DRUGA STRANA SPORTA

Milorad Bibić Mosor: Dino Rađa me je usred mrkle noći bacio u more i ostavio na pučini!

Splitski sportski zvonik Dino Rađa nije samo veliko košarkaško ime nego zasigurno i 'najluđi' sportaš kojeg je Hrvatska dala
 CROPIX

Mislio sam da umirem. Od straha, dakako. Gledam oko sebe – sve crno! Gledam gore, tamo gdje bi trebalo biti nebo, ali tamo ni "n" od neba. Sve crno! Znate li koje slike su mi u tim trenucima užasa došle pred oči? Napadi morskih pasa na kupače iz filma "Ralje"! U onoj morskoj tmini mi se pričinjavalo da vidim peraju morskog psa, gubio sam dah, bjesomučno micao nogama da se uvjerim kako me morska psina nije sčepala za bedro...

Zamislite da ležite u bolničkoj postelji čekajući da vas odvezu na kolicima u operacijsku dvoranu. Medicinska sestra vas je već obrijala tamo gdje će vas kirurg zarezati, uštrcali su vam u venu nekakvu tekućinu koja vas treba smiriti, osluškujete korake u bolničkom hodniku, čekate kad će netko s druge strane vrata stisnuti kvaku prema dolje... I konačno dočekate taj trenutak. A onda – šok! Veliki, najveći mogući šok: umjesto nasmijanoga lica medicinske sestre koja prema vama gura kolica koja će vas odvesti na hladni stol operacijske dvorane, vi ugledate grobara u crnoj uniformi i nekakvog košćatog muškarca u modrom radnom odijelu sa stolarskim metrom u ruci. Obojica krenu prema vašem krevetu, koščati muškarac, čije radno odijelo odvratno smrdi po znoju, rastegne drveni metar, izmjeri vas "u dva puta", i to učini dvaput, jer ni sam ne vjeruje koliko ste visoki, u ovom slučaju dugi, i reče grobaru: "Piši: dva metra i četiri centimetra!" A onda čujete grobarev komentar: "Uh, koliko će bukovine ili hrastovine ići u ovaj mrtvački sanduk!?" I obojica žurnim korakom odu iz sobe...

Dva anđela i grobar

E, ali to nije sve. Šokirani posjetom dva neželjena gosta ni ne primjetite da je medicinska sestra došla po vas, odvela vas u operacijsku dvoranu, nježno vas prebacila s kolica na hladni stol... Jedino ste uspjeli prišapnuti dvojici kirurga: "Drugovi, biću otvoren!" I za par sekunda oni će vas stvarno otvoriti, a vi ste usnuli ne znajući hoćete li se probuditi... A kad ste se probudili – novi šok: ne znate jeste li se uopće probudili!? Zato jer na vratima ugledate čovjeka u crnom s vijencem u rukama, a trake s obje strane vijenca drže – dva anđela u bijelom! Majko moja mila: je li to san ili java!? A da to nije san potvrđuje ćelava glava poznatog splitskog fotoreportera Feđe Klarića koji škljoca svojim fotoaparatom, usput se smijući naglas. Onda shvatite da je taj čovjek u crnom zapravo grobar u službenoj crnoj uniformi, a ona dva bijela anđela su – dvije medicinske sestre u bijeloj uniformi. Pogledate vijenac, na njemu piše: Dragom prijatelju – Dino Rađa!

Sprovod živom čovjeku

Nije ni to sve. Nakon jednoipodnevnog oporavka od operacije odstranjivanja žućnih kamenaca odvezu vas kući. A pred zgradom gdje živite – pravi, pravcati sprovod! Pogrebna povorka, čak i trubač koji je, nakon što ste polako izašli iz automobila, ispod stabalca u dvorištu počeo svirati – Tišinu! Cijelo susjedstvo je izašlo na prozore, svi se valjaju od smijeha, čak i vaša stara majka, jedino bi vi autora svih tih neviđenih ludosti najradije poslali... ma znate već gdje! Jer samo kompletni ludaš može organizirati sprovod živom čovjeku. Uz to, netom izašlom iz bolnice...

Ako se pitate je li sve ovo izmišljena priča ili se sve ovo nekome dogodilo, odmah ću vam odgovoriti: ovo je živa istina koja se u svibnju 2004. godine dogodila – meni! Da, dobro ste čuli: meni! A ludaš koji je izmislio cijeli ovaj morbidni i posve suludi scenarij je slavni košarkaš Dino Rađa. Najveći dio scenarija je napisao sam, a završni dio, s pogrebom ispred zgrade u Tršćanskoj 52 gdje živim od svoga rođenja, smislio je zajedno s dvojcem splitskih jebivjetara i zajebanata: danas nažalost pokojnim vlasnikom kultnog splitskog Music Cluba O'Hara Slobodanom Slobom Dorićem i voditeljem na splitskoj Radio stanici KL Eurodom Vedranom Limićem!

Split je najluđi!

