'MAJKA NAM JE U KOMI JER JE SEDAM DANA NISU LIJEČILI' Obitelj bijesna na šibensku bolnicu

Moja majka je u komatoznom stanju i samo Bog zna hoće li prebroditi teški moždani udar i kakve će biti posljedice. Da se za nju u Općoj bolnici Šibenik poduzelo sve što se moglo i moralo, danas bi njezino stanje možda bilo isto, a možda i ne bi. Ja to ne znam i nikad neću znati. Ta dvojba će i mene i moje sestre s obiteljima mučiti dok smo živi. A sve zahvaljujući ponašanju liječnika specijalista koji nisu bili u stanju prepoznati simptome moždanog udara. Tek sedmi dan otkriveno je da je majka pretrpjela cerebralni ishemijski moždani udar koji se zbog neliječenja razvio u još teži, s posljedicom kome, piše Slobodna Dalmacija.

Uvjerava nas jedan liječnik kako bi ishod bio identičan da je sa šibenskog hitnog objedinjenog bolničkog prijema, u sklopu opservacije, odmah upućena na snimanje CT-a glave te da je urgentno primijenjena terapija za slučajeve moždanog udara. No, činjenica je da to nije poduzeto. Činjenica je da je majčina glava s pomoću CT uređaja u privatnoj klinici “Vita” u Šibeniku snimljena nakon sedam dana i da je tek tu večer, kad su stigli nalazi iz “Vite”, uvedena ciljana terapija, a sutradan i premještena u sobu za intenzivno liječenje moždanog udara. Sve to vrijeme, od dana kada je pretrpjela moždani udar, majka je bila u bolničkom krugu.

Od trenutka kada ju je vozilo hitne pomoći dovezlo do Hitnog objedinjenog bolničkog prijema, a i poslije, nakon smještanja na Neurološki odjel Opće bolnice Šibenik, mi smo imali beskrajno povjerenje u liječnike i medicinsko osoblje. Vjerovali smo da je u najboljim, stručnim rukama iako za brojne postupke nismo imali razumno objašnjenje. Prevarili smo se, a ovo javno obznanjivanje našeg užasnog iskustva jedina je moguća, iako nedostatna zadovoljština. Ne gajimo nadu da će liječnici javno priznati krivnju, iako su nam je privatno priznali. Moja riječ je protiv njihove, ali vjerujte, sve je prava istina. Neka barem narod zna kome prepušta svoje zdravlje na ocjenu i procjenu.

Duboko potresena i ojađena, započela je svoju priču Šibenčanka M. Š., skrbna kći 75-godišnje Z. LJ. koja je zbog obilnog povraćanja i visokog tlaka na opservaciji u Hitnom objedinjenom bolničkom prijemu u Šibeniku završila u petak 16. siječnja, oko podne. I prije tri godine žena je pretrpjela moždani udar, no posljedice nisu bile dramatične. Bila je usporenija, a i tlak je znao varirati. Ipak, obitelj ju je, sudeći po kazivanju njezine kćeri, držala “kao malo vode na dlanu”.

Sama M.Š. svakodnevno je brinula o majci, trudom i strpljivošću podigla ju je na noge, točno znala koji lijek i kada uzima, što poduzeti u slučaju povišenog tlaka, kako riješiti problem opstipacije... Lijekovima i procedurom naša sugovornica barata rijetko viđenom lakoćom. Upućena je, dapače, i u postupke patronažne službe, pa je čak i majčinu obiteljsku liječnicu znala dovoziti kod nje da je pregleda i dade stručni savjet. No tog petka situacija je izmakla kontroli.

- Već na hitnom prijemu majka je bila u teškom stanju. Glave nagnute na desnu stranu, povraćala je i primala kisik, a onda su je odvezli u jedan od boksova. Pristup mi je onemogućen, a nakon neka tri - četiri sata čekanja, pozvana sam da pomognem medicinskoj sestri odvesti majku kako bi joj se napravila snimka pluća i srca. Učinilo mi se da joj nije ništa bolje. Otvorenih očiju bila je nesvjesna zbivanja oko sebe. Uto sam saznala da u šibenskoj bolnici ne radi CT i da se ne može snimiti glava. Medicinskoj sestri naglasila sam da je obitelj u slučaju potrebe spremna platiti i tu pretragu u privatnoj klinici. Kako majka nije bila u stanju razgovarati, negdje oko 17 sati pozvala me liječnica internistica s Hitne kako bi me ispitala što se s majkom događalo taj dan i koje lijekove uzima. Obavijestila me kako će je zadržati na promatranju, a ja sam priupitala ne radi li se o moždanom ili srčanom udaru. Kazala je da nema takvih naznaka pa sam otišla kući po jastuk i odjeću kako mi majka ne bi i dalje neodjevena ležala na transportnom ležaju. Kada sam se vratila, majka je bila na neurološkom pregledu, pa sam ostavila stvari i vratila se kući - priča naša sugovornica.

