MILJENKO JERGOVIĆ Kako je povik ‘Za dom spremni’ doveo do nestanka Židova

Židovskom sudbinom u Drugome svjetskom ratu hrvatska se kultura bavila sporadično i rubno. Ako bi se o tome i govorilo, činilo se to uvijek unutar širega, europskog, konteksta, dok se od lokalnoga, našeg, holokausta, u pravilu bježalo kao od vlastite nečiste savjesti. Židovska tema, mimo pojedinačnih dokumentarnih svjedočenja i ispovijesti stradalnika, u hrvatskoj književnosti praktično niti ne postoji.

Hrvatski pisci – oni koji u kulturnome smislu ili podrijetlom nisu Židovi – njome se uopće nisu bavili, za jedne je to bila tabu tema, za druge, možda, i nevažna tema, dok velikih proznih pisaca, dramatičara ili pjesnika židovskoga podrijetla u Hrvatskoj nakon 1945. nije ni bilo. Za razliku od srpske književnosti, u kojoj su se židovskom temom i holokaustom bavili veliki pisci – Danilo Kiš, Aleksandar Tišma, Đorđe Lebović, ali i Ivo Andrić u snažnoj i amblematskoj pripovijeci "Bife Titanik", i bosanske književnosti, koja je osim Andrića imala i velikoga jevrejskog pripovjedača Isaka Samokovliju, u Hrvatskoj se o holokaustu, uglavnom, mučalo.

Na fotografiji: Telefonski imenik iz 1941. godine za područje Direkcije Zagreb

A zašto se mučalo, pomalo ćemo shvatiti i nakon što izađu prva sintetička historiografska djela o sudbinama zagrebačkih Židova, knjige Ive Goldsteina "Holokaust u Zagrebu"i "Židovi u Zagrebu", koja su od prevlađujućeg dijela javnosti, u desnim medijima, na Hrvatskoj televiziji, u akademskim i crkvenim krugovima, dočekane sa žestokom omrazom ili prezirnom šutnjom, dok se autor našao na, naravno neformalnim, ali trajnim, nacionalno konstitutivnim, crnim listama unutar društvenoga mainstreama.

Na fotografiji: Brzoglasni imenik za 1942. za teritorij NDH. Izglda gotovo isto kao i onaj iz 1941., ali njihove stranice svjedoče da je vlastima bilo dovoljno jedva dva mjeseca, koliko je prošlo od uspostave države do izrade imenika, da telefonskim pretplatnicima židovskog podrijetla oduzmu pravo na brzoglas i brzoglasnu liniju

Ukratko, umjesto da te dvije knjige uvećaju Goldsteinov ugled, one su, na neki način, dovele do autorove intelektualne izolacije i stanovite nacionalne samolikvidacije. Od njihove objave, Ivo Goldstein više se ne percipira kao Hrvat u kulturnome i domovinskom, a možda i u nacionalnom smislu, niti kao hrvatski povjesničar. I to ne samo među otvorenim nacionalistima zidićevskog tipa, nego i kod većega dijela neosviještenoga zagrebačkog građanstva, koji na informacije ove vrste reagira instinktivno, kao pas na bačenu kost.

Slučaj Ive Goldsteina, možda, i najbolje objašnjava sedam desetljeća hrvatske kulturne šutnje na židovsku temu. U nezrelim i neiživljenim društvima, u kulturama koje nisu osvijestile vlastitu prošlost i podrijetlo, u malim, provincijskim sredinama, o Židovima i o holokaustu najbolje je šutjeti.

Na fotografiji: Trgovina cipelama Sandor Ebenspager

Ali i bez toga, bez velikih književnih dijela, bez povijesnih sinteza i filmova (osim "Devetog kruga", filma koji je režirao slovenski redatelj France Štiglic, hrvatska kinematografija nema djela koje bi se, čak ni sasvim rubno, bavilo holokaustom, sve do "Lee i Darije" Branka Ivande...), bez teoloških rasprava i bez crkvenog pokajanja, pa čak i bez televizijskih emisija i dokumentarnih filmova, može se, vrlo pouzdano, rekonstruirati sudbina hrvatskih Židova, skupa s političkim, kulturnim i građanskim prilikama u većinskom narodu. Mogu se naslutiti pojedinačne sudbine, skupa s imenima i prezimenima onih koji su samo asistirali njihovom stradanju. Dovoljno je, naprimjer, zaviriti u telefonske imenike...

