi doimaju se ambiciozni i uvjerljivi. Ekološka strast Možemo potkovana je odgovarajućom količinom znanja o zelenim javnim politikama i primjerima najbolje prakse. U tom dijelu od njih možemo očekivati puno. U Zagrebu bi za koju godinu stoga doista mogli disati nešto čišći zrak, zaista reciklirati otpad te posaditi cijele šume na gradskim površinama. Super.

Lideri su im u naponu snage, ljudi su to u 30-im i 40-im godinama, sa sasvim dovoljnim mrvicama radnih iskustva kako se ne bi iznenadili time što negdje napokon dolaze na posao. Neiskustvo ne bi trebalo biti preveliki problem.

Iako instinktivno znaju da stanje u financijama Grada i Holdinga nipošto nije dobro, jasno su rekli i napisali kako će ipak prvo naručiti nepristranu reviziju te na temelju toga donositi odluke. To je mala naznaka da se ipak neće revolucionarno zalijetati nekakvim krupnim odlukama koje neće korespondirati s podacima i zdravim razumom. To je jako dobro. Baš kao i to što uočavaju da krivulje proračunskih prihoda i rashoda ne idu dobrim putanjama. Svjesni su da javne financije imaju limite.

Krupne dileme

Krupna, ne i jedina, dilema oko Možemo jest hoće li se pokazati kao antipoduzetničko-etatistička stranka. U svom programu stvaranju dobrog poduzetničkog okružja posvetili su vrlo mali prostor. Procjenjuju kako puno veći utjecaj na uvjete poslovanja ima centralna država te de facto time priznaju kako se neće naročito truditi da Zagreb postane business friendly sredina. Privlačenje stranih investitora uopće im ne pada na pamet. Potpuno su nesvjesni koliko lokalne vlasti mogu biti važne za razvoj lokalne ekonomije. No, zbog toga su opsjednuti Holdingom, njegovom veličinom i značajem.

Pojednostavljeno prepričano Holding žele učiniti još većim, jačim i utjecajnijim, a nadzor nad tom još jačom korporativnom zvjerkom javnog sektora prepustiti korisnicima i radnicima; valjda besposlenim dedekima, bakicama, aktivnoj mlađariji te, pretpostavljamo, zaposlenicima Zrinjevca, od kojih mnogi u 14:00h sjedaju u aute krapinskih registracija kako bi plijevili zagorske vrtove.

Koliko vizija Holdinga koju nudi Možemo ima dodira sa stvarnošću? Je li to tek zbir sjajnih ideja sa zbrkanim tijekom misli previše romantičnih ljudi bez dovoljno menadžersko-financijskih vještina?

Priče Možemo o Holdingu jedna je ozbiljnijih utopija stvorenih u domaćim političkim kovačnicama: spojit će tvrtke srodnih djelatnosti, integrirat će poslovne funkcije računovodstva, financija, kadroviranja, pravnih poslova…, centralizirati upravljanje, oteti skoro sve gradske poslove privatnicima…. Sve će sam raditi Veliki Holding. Šarafe na tramvajima, planiraju u Možemo, više neće previše često dodirnuti ruka privatnika jer će skoro sve sami raditi 400 ZET-ovih mehaničara koje će prekvalificirati, ali je nejasno za što.

Vizije o Holdingu

Taj novi vrli Možemo-Holding u jednom će trenutku postati toliko uspješan da će otimati poslove drugim firmama; prvo u zagrebačkom prstenu, a potom i u ostatku Hrvatske. Konačni cilj je, valjda, jedan Holding, jedna Hrvatska. Citirajmo: „Provest ćemo procjenu poslovnih prilika i aktivnosti na domaćem komunalnom tržištu s ciljem ulaganja i proširenja poslovnih djelatnosti u druge gradove i stvaranja mreže tvrtki-kćeri na razini zagrebačkog prstena.“ Holding od Pregrade do Cavtata?

Vizije Možemo o Holdingu čudna su kombinacija jako dobrih ideja (o npr. racionaliziranju poslovanja i novim principima zaduživanja namjenskim vezanjem uz projekte ili o sinkronizaciji svih računa prema građanima) s nekim oblikom fantazmagorije koja će se najvjerojatnije sudariti sa stvarnim životom. Dojam je, recimo, da u Možemo poprilično naivno doživljavaju proces restrukturiranja kompanije s više od 7000 zaposlenih. Što, primjerice, misle koliko će im trebati za urednu funkcionalnu integraciju poduzeća? Mjesec dana ili 4 godine? Ili više? Rokove ne spominju.

Umjesto da smanjuju izloženost Grada javnom gigantu, oni ju namjeravaju povećati. U programu Možemo to je ključna sistemska greška. Vjerovati kako je veliki gradski komunalni monopol rješenje većine problema u 2021. godini zvuči čak pomalo nazadno, ali mnogima je retro simpatično. Nadajmo se zbog te nove pomodne popularnosti javnog sektora da se nećemo vratiti previše u zablude samoupravnog socijalizma gdje se privatni poduzetnik tretirao kao nužno zlo.

Jer jedno je A) namještati poslove privatnicima, drugo je B) dodjeljivati im poslove na transparentnim natječajima, a treće C) onemogućiti privatnom sektoru dobivanje bilo kakvih poslova za Grad jer netko vjeruje da je samo javni sektor dobar sektor. To su tri različite stvari. A, B i C. U Možemo najviše vole C).

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 08:52