Danijel Horvat (29) vozio je autobus na međunarodnim linijama, najčešće prema Njemačkoj, i jedan je od onih koji su zaposlenje i sreću pokušali pronaći izvan granica Hrvatske, piše Deutsche Welle.
'Za volanom sam sjedio i po dvadeset sati bez pauze, godišnji odmor je bio fantastika, a plaća – minimalac plus dnevnice. Ali nije novac problem, već sve drugo. Ako hoćeš raditi i zaraditi dobre novce, ne možeš imati život. Ne poštuju se propisi i zakoni.'
Kad je definitivno odlučio odseliti, informacije je potražio na društvenim mrežama. Skupina ima raznih, zovu se „posao u Njemačkoj – pomoć - informacije", „Idemo u Njemačku – narodna grupa", „posao i stan u Njemačkoj" i neke imaju i po 50.000 članova. Svaki član skupine može pitati ili odgovoriti na pitanje drugih što je povezano sa zapošljavanjem, studiranjem, potrebnim dokumentima ili svakodnevnim životom u Njemačkoj.
No, dok ispod videa na Youtubeu ili tekstova na raznim portalima traju neprekidni ratovi anonimnih komentatora u kojima se prijeti i novim Srebrenicama, Olujama i Ćele-kulama, na Facebook stranicama na kojima se traži pomoć oko odlaska u inozemstvo na rad, komunicira se normalno.
'Ovdje smo svi s istom mukom koja nas je natjerala, zato budimo složni i pomozimo jedni drugima za bolje sutra', piše osnivač jedne od skupina na Facebooku.
Što se ponude posla tiče, nađe se tu svašta: traže se djevojke do 35 godina za rad na šanku za 1500 eura, a vlasnik bara uvjerava da se ne radi o prostituciji; jedan korisnik nudi tečajeve za njegovatelje starijih osoba; ljudi se interesiraju koliki je otkazni rok u Njemačkoj.
No, neki su oglasi i lažni, pa Danijel s početka priče upozorava da se bude malo oprezniji ako je u oglasu nešto sumnjivo, ako izgleda nerealno i nema podataka o poslodavcu. Sam Danijel imao je sreće i sad u Njemačkoj vozi autobus prigradskih linija. Kaže da je plaća pristojna, hrana jeftinija nego u Zagrebu, a odmor i slobodni dani svetinja.
Što se prevara o oglasima za posao tiče, prevaranata ima dosta.
'Obećavaju brda i doline, samo ako očajnik u potrazi za poslom uplati koju stotinu eura za autobusnu ili avionsku kartu, možda za sređivanje dokumenata... Tko nasjedne, može se oprostiti od svog novca. Prateći sve grupe i komentare, nisam još naišao da je netko prevaren od njemačkog poslodavca, varaju samo Balkanci', kaže za DW Hasan Sejdić, koordinator Udruženja nezaposlenih BiH. Njemu se čini najvećim problemom što se za termin kako bi se dobila radna viza u veleposlanstvima zemalja EU u BiH čeka mjesecima, a bolje nije ni u Srbiji.
Sejdić također upozorava da se nikada i nikome ne uplaćuje novac unaprijed: 'Prava posrednička agencija uzima proviziju od poslodavca. Ima slučajeva da se prijevoz naplati i doista organizira, ali da nesretnici završe u nekoj pustoši čekajući na nepostojećeg poslodavca ili rade na crno.'
Nemanja Panić, programer iz Novog Sada, nije se uzdao u društvene mreže nego je i sa tada još skromnim znanjem njemačkog pratio službene stranice iz Njemačke o ovoj temi.
'Gledao sam i neke naše forume i hrvatske, ali tamo ljudi pišu gomilu neistinitih informacija. Pogotovo oko visine plaća, uvjeta...'
Panić je već nekoliko godina u Berlinu odakle je počeo pisati veoma čitan blog 'Dva kofera u Berlinu'. On je mnogima postao izvor informiranja o životu i prije svega birokratskim preprekama u Njemačkoj. Daleko najčitaniji tekst mu je o tome kako dobiti radnu vizu: pročitalo ga je preko 40.000 korisnika.
'Očaj igra priličnu ulogu, na žalost', kaže Panić. 'Ljudi po internetu pišu recimo da su plaće četiri, pet ili šest tisuća eura, ali ne spomenu da je to bruto iznos. To je dobra plaća, čak i ako je bruto, ali ipak... Ima onih koji se žale da im država 'uzme' 40 posto. Pitam se: ljudi, da li ste normalni, jeste li ikad čuli za doprinose? Razina davanja je zapravo slična kao u Srbiji', piše Deutsche Welle.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....