Telefonski imenik za 1941, u izdanju Ministarstva pošta, telegrafa i telefona Kraljevine Jugoslavije, koji obuhvaća područje Direkcije Zagreb, kupio sam u ljeto 2008, jedne nedjelje na sajmu antikviteta na Britancu, i platio ga šesto kuna.

Na fotografiji: Čuvena draguljarnica Wolff

Šest mjeseci kasnije, između Božića i Nove godine, s velikim uzbuđenjem sam, u jednome danas ugašenom zagrebačkom antikvarijatu, uzeo u ruke Brzoglasni imenik za 1942, za teritorij Nezavisne Države Hrvatske, u izdanju Ministarstva prometa i javnih radova NDH, Odjela za poštu, brzojav i brzoglas. Knjiga je koštala 380 kuna, iako bih za nju dao i deseterostruko više, jer sam slutio, dok sam je na sve strane tražio, da ona, skupa s onom prethodnom, predstavlja zanimljivu, potresnu i jezovitu svjedodžbu i svjedočanstvo o svakodnevici holokausta u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali i o društvenim i kulturnim promjenama koje su se dogodile u Zagrebu između kraja 1940, kada je dovršen i tiskan telefonski imenik za 1941, i 12. lipnja 1941, kada je, kako piše na stranici s kazalom, ažuriran imenik koji će važiti u sljedećoj, 1942. godini.

Zanimljiv je već i sam dizajn ove dvije knjige. On sugerira da se u međuvremenu, za nekoga boljestojećeg Zagrepčanina, Hrvata i katolika – jer tada su, još uvijek, telefonirali samo boljestojeći građani – nije se promijenilo gotovo ništa. Imenici, naime, izgledaju gotovo isto: na finim, narančastim kartonskim koricama, na naslovnicama su iste reklame, za trgovinu muzikalija Schneider, u Nikolićevoj broj deset, koja je "najveća stručna tvrtka u državi" – jednoj, ali i drugoj – i gdje se mogu kupiti "najsavršenije harmonike svijeta Hohner", ali i sva druga glazbala i glazbeni pribor.

Na fotografiji: Rušenje sinagoge u Praškoj ulici

Zavirimo li u imenike, vidjet ćemo da je vlasnik tvrtke Schneider Franjo, te da osim trgovine posjeduje radionicu za izradu glazba i skladište, a da osim službenoga telefona navedenog i na koricama imenima (broj 78-75) ima i privatni telefon (broj 25-720), na adresi stanovanja: Bukovačka cesta 107. Za razliku od nekih drugih Schneidera, shvatit ćemo i to, Schneider Franjo je katolik.

Na stražnjoj strani korica kod oba imenika ponavlja se reklama za Siemensove telefonske aparate, uz slogan "Telefon – mnogostruki suradnik", koji će, u skladu s jezičnim promjenama, biti prepravljen u "Brzoglas – mnogostruki suradnik", a poduzeće "Jugoslavensko Siemens d.d." pretvoreno je u "Hrvatsko Siemens d.d.".

Na fotografiji: Apoteka k Salvatoru, jedna od najpoznatijih gradskih ljekarni koja se nalazila na Trgu bana Jelačića

Drugih jezičnih intervencija nije bilo, pa je tako i preporuka za korištenje Siemensovih aparata ostala ista, osim što je telefon transformiran u brzoglas: "Siemens brzoglasne stanice su rezultat svrsishodnog istraživanja. One prenašaju potpunoma razumljivo govor i pod nepovoljnim uslovima." Čak ni riječ uslov, koju podcrtava najsuvremeniji hrvatski spelčeker, spelčekerima Odjela za poštu, brzojav i brzoglas nije predstavljao nikakvu smetnju.