Znam da ste znali da je Dino Rađa veliko ime svjetske košarke, ali jamačno niste imali pojma da je još veći ludaš nego što je bio igrač. I sad, šest i po godina kasnije, došlo mi je da mu barem stavim ricinusa u piće ne bi li mu se barem malo osvetio za sve one muke i strahove koje mi je pričinio svojom, za svakog normalnog čovjeka, kretenskom zajebancijom. I još mi se počeo smijati objašnjavajući mi kako mu je sve to palo na pamet:

- Još iz osnovne škole u svakoj prilici mislin na zajebanciju. Kako zeznit prijatelja, kako učinit, kako se to književno reče – nepodopštinu! Ja stalno smišljan kako i šta nekome podvalit, dakako, uvik svojin dragin prijateljima, pa si i ti doša na red. Kad si mi reka da ideš u bolnicu izvadit žućne kamence, sve san smislija u pet minuti. A kupit vjenac, organizirat dolazak grobara, trubača i pogrebnu povorku u ovom našen Splitu, koji je sigurno najluđi grad na svitu uopće nije bija problem...

Zanimala me nekakva rang lista najvećih ludorija koje je Dino Rađa učinio, on je na prvo mjesto, vjerovali ili ne, opet stavio – mene!? I opet mi je digao živce, utjerao strah u kosti, kao one noći o kojoj je kazao svoje viđenje moga najvećega doživljenoga šoka.

Osam minuta strave

Dino se smijao pričajući:

- Svaki put kad bi Goran Sobin, Vinko Bajrović Capo, ti i ja išli na đitu brodon po dalmatinskin otocima, Sobin i ja smo smišljali kako zajebat Capu i tebe. Taj put si ti bija na redu, Capo nije moga s nama. Reka san Sobinu: "Ajmo Mosora usrid noći bacit u more i otić!" Sobin je reka: "Fantastična ideja!" Sićaš li se, pili smo na krmi, pivali, zajebavali se... Onda san namignija Sobinu, to je bija znak da ti reče: "Daj, ajde vidit je li ono klapa sidro na provi broda..." Diga si se, nespretno doša do prove, bilo je malo valovito, a kad si doša tamo, ja san te gurnija nogon u guzicu i upa si u more. A Sobin je, po dogovoru, okrenija kormilo i otišli smo ća...

Gledam svoga prijatelja Dina Rađu kako se i danas smije toj svojoj i Sobinovoj idiotariji, sjećam se najvećeg straha u svome životu. U mrkloj noći našao sam se u moru, negdje na pola puta između Brača i Hvara, brod s dvojicom "monstruma" nestajao je iz moga vidokruga. Ako sam te večeri i popio bočicu bijeloga vina, spoznaja da sam sam u moru nasred pučine me je otrijeznila i prestravila. Mislio sam da umirem. Od straha, dakako. Gledam oko sebe – sve crno! Gledam gore, tamo gdje bi trebalo biti nebo, ali tamo ni "n" od neba. Sve crno!

Znate li koje slike su mi u tim trenucima užasa došle pred oči? Napadi morskih pasa na kupače iz filma "Ralje"! U onoj morskoj tmini mi se pričinjavalo da vidim peraju morskog psa, gubio sam dah, bjesomučno micao nogama da se uvjerim kako me morska psina nije sčepala za bedro... Vikao sam da me se moralo čuti, ma ne samo do Brača i Hvara, nego do Splita i Italije: "Kurbini sinovi, ostanen li živ - ubiću obojicu!" Valovi su mi ulijevali more u usta, počeo sam kašljati, činilo mi se da davim, dizao sam glavu, tražio zraka...

I odjednom – svijetlo spasa! Vidio sam obrise broda, kad mi se približio, shvatio sam da su to dva moja prijatelja, dva najveća luđaka: Dino i Sobin! Dino je čučao na provi broda, kazao mi je: "Ajde, daj ruku, dosta je bilo zajebancije, bija si u moru čipon osan minuti!" Odgovorio sam mu: "Ja bi se još malo kupa. Da znaš koji je gušt noćno kupanje nasrid pučine..." Tih osam minuta za mene su bili dugi osam mjeseci, osam godina, ma cijeli jedan život... Kad sam se popeo na brod, kad sam vidio kako mi se dva moja budalaša cerekaju, prošao me je strah. Smišljao sma osvetu. A kako sam se osvetio glavnom scenaristi ove bolesne ideje Dinu Rađi? E, to vam ne smijem opisati. Zato jer to naprosto nije primjereno novini kao što je Jutarnji list...

