Lockdown se u više zemalja pokazao promašenim i u prvom i u drugom valu. Ali, to se prešućuje

Ključni problem narativa koji se zalaže za lockdown jest u tome što inzistira na tome da su stroge epidemiološke mjere jamstvo sigurnosti, ali za to ne postoje dokazi. Na svjetskoj i europskoj ljestvici zemalja s najvećim brojem smrti na milijun stanovnika previše je zemalja koje su dugo i uporno provodile radikalnu epidemiološku politiku.

Slovenija je zemlja koja je rano u drugom valu uvela vrlo stroge mjere, a upravo bilježe 1763 mrtva na milijun ili 550 više mrtvih nego Švedska, koja je strogost u osnovi svela na preporuke socijalnog distanciranja i ograničavanja velikih okupljanja; nisu nosili maske ni zatvarali kafiće i restorane. Lockdown se u više zemalja pokazao promašenim i u prvom i u drugom valu. Zašto se to prešućuje? "Lockdown uspjesi" u drugom su valu donijeli previše mrtvih.

Za slovenski lockdown posebno je poražavajuće da su na 1. listopada imali samo 73 smrtna slučaja na milijun, dok je na isti datum Švedska brojila 583 mrtva na milijun, a situacija se potpuno preokrenula: samo od 1. listopada do danas Slovenija je imala porast od 1683 mrtva na milijun, a Švedska od 632 mrtva na milijun ili 2,6 puta manje.

Nadalje, ako gledamo razdoblje od 1. listopada do danas, čak i one zemlje koje još nemaju veliki broj mrtvih na milijun poput Slovenije, a provodile su tvrde mjere, zapravo u drugom valu također nisu prošle bolje od relativno liberalne Švedske. Njemačka je na 1. listopada imala 113 mrtvih na milijun, a krajem ovog tjedna ih broji 759, što znači da su u drugom valu zabilježili 14 više mrtvih na milijun stanovnika nego Šveđani. Je li to "uspjeh lockdowna"?

Otužno je, primjerice, gledati jako naprednu i bogatu Austriju kako se dugo guši u mjerama primjerenijima za zatvore otvorenog tipa nego za modernu demokratsku državu. Sve što su mogli zatvoriti su zatvorili. Žive dugo pod čizmom epidemiološkog totalitarizma. Tek ovog tjedna otvorili su velike trgovine. Kurz može reći kako s krajem ovog tjedna broje "samo" 903 mrtva na milijun građana Austrije, ali to uopće ne znači da su prošli dobro u drugom valu. Na 1. listopada imali su samo 89 mrtvih na milijun, što znači da su do danas akumulirali dodatnih 814 smrti na milijun, ili 182 smrtna slučaja na milijun više nego Šveđani.

Pa ipak, zaključavanja i zatvaranja ostaju temelji epidemioloških politika pretežitog broja europskih zemalja. Ni nakon godinu iskustva s pandemijom covida-19 nema ozbiljnije javne rasprave o odabiru seta učinkovitih mjera koje će zaustaviti zarazu uz izbjegavanje epidemiološkog radikalizma koji uništava ekonomsku, socijalnu i političku supstancu mnogih društava.

Zanimljivo je kako u pojedinim velikim, uspješnim zemljama i dalje najavljuju epidemiološku kataklizmu ako odustanu od lockdowna. U Njemačkoj Angela Merkel i niz regionalnih lidera zastrašuju Nijemce novim zaraznijim i smrtonosnijim sojevima. Problem je te priče što bi u Velikoj Britaniji nakon pojave novih opasnijih sojeva situacija trebala biti katastrofalna. No, u Velikoj Britaniji još od sredine siječnja bilježe isključivo pad broja potvrđenih slučajeva na tjednoj razini. Kako je to moguće? Vjerojatno je da je zarazu u Britaniji ipak usporila ona zabranjena i "zločesta" riječ - okuženost.

Od sredine siječnja na negativnom su teritoriju, kad su u pitanju stope rasta slučajeva, i cijele Sjedinjene Države i cijela Europa. Gledajući globalno, svjedočimo nizu dobrih epidemioloških vijesti. Stigla su cjepiva. Iako ih je u EU premalo, i ona će značajno doprinijeti usporavanju zaraze. Nakon skupljenog iskustva bolničke su terapije sve uspješnije u spašavanju života. Zašto onda u nekim naprednim zemljama ne vjeruju da bi se nakon Uskrsa život mogao normalizirati?