Prvo što se može uočiti komparativnim iščitavanjem dvaju imenika jest da su vlasti Nezavisne Države Hrvatske proces segregacije građana po rasnoj i nacionalnoj osnovi provele munjevito brzo i temeljito.

Bilo im je dovoljno jedva dva mjeseca, koliko je prošlo od uspostave države do izradbe imenika, da telefonskim pretplatnicima židovskoga podrijetla oduzmu pravo na brzoglas i brzoglasnu liniju, te da njihove brojeve dodijele nekome drugom. Kako su telefonski imenici još u ono vrijeme načinjeni tako da savršeno posluže svakom korisniku, pa ih je moguće pretraživati i po imenu i po broju pretplatnika, lako otkrivamo i kome je dodijeljen koji broj.

Otac Lee Deutsch, male glumice i čuda od djeteta, odvjetnik, doktor Stjepan Deutsch stanovao je u Gundulićevoj 29, broj telefona 45-01. Tako je u imeniku za 1941. U sljedećem tomu ove narančaste hrvatske knjige, broj brzoglasa 45-01 stajat će iza imena doktora Joze Poduje, kao njegov privatni broj, na adresi Jurjevska 2. Kao advokat, ni Jozo Poduje nije bio nepoznat među zagrebačkim građanstvom.

Na fotografiji: Za današnji izgled središnjeg trga Zaslužni su Leo Hönigsberg i Julius Deutch

Štoviše, bio je predsjednik Rotary cluba, njegovo ime ćemo i danas naći u pregledima uglednih zagrebačkih i hrvatskih rotarijanaca. Bilo bi nepristojno i pomisliti da je odvjetnik Poduje bio blizak ustašama, ni govora o tome, ali se vrijedi zapitati što je mislio, kako se osjećao, što mu je bilo na duši, kada mu je dodijeljen broj koji je, u vrijeme dok su Židovi smjeli telefonirati, pripadao kolegi Stjepanu Deutsch?

Veliki hrvatski arhitekt Rudolf Lubinski, projektant čudesno lijepe zgrade Narodne i sveučilišne knjižnice na Mažuranićevom trgu, u kojoj je danas smješten Hrvatski državni arhiv, ali i nove sefardske sinagoge u Sarajevu, Templa, koji će nakon Drugoga svjetskog rata postati jedna od najakustičnijih koncertnih dvorana u Jugoslaviji, umro je na vrijeme, u ožujku 1935.

Ali u telefonskom imeniku za 1941. još uvijek je njegov telefonski broj, na adresi Plemićeva 2. Tu su, bit će, živjeli njegovi nasljednici. No, sljedeće godine broj brzoglasa 52-22, na koji se nekada javljao slavni arhitekt, pripast će zubaru Ribić Josipu, s Pejačevićevog trga 3. Tko zna je li se dentistu Ribiću dogodilo da mu pozvoni telefon i da se s druge strane javi glas iz Chicaga ili, recimo, Buenos Airesa, i upita za porodicu Lubinski? Što bi Josip Ribić odgovorio?

Na fotografiji: Senatorij Merkur, današnja bolnica Merkur

Doktor Miroslav Šalom Freiberger bio je zagrebački rabin. Nije htio otići iz Zagreba dok je u njemu živih Židova, pa je 1943. poslan u Auschwitz i pogubljen. Stanovao je u Ambruševoj ulici, na broju 8. Ulica se i danas tako zove, čak je i kućni broj ostao isti. Rabinov telefonski broj bio je 44-18. U sljedećem telefonskom imeniku taj broj nalazimo među brojevima brzoglasa Hrvatskoga državnog sabora, u podrubrici "Narodni zastupnici".

Inače, Sabor je u NDH imao trinaest telefonskih linija, dvije pod "Novinarska soba", koliko i za "Odborsku sobu", a po jednu za predsjednika Sabora, bilježnike, saborsku kvesturu, predsoblje sabornice, pisarnu kvesture, knjižnicu, diplomatsku sobu, brzopisnu poslovnicu i spomenute narodne zastupnike. Tko zna, možda se dogodilo i to čudo da netko nazove i na brzoglas traži rabina Freibergera...