Eksplozija na benzinskoj stanici

Dino Rađa je činio najveće moguće ludosti i dok je aktivno igrao košarku. Prisjeća se epizode iz košarkaške reprezentacije Jugoslavije. Selektor je bio Dušan Ivković, a tehniko reprezentacije, ranije spomenuti Vinko Bajrović Capo. Dino se opet smije:

- Capo je u jednoj maloj boršici nosija sve naše pasoše. Kad je u avionu zaspa, ja sam mu iz ruke polako izvuka boršu, iz nje ukra jedan pasoš. Bija je to pasoš Dražena Petrovića. Došli smo na aerodrom, Capo daje pasoše na konrolu, ali jedan fali. Nastala je panika, Capo je tražija svoju veliku putnu boršu. E, ali san ja patent te borše namaza najjačin lipilom, nije bilo šanse otvorit je. I zamisli slike: Capo najprije poteže patent, pa kad je vidija o čemu se radi, uzme nož i počne kidat boršu... Svi smo crkavali od smija, pasoš, dakako nije naša. Nego san mu ga, dok je kida tu boršu, vratija skupa s onin pasošima. I kad smo mu rekli da još jednon prigleda pasoše, reka je: "A u pizdu materinu, sad su svi na broju!"

Dok je bio košarkaš rimskog Il Messaggera najdraži suigrač bio mu je, također za zezanje uvijek spreman, američki NBA košarkaš Rick Mahorn. Jedan drugome su činili svakve neugodnosti, od toga da su pilali poštanske sandučiće, bacali na automobile konfete i lijepili ih, do toga da su na jednoj benzinskoj stanici u Rimu natjerali sve koji su se tamo zatekli da se bace na pod. Dino se, pogađate, opet smije:

- Nalili smo benzin, platili, a onda san da znak Ricku da učini ono šta smo se dogovorili. On je iz džepa izvadija veliku, mamutsku petardu, zapalija je, bacija... Dali smo gas, a kad je petarda pukla, sve živo je leglo po podu jer su mislili da je eksplodira beznzin...

Emir i mali Josip

Dino se uhvatio za trbuh od smijeha pričajući kako je nedavno prevario popularnoga i poznatoga glumca, svoga sarajevskog prijatelja Emira Hadžihafizbegovića:

- Ulazija san auton u Zagreb, zva san Emira, reka mi je da spava u Hotelu Antunović. Odma san smislija šta ću mu učinit... Reka san mu da će jedan mali Josip doć do njega, da se oće slikat s njin, da mu je on najdraži glumac, najdraže lice s televizije. Emir mi je reka koji mu je broj sobe, ja san doda: "Emire, mali Josip je malo zaosta u razvoju, čudno izgleda, molin te budi obziran s njin..." Emir mi je reka: "Nema problema, neka mali Josip dođe!" Ja san se već tresa od smija, doša san u Hotel Antunović, popeja se prid Emirovu sobu... Onda san čeka da se u hodniku ugasi svitlo, kleka san, tako da mi je glava došla na visinu od jedno metar i po, nabija san na glavu zimsku kapu, uši izbacija prema naprid, malo okrenija oči, zakuca san na vrata... Emir je otvorija, u mraku je vidija da neko malo dite stoji prid vratima, zna je da je to mali Josip o kome san mu govorija. Pružija mi je ruku, reka: "Josipe, dobra ti večer, Dino mi je sve kazao"! A onda je osta ukočen! Drža je raširene oči i otvorena usta jedno dvadesetak sekunda, kad san pa na hodnik od smija, kad san se počeja trest od nezaustavljivog smija, čuja san Emira kako govori: "Jebote, ti si Dino najveća budala koju ovaj svijet ima!" A onda se i on počeja smijat...

Duet s Djedom Božinjakom

Mogao je naš slavni košarkaš Dino Rađa još satima pričati o svojim zakucavanjima izvan košarkaških parketa, sličnim ovima o kojima sam ovdje pisao. A onda se sjetio jedne epizode iz svoga bajkerskoga života. Ako niste znali, Dino Rađa je ludi zaljubljenik u motore, osnivač Moto kluba "Fjaka" u Splitu, u posljednje tri godine je na motoru prešao, vjerovali ili ne – 100.000 kilometara! Slovima: sto hiljada kilometara! Među ostalim putovanjima, bio je motorom i na najsjevernijoj točki Europe – Nordkappu! Vozeći na motoru prolazio je i kroz finski Rovaniemi, glavni grad Laponije. Posjetio je tamo kuću u kojoj živi Djed Božičnjak ili Djed Mraz, kako vam je milije. Došao je Dino do njega, onako ogroman mu sjeo u krilo, rekao mu na tečnome engleskome: "Dide, ja san iz Hrvatske, oćete li da vas naučin najpopularniju hrvatsku pismu?" A kad je dobio potvrdan odgovor, Dino je počeo pjevušiti: "Ruke ćemo skupa, za bileeee dićiiii, ko jedno srce za Hajduk ćemo biti!" Nakon nekoliko minuta vježbanja, najčudniji duet na svijetu, zagrljen je zapjevao Hajdukovu himnu. Djed Božičnjak ili Djed Mraz, kako vam je milije, na jednoj čudnoj hrvatsko-engleskoj varijanti, a veliki hajdukovac Dino Rađa toliko glasno da ga se i u Splitu moglo čuti.

E da je Djed Božičnjak ili Djed Mraz, kako vam je milije, znao što je pjevao zajedno s jednim od najboljih košarkaša Europe!? Nikad Bad Blue Boysima ne bi došao pred oči i nosio darove za njihovu djecu!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 14:32