MIGRANTICA DETALJNO OPISALA PUT OD IRANA DO EUROPE 'Kako sam ušla u Hrvatsku? To vam ne mogu reći. Zatvorit će taj kanal pa drugi neće moći proći'

Usred Splita razgovarali smo s ilegalnom migranticom afganistansko-iranskog porijekla, piše Slobodna Dalmacija. Spavala je tu tri-četiri dana, ali zaista ne trebate paničariti ni rasplamsavati identitetske strahove: dok čitate naš tekst, ona je već daleko, negdje na Zapadu, kamo je htjela stići od početka svoje izbjegličke avanture.

Sve i da je namjeravala ostati, čak i da je život u Hrvatskoj bio njezin ideal, sigurni smo da paranoični muževi i gospođe ne bi imali razloga za histeriju kakva sve češće prati razgovor o populaciji kojoj pripada naša sugovornica.

Kada se, naime, iz mase ljudi opterećenih teškim i sigurnosno suspektnim jarmom ilegalne migracije pred vama stvori biće poput nje, shvatite koliko su bezrazložne mnoge fobije koje od tog svijeta šire prekooceanski i domaći trumpovi.

Nema ni 25 godina, lice između djevojačkog i ženskog, jasno kaže o čemu želi razgovarati, o čemu ne. Nakon što, unatoč upozorenju da ne želi pričati o razlozima odlaska od kuće, naša novinarska znatiželja zastane kod propitivanja reakcije obitelji na njezin odlazak, obara glavu i bez glasa dugo plače. Razgovarali smo na engleskom. Odmah nas je upozorila - nije sjajan.

Zato je povremeno nedorečena. A i oprezna je, čekale su je nove granice koje je prelazila bez dokumenata.

- Rodom sam iz Afganistana, ali Afganistan nikad nisam ni vidjela. Pokojni mi je otac kao izbjeglica stigao u Iran, u Teheran, gdje sam rođena. Živjeli smo kao izbjeglice. U Iranu je sigurno, nije opasno, ali nemamo nikakve opcije u životu. Ne možemo birati posao, smijemo raditi samo one slabije plaćene poput čišćenja, održavanja kuća i slično.

Zašto?

- Vladu nije briga za izbjeglice. Govorim kao Iranka, oblačim se kao Iranka i sviđaju mi se ljudi ondje, ali mi Afganistanci njima nismo dragi.

Kako znaju da si iz Afganistana? Po čemu se razlikujete od ljudi iz Irana?

- Svi smo mi muslimani. Ista imena imamo, ali naglasak je malo drukčiji. Postoje i neke sasvim sitne kulturalne razlike.

Kada si krenula prema Europi?

- Prije godinu i dva mjeseca.

Tako davno?

- Da, ali samo u Turskoj sam provela godinu dana.

Zašto?

- Nisam mogla izići. Pokušavala sam i pokušavala. Granicu sam pokušala prijeći šest puta na različitim mjestima. Tek šesti put sam uspjela ući u Bugarsku.

Jesi li prelazila s dokumentima?

- Nisam. Ilegalno. Cijeli put sam tako prešla. Tih godinu dana u Turskoj živjela sam bez dokumenata. Javila sam se i UN-u, ali od njih nema pomoći. Samo su mi rekli da iznajmim kuću, a nisam imala novca i ne znam turski.

Andrea Topić / SLOBODNA DALMACIJA

Migrantica u razgovoru s novinarom Slobodne Dalmacije

Dobro, kako si živjela u Turskoj, jesi li imala posao?

- Nisam. Imala sam nešto novca i plaćala sam za prelaske granica. Moraš unaprijed platiti, prije prelaska. Kada platiš, oni ti pomognu. Mislim... Nije to pomoć. Platila sam im. Oni su mi dali mjesto za spavanje i hranu.

Tko su oni? Tvoji prijatelji?

- Ne! Ne, nikako. Nisu oni dobri ljudi.

Krijumčari ljudi?

- Da.

Koliko si im platila?

- Iz Turske, Istanbula do Sofije tisuću i pol eura, a od Irana do Turske je bilo dvije tisuće eura.

Kako je izgledao stan u kojem si živjela u Turskoj?

- Bila je to kuća, ali nevelika. Dvije sobice i dnevni boravak. Naguralo bi se više ljudi, uglavnom muškaraca. Svi su tu spavali. Bilo je tijesno. Nekad bi dolazile i čitave obitelji.

Odakle? Afganistan, Sirija?

- Uglavnom sam viđala Afganistance. Ne Sirijce. I ovaj koji mi je ispočetka pomagao oko prelaska granice je iz Afganistana.

Kako si dolazila u kontakt s krijumčarima ljudi?

