Mogućnost izbora Đurđević od početka je bila zatrovana

Profesorica Zlata Đurđević nije prošla strogo sito za predsjednicu Vrhovnog suda. Sabor je jučer okrenuo leđa makar maloj šansi da vidimo kako bi izgledao svijet, ili dio njega, pravosuđa da ga vodi osoba izvrsnog znanja, čije stručne reference nisu čak ni njezini najljući kritičari dovodili u pitanje, usto neovisnog duha, usto nekompromitirana i usto, kako nam je pokazala zadnjih mjeseci, čvrste kičme i karaktera. Jedan čovjek ne može mijenjati toksičan sustav - govorili su njezini protivnici, kao da traže alibi zašto će otpiliti osobu unatoč njezinu znanju, a nisu uspjeli iskopati prljavi rep u karijeri niti naći dokaz da se u svome radu dodvoravala centrima političke moći. Vjerojatno jedna osoba ne može. Ali, vodeća osoba diktira ritam, afirmira etičnost i demokratske procese rada unutar sustava i najvažnije - može biti brana inim devijacijama koje su hrvatsko pravosuđe pribile na stup srama.

Sve u vezi mogućnosti njezina izbora bilo je zatrovano od samog početka; odluka predsjednika Zorana Milanovića da predloži Đurđević mimo prvog javnog poziva, odbijanje Sabora da je uopće razmotre, pa podjela među ustavnopravnim stručnjacima... Nije bilo spina koji se protiv nje nije maliciozno iskoristio; prekrajale su se činjenice iz radova, poput one da je podržavala lex Perković, a nije; na temelju komparativnog pregleda izbora sudaca u nekim članicama EU imputiralo joj se da se zalaže za to da Sabor bira suce; šovinistički prebrajala krvna zrnca. Ah da, tu je i krucijalni razlog, HDZ je preko noći otkrio tankoćutnost za procedure:

"Pitanje svih pitanja je zašto je pristala biti dio nezakonitog postupka". Procedura oko koje se ne mogu složiti ni eksperti, s kojom sama Đurđević ima najmanje veze, HDZ-u je postala imperativna. Isti onaj HDZ koji je zakrčio hrvatske sudove procesima protiv svojih članova, isti onaj koji se samo u zadnjem mandatu morao zahvaliti na suradnji nizu svojih ministara zbog zloupotreba položaja i moći, kad se pojavio netko tko bi mogao biti nagovještaj promjene, rekao je ne. Ni Ustavni sud nije bio jedinstven; sa 9 od 13 glasova odlučio je da predsjednik mora Saboru predložiti jednog od kandidata koji se prijavio na javni poziv. Sudac Andrej Abramović tvrdi da je javni poziv dobrodošla pomoć predsjedniku, ali ako je obavezan, onda je protuustavan jer se ustavne ovlasti ne mogu sužavati zakonom. Goran Selanec, pak, piše da je US na sebe preuzeo nedopustivu ulogu političkog arbitra.

Na neizboru Đurđević naučili smo da su znanje, stručni i osobni integritet u hrvatskom društvu nemoćni, trećerazredni i prezreni pred političkom silom. Đurđević nije pala (samo) kao igračka predsjednika Milanovića. Pala je kao žrtva tvrde kohabitacije premijera i predsjednika kojima je od izbora predsjednika Vrhovnog suda bilo bitnije da vježbaju mišiće. I naposljetku, pala je kao žrtva okoštalog sustava koji se diže na zadnje noge pri samoj naznaci promjena - o čemu svjedoči da joj je na sjednici Vrhovnog suda od 33 suca dobila samo jedan tajni glas. Saborski semafor, crveno na crnom, pokazao je zašto je HDZ-u bila dobra kao rezervna kandidatkinja za Europski sud za ljudska prava. Da je maknu što dalje od domaćeg pravosuđa.