Treba biti svjestan kako jest činjenica da gledamo snažno globalno usporavanje zaraze, ali nije svagdje ista situacija po pitanju okuženosti i distribucije cjepiva. U prvom tjednu siječnja na planetu je dnevno bilježeno po 800-840 tisuća novih slučajeva zaraze. U tjednu iza nas na svijetu je dnevno izbrojeno 400-440 slučajeva, ili dvostruko manje. Nažalost, ozbiljni indikator visoke okuženosti u pojedinim sredinama jest relativno visok broj smrti na milijun stanovnika. Brinu li se oni s trenutačno dobrim brojevima (Nijemci) da su, zapravo, relativno nisko okuženi, pa moraju prilagoditi javni narativ?

Iako se mnogi znanstvenici i političari iz sve snage trude poricati da je okuženost jako bitna za usporavanje zaraze, okuženost jest biološka činjenica. Ona postoji, baš kao i imunitet stečen nakon zaraze. Okuženost kao faktor usporavanja zaraze političari svjesno žele prešutjeti, pa čak i poreći kako bi izbjegli otpore prema radikalnim epidemiološkim mjerama. Takva logika nije fer jer podcjenjuje inteligenciju građana i okreće se manipulaciji. Točno je da treba napraviti sve što je moguće kako bi se izbjeglo prebrzo širenje zaraze koje može dovesti do kolapsa bolničkog sustava.

No, jedno je pokušati kontrolirati brzinu zaraze razumnim epidemiološkim mjerama, a drugo zaključati društvo bez obzira na ekonomske, socijalne, psihološke i zdravstvene rizike koji proizlaze iz lockdowna. Nijemci, ponovimo, i dalje igraju na kartu lockdowna jer, zapravo, procjenjuju kako su nisko okuženi, nisu dobavili dovoljno cjepiva (što je za njih šokantno) te se nadaju kako će izrazito strogim mjerama kupiti vrijeme do dosizanja značajnog udjela cijepljenih u ukupnoj populaciji.

Sklizak je to epidemiološki teren. No, to su Nijemci. Oni imaju tolike financijske kapacitete da si to mogu priuštiti. Tijekom pandemije zapravo se jako povećala razlika između grupe uspješnijih zemalja i onih manje uspješnih. Nijemci su postali još dominantniji nego što su bili.

Nakon što smo u članku njemačkog Die Welta prošlog tjedna doznali za tajnu prepisku njemačkog ministra unutrašnjih poslova iz prvog dijela godine, koji je od znanstvenika tražio što crnje scenarije kako bi zaplašio naciju i osigurao da što manje građana propituje lockdown kao suvremeni oblik totalitarne represije s etičkim opravdanjem, na drugačiji način možemo gledati javne preporuke dobro organiziranog pokreta ZeroCovid koji, bez obzira na cijenu, traži istrebljenje svakog virusa.

Kad njemački Božinović manipulacijom želi osigurati "strah i poslušnost populacije", onda se imamo razloga pitati gdje zapadne demokracije može odvesti koncept ZeroCovid, koji je u osnovi model moguć samo uz shvaćanje građanskih sloboda kakvo ima Komunistička partija u Kini. S tim da čak ni Kinezi nisu nikada zaključali cijelu državu, nego relativno velike gradove koji su u ukupnoj populaciji zemlje ipak zanemarivi.

Nije li bilo logičnije glavni fokus epidemioloških mjera staviti na zaštitu starije populacije. Tek kad su stigla prva učinkovita cjepiva, države su se okrenule prema onima koje je zapravo trebalo cijelo vrijeme štiti. Države su redom odredile kako je najvažnije cijepiti starije, što je potpuno logično, ali prije toga nisu pokušale cijelu epidemiološku politiku također temeljiti na zaštiti starijih, iako bi također to bilo podjednako logično.

Kod starijih od 70 godina postotak preživljavanja je 95 posto. Smrtnost od 5 posto u tim dobnim skupinama doista je strašna. Ogroman problem za zdravstvo. No, stopa preživljavanja kod mlađih od 70 je 99,95 posto. Smrti od covida zapravo su locirane u +70 populaciji. Zašto nismo išli na radikalniju zaštitu tog dijela stanovništva? S druge strane, mlađi od 70 svagdje predstavljaju najveći dio radne populacije. Nisu li svi oni mogli nastaviti s relativno normalnim životom uz minimalne ekonomske i socijalne štete?

Možemo samo pretpostaviti kako ćemo tek u godinama koje dolaze, nakon završetka pandemije, kroz istrage i analize dobiti odgovor zašto su zaključana cijela društva uz ogromne prateće štete, umjesto da smo se fokusirali na najosjetljivije skupine. Panika može objasniti kaskadno zatvaranje država, ali ponavljanje istog scenarija tijekom drugog vala značajnim se dijelom čini kao plod marketinških strategija. Nadajmo se da to nisu odradili prljavi prsti vrlo konkretnih interesa.