Milanović opet izazvao buru: Spominje se izdaja, a traži se i zabrana ulaska u Republiku Srpsku

Političke strasti u Republici Srpskoj ne smiruju se otkako je hrvatski predsjednik Zoran Milanović prošlog vikenda u srcu tog manjeg bosanskohercegovačkog entiteta Redom Nikole Šubića Zrinskog odlikovao 103. brigadu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i neke njezine istaknutije pripadnike, piše Slobodna Dalmacija.

Slučaj se s portala i ostalih medija na koncu preselio u Narodnu skupštinu Republike Srpske, gdje se na udaru našao predsjednik RS Milorad Dodik. Nije ovo prvi put da ga oporba, predvođena SDS-om, optužuje za šurovanje s aktualnim hrvatskim predsjednikom, ali, čini se, nikada žešće.

– Zaista se pokušavam smiriti i vjerovati da nitko ovdje nije sretan što je to tako, ali vlast je kriva za to što se dogodilo u Derventi i taj Milanović je čovjek koji je stalno prisutan na ovom prostoru, čak se hvali da ima dobre odnose s Dodikom – pjenio je s pozornice zastupnik oporbenog PDP-a Radislav Dončić.

– Ova je vlast predala jasenovačku građu Hrvatskoj i time je počinila veliku izdaju. To je Dodik učinio sam u svojem prvom mandatu 2001. godine. Od tada do danas, od poslova Čermaku, od poslova Markaču, od borbe za treći hrvatski entitet. Reci: gdje su granice Čovićeva i Dodikova trećeg entiteta? Je li to samo u Federaciji? Čović kaže ne, imamo mi i Republiku Srpsku. Zato vam govorimo da vodite izdajničku politiku – rekao je Nebojša Vukanović, dok je Milanko Mihajlica iz SRS-a zatražio i da se Zorana Milanovića proglasi personom non grata u cijeloj RS.

U istom tonu bili su i ostali oporbenjaci, tako da su vladajuće u neku ruku primorali da i oni krenu s napadom na Milanovića, jer je, kako su kazali, "odlikovao stotine zločinaca iz Osijeka, Rijeke koji su bili u Derventi", ali, naravno, ne i Dodika, kojemu je za opravdanje navođena činjenica da se u tom trenutku nalazio u posjetu jednom pravoslavnom manastiru. Čak su tvrdili da ni jedan službeni dopis o Milanovićevu dolasku nije poslan nikomu osim Graničnoj policiji i Ministarstvu sigurnosti BiH.

Umirovljeni hrvatski generali Marinko Krešić i Ljubo Ćesić Rojs istog su dana i s istim povodom bili u Derventi, ali njihove se priče ne poklapaju s onim što je izgovoreno u Skupštini RS.

Marinko Krešić i Ljubo Ćesić Rojs

CROPIX

– Od granice pa dalje, znači svako križanje, pa čak i sa seoskim putovima, osiguravala je policija RS. Znam to jer sam se s kolegama iz Generalskog zbora provezao tuda malo prije predsjedničke kolone i sve sam vidio svojim očima. Bili smo i na kavi u hotelu, kasnije na svim zbivanjima s predsjednikom i nikakvog incidenta nije bilo, pa čak ni da nas je netko iz susjednih kuća mrko pogledao ili nešto dobacio – veli Rojs.

Krešića, koji je u ratu bio personalac, kako za HV, tako i za HVO, iznenađuje to što se 103. brigadu HVO-a proglašava – zloglasnom.

– Derventa je bila hrvatski grad prije rata, u njoj je na prvim izborima pobijedio HDZ, a ti ljudi su samo branili svoje domove. Ovaj se podatak malo zna, ali 103. brigada imala je najviše poginulih branitelja kad su u pitanju sve hrvatske vojne snage, njih više od 650, i to u kratko vrijeme, jer je Derventa pala nakon nekoliko mjeseci otpora. Ni sam grad nije teže oštećen, a kamoli da se moglo raditi o ozbiljnijim zločinima – kaže Krešić.

Ni povjesničar Davor Marijan nije u svojim istraživanjima naišao ni na kakve podatke o većim zločinima koje su počinili hrvatski branitelji Dervente. On je u nakladi Hrvatskog instituta za povijest prije nešto više od dvije godine objavio knjigu "Rat za Bosansku Posavinu 1992. godine", pri tome jedini suočivši dokumente zaraćenih strana.

– Stvar je u tome da je za srpsku politiku svaka hrvatska brigada zloglasna. Što se zločina tiče, istražujući dokumente naišao sam na šture podatke o nekoj vrsti zatvora, ali to je neusporedivo s bilo čime što je činila srpska vojska. Ni Tribunal u Haagu, koliko god kontroverzan bio, u svojoj bogatoj arhivi nije raspolagao podacima i dokumentima o hrvatskim zločinima u Derventi.

Ona je Srbima bila strateški važna i pod svaku su je cijenu htjeli zauzeti još dok se nije rasplamsao rat u cijeloj BiH. To su bile operacije "Sava" i "Drina", gdje su angažirali Tuzlanski korpus – objašnjava hrvatski povjesničar, koji će ovaj Milanovićev potez opisati "tipično njegovim".

Iščitavajući medije u RS i izjave tamošnjih političara i članova boračkih udruga, da se naslutiti da je zločin koji spočitavaju 103. brigadi onaj počinjen u selu Sijekovcu. Postrojbe HVO-a i HOS-a, u kojima su se tada zajedno borili Hrvati i Bošnjaci, potpomognuti nekim jedinicama HV-a, u njega su ušli između 26. i 27. ožujka, a ovisno o izvorima, broj poginulih vojnika i stanovnika kreće se između 20 i 60.

Helsinki Watch, međutim, nije mogao utvrditi navode o pokolju jer se, po njihovu mišljenju, radilo o oružanom sukobu između srpskih i hrvatsko-bošnjačkih vojnika, pri čemu je poginulo 20-ak vojnika, dok su civilne žrtve nastale slučajno, kad su se mještani našli između dvije sukobljene strane.

– Jedini je problem u slučaju Sijekovca da je on 20-25 kilometara od Dervente i pripada općini Bosanski Brod, u kojoj tada uopće nije operirala 103. brigada. Što se tamo događalo, ja ne znam, ali sa sličnom optužbom srpske strane mi smo se suočili za četvrt Čardak u samoj Derventi.

Tamo je po kućama operirala njihova Teritorijalna obrana i pucalo se na snage obrane i građane, dok je u blizini bio garnizon tzv. JNA. Mi smo morali ići u akciju čišćenja tog dijela grada i u operaciji je bilo gubitaka s njihove strane, ali ne tako masovnih – svjedoči Ivan Duspara, koji je nakon prvih demokratskih izbora u BiH postao načelnik policije u Derventi.

Bio je posljednji Hrvat koji je 2. srpnja napustio grad. Srpska vojska istog je dana odmah nakon ulaska sravnila sa zemljom poznati franjevački samostan na Plehanu.

– U Derventi danas živi 50-ak Hrvata. To su mahom starije osobe iz miješanih brakova koje su se vratile u svoje stanove. U cijeli dekanat vratilo se malo više od 500 ljudi.

To je razumljivo jer ljude tamo ne čekaju škole, zaposlenja, liječnička skrb. A ovakvim pričama o zloglasnoj 103. brigadi i nekakvim zločinima samo ih se zastrašuje, odvraća ih se i od pomisli na povratak – reći će Duspara, koji, kao i većina od više od 20 tisuća predratnih Hrvata iz Dervente, danas živi u Hrvatskoj, piše Slobodna Dalmacija.