Liječnici koji oprezno kažu da ne znaju kako će sve ispasti s pandemijom bolji su od sveznajućih

Susjeda je jučer okrenula glavu od mene. Sumnja. Nisam nosio masku na stubištu.

Jesmo li došli do kraja? Ako se stvarno napuni Arena, znači li to da smo gotovi? Navodno uz krevete neće biti utičnica, gdje ću puniti mobitel? A gdje će oni puniti uređaje koji će me održavati na životu? Je li mi onda bolje dobiti sada Covid-19 ili da još malo čekam? Odem li na misu i netko mi pruži ruku u onom trenutku, što da radim? Treba li svećenik koji dijeli hostiju imati potvrdu o negativnom testu? Ako će biti ograničen dolazak na groblja na Dan mrtvih, kako će onda oni umrli znati da ih volim? Što je s ostalim danima u godini, kako se oni računaju?

Je li to neustavno ograničavanje ustavnih prava na glumljenje sjećanja? A Vukovar? Ima li dovoljno lijekova u bolnicama? Jesu li svi starci u tramvajima nevoljeni kojih se obitelj želi riješiti ili su to liječnici koji pomažu zdravstvenom sustavu pa u mirovini idu na dodatnu šihtu? Hoće li nezaposleni sada dobiti posao tragača za kontaktima koje su imali pozitivni? Održava li se red u koloni za testiranje? Što je s onima koji ne mogu dugo stajati u redu? Moram li u izolaciji raditi ili se mogu posvetiti čišćenju stana, ako sam bolestan da makar ne ostane nered i nespeglano iza mene?

Mislio sam sa svim ovim pitanjima otići na presicu Stožera. Ništa stručno ne bih pitao, nemam ja pojma o tome. Pitao bih samo o životu. Onda sam odustao jer bih na 80 posto pitanja odgovor bio: ne znamo, ovisi, treba vidjeti druge simptome, pričekajmo još koji dan, možda, literatura to ne poznaje. A u Stožeru su ipak liječnici. Iako, liječnici koji s oprezom kažu da ne znaju kako će ispasti s ovom pandemijom su, ustvari, bolji od sveznajućih koji smatraju da 300 mrtvih nije ništa prema 50 tisuća koliko ljudi umre svake godine, da se svi moraju zaraziti kako bi se stekao imunitet krda i slično.

Pametni se prilagođavaju i uče. U svakom sam slučaju skužio da neću slušati one liječnike koji nikada nisu vidjeli pacijenta na podu ispod sebe, nisu lupali po plućima nekoga tko ne pokazuje znakove života niti išta slično napravili. Jer liječnici, a i ne samo oni, nego i sestre, čistačice koje se brinu o prostorima i o Covid-pacijentima, oni koji strepe svaki put kada napuste odjel i zakašljaju i pitaju se, nose li virus u sebi, daju puno, više nego što se od njih smije tražiti. Neki su već iskusili kako je korisnije iskusnog, a umirovljenog liječnika opremiti mobitelom s kamerom jer on može dati uputu tehničaru kako namjestiti brojke na respiratoru.

Da ne spominjem istraživanje koje kaže da protivnici maski nisu, jednostavno, veseli, malo neodgovorni i pripiti qananovci i slični znalci tajne ljudi-guštera, nego jednostavno ljudi s ozbiljnim poremećajem koje se iskazuje agresivnošću, neodgovornošću, manipulacijom, neprijateljstvom, uglavnom ljudi s antisocijalnim poremećajem ličnosti. Njima nasuprot nalaze se ovi s maskama, empatični koji se brinu, spremni pomoći drugima.

Na njih misli Beroš kada kaže da je mobilizirao cijeli zdravstveni sustav i da računa na ljude koji do sada nisu bili uključeni u borbu protiv pandemije, od onih na fakultetima, njegovateljica na Zavodu za zapošljavanje i drugih. Da, lako je zaključiti da smo u frci i da nam sustav zakazuje jer nikada nije bio dobar, nije se ranije razmišljalo, jer je Stožer davao kontradiktorne upute i slične fore. To se vidi iz brojki. Puno je bitnije kako će taj, na požrtvovnosti mobilizirani zdravstveni sustav funkcionirati. Brojke će reći sve. Uvijek prokleto jesu.