Na fotografiji: Dr. Miroslav Šalom Freiberger, zagrebački rabin koji je 1943. godine poslan u koncentracijski logor Auschwitz i pogubljen

Tvornica olovaka Zagreb je nastala na temeljima tvrtke "Penkala - Edmund Moster", formiranoj 1906. na izumiteljskom geniju Slavoljuba Penkale i kapitalu Eduarda Mostera. Mosteri su bili ugledna i bogata zagrebačka židovska obitelj. U njihovom vlasništvu bila je i "Tvornica laka i boja d.d.". Evo što je bilo s njima i njihovim telefonskim brojevima. Eduardov brat Mavro, koji je uložio svoj kapital u zajedničku tvornicu olovaka, stanovao je u Kukuljevićevoj broj 37, s telefonskim brojem 54-47.

Sljedeće godine, njegovom se brzoglasnom linijom već služio liječnik, doktor Ivo Galić, iz Ulice Kralja Stjepana Tomaševića 25. Brat Bernard, vlasnik tvornice kemijskih proizvoda u Heinzlovoj ulici stanovao je u Mesničkoj, na broju 13, i tamo je imao telefon broj 56-81.

Tko bi dogodine nazvao taj broj, time bi kontaktirao "Obći odsjek" Ministarstva unutarnjih poslova, kojim je tada ministrovao doktor Andrija Artuković. Treći brat, Aleksander Moster, stanovao je u Šubićevoj 15, a do Hitlerovog dolaska na vlast upravljao je porodičnom tvrtkom u Berlinu, koja se također bavila proizvodnjom olovaka. Njegov telefonski broj: 23-916. Sljedeće godine, tko bi nazvao imao je čast porazgovoriti s Ankom plemenitom Grabarska Gvozdanović, iz Visoke ulice 8. Danas, na toj je adresi Palača Gvozdanović, jedna od rijetkih sačuvanih gornjogradskih zagrebačkih palača, u kojoj je sve kako je i bilo nekad.

Na fotografiji: Ljudevit Schwarz (s lentom) koji je Zagrebu dao suvremeni tramvajski promet i godinama upravljao javnoprijevozničkom tvrtkom

Posjetimo li tu turističku atrakciju – inače i vrlo ugodan prostor glazbenoga salona, u kojem su zadnjih godina, zahvaljujući ponajprije entuzijazmu Zlatka Madžara, koncertirali neki od najboljih zagrebačkih, ali i inozemnih klasičnih glazbenika – vidjet ćemo kako se živjelo u starome, građanskom Zagrebu. Nećemo doznati kako se i s kim telefoniralo, niti što je odgovarala Anka pl. Grabarska Gvozdanović kad bi je netko nazvao i tražio da razgovara s gospodinom Mosterom, misleći, vjerojatno, pritom kako je plemenita gospođa ustvari njegova tajnica.

U telefonskom imeniku za 1941. nema, začudo, imena najslavnijega brata, dvotrećinskog vlasnika slavne tvornice olovaka, Eduarda Mostera. Ili je bio diskretan, pa se krio iza tuđeg broja telefona, ili, naprosto, nije volio telefonirati, pa je imao samo službeni broj. U to vrijeme i takvih je ljudi još uvijek bilo. Ali zato znamo kako je skončao Eduard Moster, zagrebački industrijalac, dobrotvor, ali i sam izumitelj.

Te 1942, dok se po Zagrebu uveliko telefoniralo s novouvedenih brzoglasnih linija, Moster je ubijen u Jasnovcu. Brat Bernard iste je godine ubijen u koncentracijskom logoru na Rabu. Stradali su i Aleksander i Mavro, ali je kemijska olovka, slavni Penkalin izum, do danas ostala zagrebačkim i hrvatskim nacionalnim ponosom i dokazom kako mi nismo nikakva austrougarska provincija, nikakav zatureni Balkan, nego su, eto, neki našijenci izumili i jednu tako jednostavnu stvar, koju koristi cjelokupno čovječanstvo – kemijsku olovku.