- Nisam ih sama pronalazila. Onaj koji bi mi pomogao preko jedne granice, spojio bi me s drugim. Pokazao na idućeg i rekao "tamo ideš s njim".

Vratimo se na neuspješne izlaske iz Turske. Što bi bilo kad bi te uhvatili?

- Turska policija je bila dobra. Nikom nisu pravili probleme. Grčka policija je drugo, jednom su me zaustavili, našli mi novac skriven, ušiven u odjeći. Uzeli ga. I mobitel. Kao i svim ostalima koje su hvatali. I ženama i djeci.

Koliko novca su ti uzeli?

- Imala sam više od tisuću eura za prelaske granice. Ništa mi nisu vratili. Nikome od nas.

Kako su izgledali neuspješni pokušaji? Išla si sama?

- Prelazilo bi nas 18 do 20. Autom bi išli dokle se može.

Vozač bi vas usmjerio kuda da idete?

- Ne. Uvijek imamo vođu na čelu kolone. Njega pratimo. Inače, kad se spremamo za prelazak granice kažemo "we want to go - game". Riječ "game" je kod za prelaske granice.

I kako si konačno uspjela napustiti Tursku?

- Čovjek koji mi je pomagao rekao je: "Idite u šumu." Bilo nas je četvero u grupi. Onda je došla policija i prebacila nas autom u Sofiju. Tamo nam je neki čovjek dao kuću na noć-dvije.

Zašto vas je policija vozila?

- Zašto? Platili su im.

Čovjek koji ti je pomogao, odnosno krijumčar, platio je policiji i policija...

- Policija je pomogla prevesti nas. Za novac.

Koliko novca su dobili policajci?

- Mi smo platili 1500 eura čovjeku koji nam je pomogao. On je pričao s policijom. Ne znam koliko im je dao.

Znači, iz Turske ste izašli ilegalno, a bugarska policija vas je preuzela i odvezla do Sofije?

- Da. Do Sofije. I kao što sam rekla, tamo nas je preuzeo neki drugi čovjek. Nas četvero. Svi smo iz Afganistana. Smjestio nas je u nekom hostelu.

U Sofiji si upoznala novog "pomagača"?

- U Bugarskoj sam imala problema s "čovjekom koji mi je pomogao". Kad sam živjela u Turskoj, rekla sam mu: Mula, to mu je ime, imam pet tisuća eura ukupno. On je rekao da nema problema, da prihvaća, da će mi pomoći, da mu se sviđam. Nema veze što nemam puno novca, on će me tretirati kao i ostale izbjeglice.

Dobila si popust?

- Da. Rekla sam da nemam puno novca. Odgovorio je da nema problema. Da on ima. Tako je rekao. Došli smo do Srbije. Ostala sam sa samo 500 eura u džepu, a Mula mi se prestao javljati na pozive. Nestao je. Ostala sam sama. Morala sam tražiti veze, pitati kako ću dalje prijeći. Nisam znala što da radim.

A koliko si platila za prelazak iz Bugarske u Srbiju?

- Malo manje od 500 eura. Tu smo granicu u planinama prešli iz prvog pokušaja, nije bilo teško. Hodali smo kroz šume noću, a po danu spavali.

Je li ti ikad život bio u opasnosti, jesi li bila žrtva nasilja?

- Ne. Opasno je prelaziti granice, ali sa mnom su bili ostali izbjeglice, poput mene, uglavnom muškarci. Nisu opasni. Kad bih krenula u "game", Mula bi razgovarao s drugim izbjeglicama i kazao da mi pomognu jer sam sama. Netko iz grupe bi lagao ostalima da sam mu sestra, rodica...

Nisi uvijek bila u istoj grupi?

- Ne. Uvijek novi, drugi, nepoznati ljudi.

Koliko si boravila u Srbiji?

- Tjedan dana, mislim. Kad sam došla u Beograd, prvo sam krenula u UN-ov ured. Rekli su mi da moram ići u Pirot. Tamo sam bila tri noći. Pitala sam druge migrante kako dalje do Bosne, Hrvatske. Pomogli su mi, dozvolili da idem s njima. Da nađem nove ljude koji idu preko granice.

Koliko te koštao prelazak iz Srbije u BiH?

- Prelazak od Srbije do Bosne koštao me 300 eura. Dosta jeftino. Bila sam u velikoj grupi, pa sam morala dati manje novca. Rekli su da je hrvatska granica zatvorena, da se tamo ne može. Mora se prema Bosni.

To više nije bila ona tvoja grupa od vas četvero koja je ušla u Bugarsku?

- Ta grupa se raspala. U Pirotu sam našla novu. I novog vođu. Jedan momak iz Afganistana je rekao da mogu s njima ako želim. Drugi ljudi su bili iz Pakistana.

