Milanović uspijeva izvrijeđati koga hoće i neće, uvjeren da je vrhunski duhovit. No oko jedne stvari se vara

Za razliku od Nessie, plesiosaurice iz škotskog jezera Loch Ness, koju su navodno primjećivali u ljetnim mjesecima kada su novine vapile za temama (u ista doba su po Americi viđali „leteće tanjure“), predsjednik Republike plijeni obavijesni prostor takoreći danomice, u svako doba godine. Poput onoga lika iz Grimmovih priča koji je utamanio „jednim udarcem sedam“, gospodin Milanović uspijeva jednom spretno pogođenom frazom izvrijeđati koga hoće i neće. Brze pameti, to ne sporim, ali jezika bitno i neoprezno još bržega od te pameti: prvo bubne, pa se dosjeti što je rekao. Sve u žurbi da sarkazmom ponizi i satare „protivnika“, obično odsutnoga.

Na primjer sada, kada je romskoga narodnog zastupnika pozvao da se okupa, pa brzo zatim dometnuo: „u moru“, da se ne bi pomislilo da je to nastavak one iste teze u kojoj je pripadnicima susjedne nacije preporučio da prvo upotrebe sapun pa tek onda parfem.

Spreman sam povjerovati da mu je prva ideja bila pozvati zastupnika Kajtazija da malo ohladi, da se skulira, pa ga je vizualna asocijacija ponijela ka hlađenju u moru. A kočnica je proklizala, kao i onda kada je zapravo htio naglasiti da prvo treba riješiti preče pa tek onda luksuznije potrebe. Ali zašto bi to rekao jednostavno, kad može paradirati figurom i onda te pogledati u oči da vidi jesi li opijen njegovim oratorskim darom? Jesi li fasciniran kako ga je…, kako mu je…?

On zine, novinari se uhvate. Bez samilosti. Što jedan propusti – drugi neće. U epohi društvenih mreža i govora mržnje kao oratorske vještine – brutalni verbalni ubodi tiražniji su i od suza bogate čeljadi.

U intervjuu sa Zvonimirom Rogozom za Telegram 1973 nisam objavio dvije njegove zapravo snažne rečenice. Preskočio sam ih ne zato što bi bile nećudoredne za ono doba. Naprotiv s užitkom sam prenio kako je prepričao upoznavanje sa svojom partnericom u Extasi, 20-godišnjom Hedy Lamarr, 40 godina ranije. Umjesto da joj stisne desnicu, pružio je obje svoje ruke uhvativši je za prsa i upitavši: „Hedy, ist es zu glauben?“ (Hedy, je li to za vjerovati?), a partnerica je vedro odgovorila: „Ja, natürlich, das ist mein Kapital!“ (Da, naravno, to je moj kapital). Danas bih to vjerojatno cenzurirao, da Rogoz ne padne pod udar #metoo. Uostalom, tek kasnije sam doznao da je Lamarr puno veći kapital imala u glavi, jedan od najbujnijih u XX stoljeću. Preskočio sam rečenice u kojima je tada 85-godišnji gospodin otvorio dio ranjive intime. Nisam ih objavio iz vlastitog stida, jer mi se činilo neetičkim taj uvid u tuđu intimu podastrti publici. Prisvojio sam pravo štedjeti sugovornika.

Čuvali smo i političare od njih samih.

U ono vrijeme nismo bilježili ama svaku riječ nekog političara, čak ni predsjednika Republike. Da, i njega smo kratili, pažljivo, ali imajući na umu da na stranicu stane koliko stane, pa ti vidi. Obrezivali smo ga pažljivo, kao novorođenče. Bilo je vještih u toj religiji, pa je poslije obrezivanja djelovao još ljepši. Za one druge funkcionirao je debeli flomaster, kojim se, kosom crtom preko Tanjugova tickera, obilježavalo što daktilograf ne mora prepisivati.