Na fotografiji: Konjski tramvaj

Ne samo da su je izumili, nego su pokrenuli i njezinu industrijsku proizvodnju, što je, pak, potvrda kako je Zagreb početkom dvadesetog stoljeća bio malo, ali ipak dovoljno važno industrijsko, gospodarsko i kulturno središte da je u njemu mogla biti utemeljena proizvodnja jednoga tako važnog proizvoda kakva je kemijska olovka! Razlozi za ponos bi, zacijelo, i postojali, ali samo kada bi se priča ispričala do kraja, na način na koji je nehotice predočena u dva telefonska imenika. Jer priča o hrvatskoj kemijskoj olovci je, po logici dramaturškoj, povijesnoj ali i etičkoj, od jednog trenutka i priča o holokaustu na hrvatski način.

Na fotografiji: Kapela ZET-a

Nije nam tema, ali potražimo inžinjera Slavoljuba Penkalu u našim imenicima. Da, umro je on davno prije rata, još 1922, ali njegova udovica, ipak, je tu. Uz ime Penkala Emilija stoji, da ne bi bilo nikakve greške, i "supruga inžinjera". Krajem 1940. njezina adresa je Trg Kralja Petra (Jugoslavenska akademija). Upravo tako piše, što bi značilo da je gospođa Emilija stanovala u zgradi Akademije. Do sljedeće godine nešto se promijenilo.

Telefonski broj 87-70 ostao je nedodijeljen, ili je njegov korisnik tajni, jer je uz njega, tamo gdje bi trebalo biti ime, prazno mjesto, bijeli papir, ali to ne znači da je Emilija Penkala ostala uskraćena za brzoglas. Ako smo u 1942, možemo je naći na prilično lijepoj adresi, u Brešćenskoga 7, ili razgovarati s njom na broj brzoglasa 25-764, Taj broj jedan je od nekoliko stotina novouvedenih brojeva, koji ranije nisu postojali.

Broj telefonskih pretplatnika, čija su imena lako prepoznatljiva kao židovska, ili koje su ustaške vlasti vrlo ažurno identificirale kao Židove i oduzeli im pravo na brzoglas, u mjesecima pred rat uveliko je nadmašivao postotak ovoga svijeta u ukupnom stanovništvu Zagreba, ali i drugih hrvatskih krajeva do kojih je doprla blagodat telefonije. Barem je trostruko više židovskih telefonskih priključaka, nego što je, razmjerno, židovskoga svijeta u Zagrebu i u Hrvatskoj.

Razlog tome nije, naravno, u protekciji, nego u obrazovnoj i profesionalnoj strukturi tih ljudi, ili u tome što nikome u Kraljevini Jugoslaviji, srećom, nije palo na um da određuje cenzus židovskih telefonskih priključaka, kao što je i u toj, prema Židovima reletivno snošljivoj državi, pred rat donošen cenzus broja židovskih studenata na pojedinim sveučilištima.

Na fotografiji: Arhitekt Rudolf Lubinski projektirao je jednu od najljepših zgrada u Hrvatskoj - nekad zgradu Nacionalne i sveučilišne knjižnice, danas Državnog arhiva na Marulićevom trgu

Golema većina zagrebačkih Židova su, tradicionalno, još od početka devetnaestog stoljeća, kada su se pojavili u građanskome životu, aškenaskog podrijetla, s prezimenima koja korijen imaju u njemačkome jeziku ili su slavenizirana, često i tako da Weiss postane Bijelić, a Leibowitz se prezove u Lebović.

Sefardi su se u Zagreb, u pravilu, doseljavali iz Bosne i Hercegovine, u većem broju nakon uspostave Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Dolazili su, uglavnom, iz socijalnih razloga, jer je Zagreb bio bogatiji od Sarajeva ili Tuzle, ili bi dolazili na studije, pa se nisu vraćali u Bosnu.

U telefonskom imeniku za 1941. pretplatnika sefardskih prezimena i nije tako malo, a zanimljivi su jer oni, u pravilu, nisu slavni i zaslužni Zagrepčani. Može se pretpostaviti da ne pripadaju ni agramerskim kulturnim i političkim elitama, nego su, još uvijek, samo dotepenci.