Pomažu li domaći ljudi s Balkana, iz Srbije, Bosne, Hrvatske pri prelasku granica za novac?

- Ne, nisam primijetila. Nisam čula za to.

Kako je izgledao prelazak iz Srbije iz Bosnu?

- Bilo je lako prijeći granicu. Kao i uvijek, išli smo noću. Velika grupa, oko 30 ljudi, jedina ja žena. Išli smo autobusom od Pirota do Beograda, a od Beograda do granice u pet-šest taksija. Od Srbije do BiH došli smo za pet noći. Po danu smo spavali i nismo se micali.

Koji je bio prvi grad BiH gdje ste došli?

- Kad smo tek ušli u Bosnu, dvije noći proveli smo na nekoj farmi. Tamo smo čekali auto da dođe po nas i prebaci nas u Sarajevo. Vozili smo se četiri ili pet sati.

Kako vam je bilo u Sarajevu?

- Policija nas je vrlo brzo sve našla. Odvela nas u stanicu, uzela nam otiske prsta i rekla da idemo gdje god hoćemo. Mi smo kupili karte za Bihać, gdje već ima izbjeglica.

Odakle ti novac u Bosni?

- Poslao mi ga je prijatelj sa Zapada. 300 eura sam trebala. Jedan od izbjeglica mi je pomogao da ih dobijem Western Unionom i njemu sam morala dati 30 eura provizije za transakciju.

Koliko si ostala u BiH?

- Mislim oko mjesec dana.

Jesi li boravila u Sarajevu ili si odmah produžila za Bihać?

- Bila sam kratko u Sarajevu, spavala u nekoj devastiranoj zgradi, hladnoj. Nije imala prozore, ništa. Bilo je hladno spavati. UN je malo pomogao, dao deke.

Kako si prala odjeću?

- Nikako.

A gdje si spavala u Bihaću?

– U kampu. U stvari, bio je to veliki hotel koji su koristile izbjeglice. Meni je bilo dobro. Jednostavna sam osoba, ne tražim previše. Nisam ni navikla da imam puno. Ako imam gdje spavati i otuširati se, ja sam zadovoljna. Ali neki nisu. Nisu sretni tamo. Ljudi znaju biti nervozni, ne znaju što ih čeka u budućnosti.

Boje li se migranti jedni drugih, policije?

- Ne postoji opasnost od izbjeglica, jer svi smo u istoj situaciji. Sve što želimo je doći na sigurno. Ništa nas drugo ne zanima. Policija zna biti opasna. Grčka i bugarska policija uzimala je novac i mobitele, u Bihaću sam srela grupu od desetak Afganistanaca koji tvrde da ih je pretukla hrvatska policija kad su pokušali ući u Hrvatsku.

Koliko si ostala u Bihaću?

- Oko mjesec dana.

I onda si ušla u Hrvatsku?

- Da.

Kako? Gdje?

- Vratila sam se od Bihaća u Sarajevo. Dalje ne smijem pričati jer će se zatvoriti taj kanal. Drugi neće moći prolaziti. Tu sam prvi put bila sama u šumi. Čitavu noć. Nitko iz kampa nije htio pokušati sa mnom.

Sada nemaš grupu?

– Nemam. Nastavljam sama. Autobusom do Rijeke. Taksijem do granice. Onda ću vidjeti.

Ljudi u Hrvatskoj smatraju da su migranti uglavnom muškarci. Da nema žena ni djece.

- Dosta je muškaraca iz Afganistana i Pakistana, iako po kampovima ima i obitelji. Muškarcima je lakše prijeći granice. Teško je sa ženama i djecom. Gledala sam obitelji koje bi pokušavale prijeći, ali ne bi mogle. Nezamislivo je s djecom koja sporije idu, lakše se umore. Teško im je izdržati taj tempo. Naravno, i policija lakše uhvati grupu s čitavim obiteljima.

Što planiraš na Zapadu?

- Želim studirati računovodstvo, nastaviti fakultet, dobiti diplomu. Završila sam dvije godine u Iranu.

Kod nas se dosta priča o razlozima migracija. Zašto ljudi napuštaju svoje države?

- Kako tko. Na primjer, u Afganistanu - zbog problema s talibanima. Oni ubijaju ljude. Tamo traje rat.

Ovdje se često govori da dolazi puno muslimana koji žele promijeniti zapadni svijet, nametnuti islam.

- Ne! Nikako. Zbog toga nitko ne bježi od kuće. Ja sam šiitska muslimanka. Nisam tradicionalna, ne nosim tu odjeću. Mislim, nemam ništa protiv nje, ali ne želim se tako oblačiti. Mi samo želimo živjeti na sigurnom. Ne u strahu. Ne možemo ostati gledati ratove, ubojstva, padanje granata. Ne možemo.