‘Mi smo mogli srušiti dron u 7 minuta da imamo raketnu protuzračnu obranu. No druga stvar je čudna...‘

"Kada je već ušao u hrvatski zračni prostor, u tih sedam minuta koliko je u njemu bio mi ga zapravo nismo mogli oboriti. No kako je taj dron prošao zračne prostore Rumunjske i Mađarske preko kojih je navodno letio oko sat vremena, te zašto je izostala reakcija tih zemalja, doista je čudno - rekao nam je u telefonskom razgovoru bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva, umirovljeni general-bojnik Josip Štimac.

Štimac nam je rekao da ne raspolaže svim informacijama te se suzdržao od bilo kakvog nagađanja, no dodao je kako je jako čudno da je izostala reakcija dviju članica NATO-a koje su dronu bile na putu prema Zagrebu, ali i reakcija NATO-ova Air Policinga za ovaj dio Europe.

"Hrvatska je dio jedinstvenog sustava u kojem su i Rumunjska i Mađarska upravo radi ovakvih situacija, a po svemu sudeći informacija o dronu nije bilo. Radari su morali detektirati dron već prije ulaska u rumunjski zračni prostor. Na radaru se odmah vidi da nije riječ o civilnom zrakoplovu jer oni svi imaju transpondere. Također radarski odraz ovakve letjelice je drugačiji te bi on više ukazivao na nepoznatu vojnu letjelicu", objasnio je.

Da ovakva letjelica prođe neopaženo moguće je jedino ako ona leti na vrlo malim visinama pa je radari ne opaze. Kaže nam da je Tu-141 letjelica koja se programira unaprijed te je se može programirati da dio leta leti na određenoj visini. Međutim, dopušta mogućnost da su na letjelici rađene preinake i da je ugrađen neki napredniji sustav navođenja, poput GPS-a.

Pitali smo ga i za "teoriju zavjere" prema kojoj je letjelica zamijenila ukrajinski Yarun za zagrebački Jarun, no kaže kako je pročitao da Ukrajina poriče da je dron njihov.

"Treba se strpjeti i saznati još detalja da bi se moglo nešto više reći", rekao je Štimac. Upitan za hrvatske PZO kapacitete, Štimac je odgovorio da se PZO sastoji u teoriji od tri zasebne komponente.

Prva je motrenje, odnosno radari, te kaže da su ti sustavi u hrvatskoj funkcionalni i da su umreženi sa sustavima u regiji, pogotovo onima država članica NATO-a. Druga komponenta je dežurni borbeni dvojac hrvatskih MiG-ova 21, koja također funkcionira, no ako dvojac nije u najvišem stupnju pripravnosti, a to znači da piloti doslovce sjede u kokpitima čekajući zapovijed za uzlijetanje, vrijeme za reakciju, odnosno uzbunu je mnogo veće od sedam minuta koliko je dron boravio u hrvatskom zračnom prostoru.

Treća komponenta, jedina koja je zaista mogla u adekvatnom vremenu srušiti dron, je raketna protuzračna obrana, točnije sustavi srednjeg i velikog dometa, a to Hrvatska u ovome trenutku uopće nema.

"To je jedino što je doista u sedam minuta moglo srušiti letjelicu", kaže nam Štimac.