Tako u imeniku nalazimo trojicu Albaharija. Izidor je stanovao u Klaoničkoj 7, telefonski broj 23-516. Sljedeće godine isti broj će pripasti Tvornici vagona strojeva i mostova, na adresi Gajeva 2. Albahari Mavro, uz čije ime stoji obrt "užarski proizvodi", živio je u Martićevoj 15. Broj telefona na koji se javljao bio je 42-22 i dodijeljen je Nikolić Petru, iz Gajeve 20, "nakladniku i trgovcu slika".

Albahari Mocha bio je Izidorov susjed u Klaoničkoj. Stanovao je na broju 25, a telefon mu je bio 61-77. Taj broj pripao je 1941. Carmine Aoisu, novopostavljenom direktoru rekvirirane tvornice Chromos, koji se, pak, mimoišao za nekoliko godina s Miroslavom Krležom, jer je stanovao na Gvozdu 11.

No, kad ga već spomenusmo, Krleža nije imao telefon na svoje ime, ali jest na Belino. Stanovali su, kako svjedoče i ove knjige, u Radišinoj 14. Broj im je bio 81-17, i nije im bila oduzeta telefonska linija. Nije ni bilo razloga, jer Krleža, ipak, nije bio Židov.

Na fotografiji: Zgrada tvrtke Penkala-Edmund Moster

Zanimljivo je, međutim, da se u imeniku za 1941. nalazi ime doktora Adžije Božidara, rasom Hrvata i katolika, novinara nastanjenog u Cvjetnom naselju II, na broju 3, kojega će, nekoliko mjeseci kasnije, malo po dolasku na vlast, ustaše pogubiti u Kerestincu. Njegov broj telefona 22-747 bit će, gle sad tog cinizma, dodijeljen "političkom i kulturnom društvu" koje je nosilo naziv Casa d'Italia, a imali su prostorije u Bogovićevoj, na broju sedam.

Do kraja 1941, na cijelom području NDH, nije više bilo telefonskih pretplatnika židovskoga podrijetla. Izuzetak su, u Zagrebu, bile dvije institucije. Židovska bogoštovna općina, koja je bila istjerana iz svojih prostorija u Palmotićevoj ulici 22, i smještena u jedan neugledni, klaustrofobični podrum na Trgu kralja Tomislava 4.

Raspolagali su jednom brzoglasnom linijom, broj 23-841. Godinu dana ranije, krajem 1940, taj je broj pripadao Merkurovom sanatoriju (tojest, bolnici Merkur), u Zajčevoj 19. Drugi brzoglas kojim su se, možda, mogli koristiti oni Židovi koji još nisu dopali logora ili nisu bili pogubljeni glasio je na Židovski narodni fond, u Trenkovoj broj 9. Broj 22-364 godinu dana ranije glasio je na ordinaciju Podvinec dr. Srećka, "specijalista za bolesti uha, grla i nosa" iz Gjorgjićeve 22.

O doktoru Podvincu i njegovoj sudbini ne znamo ništa, osim da 1942. na njegovo ime više nije bilo registriranih priključaka, ni na Jabukovcu 23, gdje je ranije stanovao, ni u ordinaciji koja više nije postojala. Njegov privatni broj 23-127 u 1942. nikome nije dodijeljen. Ako je suditi prema imeniku, ostao je slobodan.

Mimo ova dva broja, u Zagrebu je te godine postojao još jedan židovski brzoglas. Ili je, možda, riječ o tiskarskoj greški ili uredničkom propustu, o kojem ćemo kasnije nešto reći. Uz broj 72-36 u imeniku za 1942. stoji "Attias braća, proizvodnja finih koža", i adresa Radnička cesta 80. Attias je markantno sefardsko prezime, Attiasa nije bilo ni katolika, ni drugih vjerozakona, oni su samo Židovi, a godinu dana ranije, u imeniku za 1941, nalazimo u Zagrebu još jednog Attiasa, Salamona, "trgovca čarapa, rukavica i pletene robe", iz Jurišićeve 6. Te godine obrt braće Attias, na istoj adresi, imao je telefonsku liniju broj 79-46.