Doduše, bilo je slučajeva kada bi netko izvalio takav biser da bi ga bila velika šteta ne poslati u tisak.

Poput čuvenog dijaloga iz, ako pamtim, Željezare Zenica (prenosim po sjećanju):

„Kako ste, drugovi“, upita predsjednik Tito, šaleći se. „Dobro“, odgovoriše oni, također u šali.

Danas, blago nama, objavljujemo sve što predsjednik Republike kaže. A on sretan i plodan. Ne treba iz njega čupati rečenice. Naviru same, plave obavijesni prostor, talasaju se i prelijevaju preko ruba snošljivosti. Pljusnu lijevo i desno, doma i u buži. Ako dotaknut pisne, eto nove erupcije, ne bi je ni Brijarej zaustavio onim svekolikim ručicama s kojima je rođen. Da nije Milanovića, morali bi se novinari češće baviti „dosadnim temama“ poput funkcioniranja vlade, skupe sporosti zdravstvenog sustava i sve tako dalje. Moguće je zamisliti kako u nekome ministarstvu pale svijeću zahvalnicu što opet Predsjednik blista i kupi pažnju. Sam sebe prezentira kao svoju najdražu barbiku. Uvjeren da je vrhunski duhovit i onda kad se drugima čini da je samo uvredljiv.

Eto, kako prenose portali, na pitanje je li pridonio stereotipima [o Romima] Predsjednik je rekao: „Ako izgubimo smisao za humor, onaj zdravi minimalni humor, gotovi smo kao nacija“. Pa objašnjava: „Stereotipi postoje i svi smo mi stereotipni ljudi. Stereotipi nisu mržnja, i važno je da to ne budu. Sve dok nisu mržnja nisu opasni.“

Rekao bih da se dobrodušni Milanović vara. Stereotipi – o Cincarima, Romima, Bračanima, Hercegovcima, političarima, kočijašima itd. – većinom su glupi – a glupost je katkad opasnija od zloće, jer je teže iskorjenjiva, čak i u onim rijetkim prigodama kada je kažnjiva. Koriste se kao opća mjesta za dokazivanje ničim inim opravdane nadmoći.

Dok Papa u Québecu insistira: „Neka se kršćanska kultura nikada više ne dopusti zaraziti idejom da je neka kultura superiorna drugoj i da je zakonito koristiti metode prisile protiv drugih…“, dotle hrvatski Predsjednik smatra da se smije koristiti stereotipom o Romima kao uspješnim trgovcima kovinskim otpadom kada se suprotstavlja ideji o ograničenju temperatura klimatizacijskih uređaja. Dovoljno bi bilo da je rekao da su u tom slučaju ti uređaji staro željezo (što nije istina, ali ako on tako misli…). Umjesto toga poteže za skut Rome koji i njega, kao bivšeg premijera, mogu zapravo pozvati na red i pitati zašto ne uspijevaju u nekim inim biznisima. Nisu doktori znanosti, podruguje se Predsjednik, pa onda spomene da nije ni on. Neistina, ima Roma s doktoratom znanosti. Premalo, ali ima.

Kako se može očekivati snažnija integracija, veća konkurencija Roma za bolje plaćena zanimanja, kada su obrazovno hendikepirani u samom početku: jedina su manjina čija djeca nisu obuhvaćena osnovnim školstvom na materinskom jeziku. Pisao sam o tome 1975, pa su mi se u Zagrebu rugali. Jer su funkcionirali stereotipi koji su državnom poglavaru elementi zdravoga narodnog humora.

Osim što su glupi i štetni, stereotipi su zarazni, lako se hvataju. Pa i kad se odnose na narode koje su naši sunarodnjaci 1941-1945 izvrgli veoma temeljitom genocidu. Već i to bi trebalo navesti da se pripazi na jezik kad se u usta uzimaju sunarodnjaci žrtava. Pronoseći glupost kao opće mjesto, ili čak „duhovitost“, stereotipi zaglupljuju.