BDP se povećava, deficit se smanjuje, rastu izvoz i turizam, a gospodarstvo se oporavlja - poručio je građanima potpredsjednik Vlade usred žestoke predizborne rasprave s oporbenim političarima. Vicepremijer bio je osokoljen pozitivnim statističkim podacima - u zadnja tri mjeseca gospodarstvo je nakon duge recesije poraslo za 0,8 posto - pa je najavljivao jači privredni razvoj u budućnosti. Oporba, pak, taj je trend okarakterizirala nevažnim, a rast premalim da bi Hrvatsku doveo u stabilnije ekonomske vode. I jedni i drugi razmetali su se budućim najavama jačeg rasta, a onda su došli izbori. Vlast je osvojila Kukuriku koalicija, a vicepremijer s početka priče - imenom Ivan Domagoj Milošević - preselio se u oporbu.
Četiri godine su prošle, predizborna obećanja već su zaboravljena, novi izbori su na vratima, a uloge su zamijenjene. Dežurni ekonomski optimist na poziciji potpredsjednika Vlade sad je Branko Grčić, koji se poput njegova prethodnika hvali rastom gospodarstva, turizma i izvoza, a njegov glavni kritičar onaj koji je to isto činio prije četiri godine. Tako se nakon slavodobitne Kukuriku objave o rastu gospodarstva od 1,2 posto u drugom kvartalu ove godine javio Milošević i taj rast proglasio nedovoljnim, zaključivši da će se tim tempom Hrvatska “na razine gospodarske aktivnosti iz 2008. vratiti oko 2045.”. Otkud mu taj proračun? Prema službenim podacima HNB-a, hrvatski bruto društveni proizvod (BDP) 2008. godine iznosio je 48 milijardi i 135 milijuna eura. Šest godina poslije, 2014., pao je na nešto više od 43 milijarde eura. Već elementarna matematika osnovnog kamatnog računa pokazuje da bi uz prosječni rast od 1,2 posto godišnje Hrvatska kroz deset godina dosegnula tih željenih 48 milijardi eura BDP-a. Uz rast od 1 posto - koliko za ovu godinu sada Hrvatskoj proriče većina analitičara, pa i poslovično oprezna Hrvatska gospodarska komora, to bi trajalo i koju godinu dulje, ali i znatno kraće od Miloševićeva “tridesetogodišnjeg” oporavka.
Zar se HDZ-ovu gospodarskom strategu pokvario kalkulator? Nažalost, ovakve akrobacije s makroekonomskim podacima stalni su dio hrvatskog predizbornog folklora. Pokušavajući steći naklonost birača, koji su većinom dosta slabo ekonomski informirani, stranke licitiraju stopama gospodarskog rasta bez ikakve detaljnije ozbiljnije analize održivosti tih prijedloga ili posljedica koje će iz njih proizaći. Ipak, kad ta obećanja ostanu neispunjena, trajno se ruši povjerenje birača u politiku, ali i moć ekonomske znanosti da nudi rješenje za životne probleme građana. Krunski primjer takvog bagatelnog pristupa ekonomskim pitanjima baš je Kukuriku koalicija, koja je pred prošle izbore obećavala da će Hrvatska u 2015. dosegnuti rast od 5 posto. Očito je vidljivo da nisu došli ni blizu ispunjenja tog obećanja, no važno je napomenuti da ove godine nijedna država članica EU, prema prognozi Eurostata, neće ostvariti ni približan rast onome koji je 2011. obećavao Milanović.
Najviše bi trebala rasti Irska, oko 3,5 posto. Utoliko, valja se zapitati: je li već i tada bilo jasno da se radi o nerealnom obećanju? Ako jest, koja je razina odgovornosti i vjerodostojnosti političara koji iznosi takva obećanja? Pitanje je ponovno aktualno s obzirom na to da se povijest ponavlja, pa se aktualna Vlada hvali mizernim stopama, a oporba najavljuje razvojni bum kad preuzme vlast. U javnosti se sve više tehnicira stopom rasta BDP-a od 3 posto, tvrdeći da samo toliki rast Hrvatskoj može omogućiti urednu otplatu golemog javnog duga. Dug jest problem koji će se morati rješavati, no ako se zna da će ove godine u cijeloj EU samo dvije države rasti više od 3 posto, koliko je realno davati takva obećanja? U maloj ekonomiji poput hrvatske trenutačni rast BDP-a može se potaknuti i s nekoliko većih investicija ili investicijskih ciklusa, no problem je što se taj balon prije ili poslije ispuše, pa se ekonomija kroz recesiju resetira na početak. Upravo to se Hrvatskoj dogodilo nakon sloma tržišta nekretnina i građevinske industrije 2009. U knjizi “Kapital u 21. stoljeću” francuski ekonomist Thomas Piketty vrlo je plastično pokazao kako duga razdoblja čak i skromnog rasta pozitivno utječu na nacije, pa rastući jedan posto ekonomija neke države udvostruči svoju veličinu u sedamdeset godina, dakle životnom vijeku jedne generacije. U investicijskom žargonu taj ekonomski zakon poznat je i kao “pravilo 70”, a iz njega proizlazi da bi Hrvatska uz prosječni rast od 1,8 posto - toliko je prosječno padala u šest godina recesije - svoje gospodarstvo uvećala za manje od 40 godina. Utoliko, ciljevi ekonomske politike ne bi trebali biti izraženi kroz visinu stopa gospodarskog rasta, već usmjereni na transformaciju same strukture domaćeg gospodarstva, koja bi omogućila kontinuirani rast, te smanjila rizik od vanjskih šokova - koliko je to u maloj državi poput Hrvatske moguće. Problem je što takav model “mirnog razvoja” nije u skladu s hrvatskim mentalitetom, a nije ni zanimljiv političarima jer je nespojiv s dominantnom logikom izbornih ciklusa. U njihovim kalkulatorima, naprosto, matematika ne igra važnu ulogu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....