Kao predratni vlasnik tog obrta pojavljivao se jedan vrlo zanimljiv čovjek, rođeni Bišćanin Rafael, Rafo Attias, koji je, mimo upravljanja kožarijom, uspio da doktorira pravo u Beču. U Bihaću je, donedavno, bilo starijih ljudi koji su pamtili Rafinoga oca Jakoba, vlasnika najboljeg obućarskog dućana u gradu, s početka dvadesetog stoljeća... Nije nam dato da istražimo što je na kraju bilo s Rafom Attiasom. Nećemo pogledati u knjigu s imenima pomorenih jasenovačkih logoraša. Ako je u njoj, neka to ne saznamo.

Nije vjerojatno, niti pronalazimo drugi takav slučaj, da je Ministarstvo prometa i javnih radova, Odjel za poštu, brzojav i brzoglas nekome Židovu oduzelo jedan, a dodijelilo drugi broj. Prije će biti da u zagrebačkom dijelu imenika za 1942. nije ažuriran podatak o "povjereništvu" ili "povjereničtvu" nad židovskim obrtom, kojim se, u ime nekoga arijevca, Hrvata katolika ili Nijemca, rekviriralo židovsko vlasništvo. U drugim slučajevima, i u drugim dijelovima imenika, čak i u dubokoj provinciji, na krajnjim rubovima i granicama NDH, takav je postupak do lipnja 1941. proveden, a u brzoglasnom imeniku promptno ažuriran.

Ali teško bismo se suzdržali da ne provjerimo gdje je završio prijeratni telefonski broj braće Attias. Prema imeniku za 1942, iskazano je da je ostao nedodijeljen. Ali zašto je onda Attiasima dodijeljen novi broj, 72-36, i kome je on pripadao? Tu nalazimo jedno vrlo zanimljivo, za hrvatsku i židovsku povijest važno ime: Hinko Gottlieb. Broj je do dolaska ustaša glasio na njegovu odvjetničku pisarnicu, u Tomašićevoj 10.

Gottlieb je bio poznati advokat, dobar pjesnik i pisac, jedan od pionira cionizma u Hrvatskoj, čovjek velike osobne hrabrosti i intelektualnog integriteta, koji je pred sudovima Kraljevine Jugoslavije redovito branio optužene u političkim procesima, naročito komuniste. Kontaktirao je, vrlo živo, i s Josipom Brozom Titom, pa mu se ime može naći u indeksima imena praktično svih relevantnih pregleda međuratne povijesti radničkoga pokreta u Jugoslaviji.

Ali Hinko Gottlieb nije bio jugoslavenski ili hrvatski komunist, zalagao se za židovski odlazak u Palestinu, u Erec Izrael, i bio je ljevičar drukčije vrste, formatom i stavovima sasvim blizak onim europskim židovskim intelektualcima koji su sudjelovali u stvaranju države Izrael, ali i sustava ranih kibuca, narodnih zadruga koje su bile jedno od rijetkih humanih ostvarenja izvornoga komunističkoga sna.

Uz svoj odvjetnički i politički angažman, Gottlieb je tridesetih bio i važan prevoditelj i sudionik u kulturnome životu Zagreba. Godine 1933. objavio je antologiju moderne hebrejske književnosti, a njegovi prijevodi Heinricha Heinea imaju i danas pjesničku vrijednost unutar hrvatskoga jezika. 1936. osnovao je židovski mjesečnik za kulturu Omanut, čiji je glavni urednik bio sve do 1941. Na tradiciju Gottliebovog časopisa poziva se Novi Omanut, koji danas izlazi pod okriljem zagrebačke Židovske općine.

Ratna priča Hinka Gottlieba nalik je nekome filmskom trileru na temu holokausta. Gestapo ga je 1941. uhitio i držao zatočenog u Beču, odakle je prebačen u Zagreb. I Nijemci i ustaše imali su ga o čemu ispitivati, još uvijek im je bio korisniji živ, nego mrtav, ali ga, ipak, nisu dovoljno pozorno čuvali, ili je Gottlieb na sve strane imao veze – kao i svaki dobar advokat u to vrijeme – te je, na spektakularan način, pobjegao iz ustaškog zatvora i priključio se partizanima.