Sutradan je, pak, M.Š. stigla na hitni prijem već oko 8 sati i saznala da joj je majka premještena na Odjel interne službe (C), da joj je oko 6.30 napravljena hitna gastroskopija. Internistica je rekla da je Z.LJ. s internističke strane čista, a gastroskopski nalaz uredan. Iznenadio ju je odgovor kada ju je još jedanput pitala za mogućnost moždanog udara.

- Nek vam to kaže frajer neurolog koji ju je sinoć pregledao. Baš tim riječima. Malo sam se lecnula i postalo mi je jasno da internisti ne znaju što bi s majkom. I dalje je ležala u hodniku Interne na pomoćnim kolicima. Pustili su me k njoj. Neću taj prizor nikada zaboravitri. Ležala je na boku, kajin za povraćanje bio je kraj nje... i dalje je povremeno povraćala. Pitala me di mi je ćaća, a onda me glavna sestra zamolila da joj pomognem majku ponovno vratiti na Hitni prijem. Čekali smo vani do podne i 20. Od prijema su prošla točno 24 sata. Tada me poziva drugi neurolog, mlada cura stažistica i ponovno pita da joj ispričam majčino stanje. Uto sam saznala i da majci nitko to jutro nije izmjerio tlak, a kada su to napravili, bio je 240/138, otkucaja u minuti bilo je 185. Brzinski joj je skinuta infuzija za povraćanje i stavljena druga za snižavanje tlaka. Vidjevši da tlak počinje padati, otišla sam se kući presvući i vratila oko 15.30. Majku smo konačno dovezli do neurološkog odjela nešto prije 17 sati jer su se na hitnoj sve vrijeme prepucavali ne mogavši se dogovoriti kojem odjelu pripada.

U nedjelju je M.Š., kazuje, primijetila da majci povremeno “bježe oči” i o toj pojavi, tzv. distigmusu, obavijestila je medicinsku sestru koja je pacijenticu hranila kašastom hranom kroz špricu. Dan poslije, u ponedjeljak, u posjet je pacijentici stigla gotovo cijela obitelj, a liječnik koji ju je preuzeo negirao je, veli naša sugovornica, da se radi o moždanom udaru. Distigmus se, međutim, po riječima M.Š., sljedećeg dana pogoršao.

- Liječnik mi je u srijedu priopćio da sumnjaju na poremećaj majčina centra za ravnotežu, zbog čega će je poslati na pretragu na Ušni odjel te da ćemo morati kupiti lijek. Priupitala sam za CT glave, na što mi je rekao da CT ne bi ni radio, ali kako bi njegov odjel ostao čist, da će i ta pretraga biti obavljena u četvrtak. Tako je i bilo. Nemam povratne informacije o tome što se događalo na Ušnom odjelu, no majci je CT uređajem snimljena glava oko 13.50, a u 17 sati stanje joj je bilo dodatno pogoršano. Bila je nemoćna i uspavana, a desna joj je ruka bila natečena.

Kada je u petak stigla u posjet majci, M.Š. je, veli, doživjela šok.

- Majka je bez svijesti ležala na svom krevetu otvorenih očiju, zjenica izvrnutih prema gore. Izbezumljeno sam tražila bilo koju medicinsku sestru ili liječnika. Napokon sam je pronašla i upitala gdje je liječnik koji vodi majčin slučaj. Saznala sam da je od tog dana na bolovanju, a da je liječnica koja ga mijenja otišla s odjela. Počela sam plakati i vrištati na hodniku. U svoju me ordinaciju primio treći doktor i priopćio mi da mi je majka imala moždani udar koji se razvio u još teži te da je upala u komu. Nisam znala kako sam došla kući.

U subotu smo doznali da je majka dobila tešku upalu pluća. I ja i članovi moje obitelji svjedoci smo isprika pojedinih liječnika, pa i šefice odjela, raznih uvjeravanja da je liječnička struka napravila što je mogla. No, nitko od nas to ne vjeruje, posebno nakon što nam je bolnički pravnik htio izići u susret i zbog bržeg ishođenja majčine medicinske dokumentacije od bolnice, sugerirao da kopiram njezinu osobnu iskaznicu i lažiram njezin potpis. Ne vjerujem da bi to sada javno priznao. Primio nas je i sanacijski upravitelj bolnice, dr. Ante Županović, no nije nam rekao ništa utješno, ništa što bi odagnalo naše sumnje da mojoj majci zbog neliječenja život visi o koncu - zaključila je M.Š.

Dodala je kako su joj poznata sva imena liječnika, no, kako kaže, ona uopće nisu važna, već njihovo (ne)djelo.