Preko Visa je 1944. stigao u Bari, gdje je organizirao veliku operaciju spašavanja tisuću petsto hrvatskih i bosanskih Židova. Čim je završio rat, Hinko Gottlieb iselio je u Erec Izrael. Pisao je priče na židovske i partizanske teme, ali je umro već 1948. Ime Hinka Gottlieba pamti se među zagrebačkim Židovima i židovskim iseljenicima s područja Jugoslavije, dok je u hrvatskoj kulturi nepravedno zaboravljen ili potisnut kao ime iz opsežnoga imenika njezine nečiste savjesti.

A gdje je završio predratni telefonski broj sirotoga Salamona Attiasa, trgovca čarapa, rukavica i pletene robe iz Jurišićeve 6? On se javljao na 23-572, s kojega će se sljedeće godine brzoglasati gospođa Anđela Gentner, trgovkinja s iste adrese, iz Jurišićeve 6. Je li, možda, ona preuzela Attiasov dućan?

Nije vjerojatno da je Židovu pružena ta sretna mogućnost da proda svoju nekretninu, jer je takvo što bilo nemoguće, i zabranjeno pod prijetnjom smrti, već u travnju 1941. Ako se uselila u Salamonov dućan, gospođa Anđela to je učinila s ustaškim blagoslovom. Ili, tačnije rečeno, preuzela je dućan kao svojevrsni oslobođeni teritorij, te je, naravno, preuzela i punu odgovornost za taj čin.

Što je, pritom, mislila i na koji je način opravdavala iseljenje i progon Salamona Attiasa, trgovca čarapa, rukavica i pletene robe, kojega je u svakom slučaju morala poznavati, to nećemo doznati. Razlog tome je zagrebačka i hrvatska šutnja o onome što se između nas događalo 1941. godine, koja postaje olovno teška i optužujuća za svakoga tko bi nešto upitao, čim dođemo do teme holokausta.

Ne znamo, međutim, niti to što se 1945. dogodilo s gospođom Anđelom Gentner. Ako se išta dogodilo. Nove vlasti su joj, vrlo vjerojatno, oduzele dućan i rekvirirale imovinu. Ako je preživjela, sljedećih četrdeset pet godina mogla je tiho njorgati, ogovarati i proklinjati komunističke i jugoslavenske vlasti, ili se sladiti propovijedima kakvoga borbenog i nostalgičnog svećenika, spremnoga da, barem u aluziji, progovori o stradanjima onih koji su 1945, u svome građanskom miru i bogobojaznoj kršćanskoj urednosti, dočekivali osloboditelje sa zvijezdama petokrakama.

Nakon 1990. Anđela Gentner dobila je punu satisfakciju. Možda nije ona, možda nisu njezini nasljednici, ali jesu oni koji su, kao i ona, 1941. dobili brzoglasne brojeve svojih prognanih židovskih susjeda. A možda i njihove dućane. Ne samo da im je takvu satisfakciju pružila nova hrvatska vlast, uspostavljena s Božjom pomoći, krajem svibnja 1990, nego je tako usmjerena bila i prevladavajuća zagrebačka građanska norma.

Drukčije nije moglo biti, jer ni prije, a ni poslije 1990. nije bilo hrvatskoga pisca koji bi imao tako bujnu fantaziju da se upita nešto toliko jednostavno i obično: što su osjećali svi ti mirni, dobri i snošljivi ljudi kada bi zazvonio telefon, a glas s druge strane bi tražio da razgovara s nekim koga više nema.

Osim što je to nezaobilazno etičko pitanje, kakvo ne može preskočiti nijedna društvena zajednica, niti će ga poništiti protok vremena, ova šutnja govori sve o jednoj provincijalnoj kulturi i književnosti, koja nije dorasla elementarnoj ljudskoj odgovornosti, temelju svake čovječnosti.