'MOLIM VAS, DAJTE MI SAMO NAKRATKO ASISTENTA, DOK NE STVORIM SLIKU FAKULTETA U GLAVI' Apel hrabre studentice kojoj birokracija priječi put do diplome

Mariji Sentkiralj je 20 godina. Jesenas je krenula na studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Od sedam predmeta iz prvog semestra u veljači je položila pet. Iako u tome naoko nema ništa posebno, Marijina priča ipak je drukčija od priča većine naših studenata. Marija je, naime, od rođenja slijepa. K tomu ima i blaži oblik cerebralne paralize, što joj u određenoj mjeri otežava kretanje i održavanje ravnoteže.

Ipak, unatoč tjelesnom hendikepu, naša junakinja iz Čepina nikada se nije predala i prepustila sudbini, nego je uz veliku podršku svojih roditelja Stjepana i, na žalost, već nekoliko godina pokojne Verice te starije braće Davida i Ivana čvrsto uzela život u svoje ruke želeći ga učiniti korisnim i sebi i društvu s kojim ga dijeli. Obrazovanje joj je uvijek bilo na prvom mjestu, pa mnoge nije začudilo kada je nakon završetka školovanja u Centru Vinko Bek u Zagrebu odlučila nastaviti akademsko obrazovanje.

Ne predaje se

- Želim biti lektorica ili raditi u knjižnici. I nikada neću odustati - poručuje ova djevojka iznimne inteligencije, koja svijet oko sebe ne može vidjeti očima, ali ga zato jako dobro vidi i osjeća na svoj poseban način. No, hoće li Marija ostvariti svoje snove ne ovisi samo o njoj, nego i o našem društvu koje bi prema osobama poput nje trebalo biti posebno senzibilizirano. U njezinu slučaju problem traje od početka akademske godine, a očituje se u činjenici da joj do današnjeg dana nije riješeno pitanje osobnog asistenta, kao što je to slučaj s djecom s posebnim potrebama u osnovnim i srednjim školama.

- Mariji je potrebna fizička asistencija druge osobe na način da je netko doveze iz Čepina u Osijek, da je uvede na fakultet, eventualno bude s njom na pojedinim predavanjima, da je vodi po zgradi fakulteta kada se sele s jednog predavanja na drugo i konačno da je vrati kući nakon predavanja. Ja sam u radnom odnosu i samohrani sam roditelj, a sinovi su mi također zaposleni. Nama je vremenski gotovo nemoguće uskladiti se s njenim predavanjima i preuzeti sve to na sebe. Dakle, nije da to ne želimo, nego jednostavno ne možemo.

Sretna okolnost

Na određeni je način sretna okolnost što mlađi sin Ivan ima terenski posao, pa uglavnom on Mariju dovozi na fakultet i odvozi je, ali to ne može trajati vječno - kaže nam Marijin otac Stjepan. Mislili su da su u prosincu riješili problem, kada su angažirali osobu koja je preuzela sve navedene obveze. Obitelj, inače, od države dobiva mjesečno 1500 kuna za potrebe Marijina prijevoza.

- Dogovor je bio da mi toj gospođi plaćamo troškove prijevoza, a fakultet je obećao platiti troškove njezina asistiranja u samoj zgradi. Mi smo svoj dio podmirili, no fakultet nije, jer su naknadno, kako su nam rekli, shvatili da namjenska sredstva koja su im bila na raspolaganju zakonski ne mogu koristiti u tu svrhu. Nakon nešto više od mjesec dana rada gospođa je morala odustati od posla, a onaj fakultetski dio nije joj plaćen - istaknuo je Stjepan.

Primjer Zagreba

S druge strane, Marija nam priča kako je od prijatelja iz srednje škole koji studira u Zagrebu doznala da je tamo taj problem riješen i da slijepe osobe imaju svog asistenta kojega navodno plaća Ministarstvo znanosti. Stoga se i ona i njezina obitelj pitaju zašto je to nemoguće u Osijeku.

- Pravobraniteljica za osobe s invaliditetom rekla mi je da je to riješeno i u Zagrebu i u Rijeci. Zašto onda nije i u Osijeku? Nikoga ne prozivamo niti smatramo da se Mariji ne želi pomoći, ali vrijeme prolazi, problem se ne rješava i možda ljudi nemaju dovoljno informacija. Nama je pomoć trebala od početka studiranja i to čak ne mora trajati cijelo vrijeme studiranja, nego samo do onog trenutka kada se ona osamostali - kaže Stjepan.

- U našoj kući, u poznatom prostoru, ja se savršeno snalazim. Treba mi određeno vrijeme prilagodbe u kojem ću imati osobu koja će me voditi dok ne upoznam put kojim trebam ići, da mogu sama otići na autobus, upoznati zgradu, šetati samostalno po njoj, a ne da, kao što je sada slučaj, za vrijeme pauze sjedim na jednom mjestu jer me nema tko izvesti u šetnju. Tijekom određenog vremena ja bih sebi stvorila sliku i vidjela na svoj način te mi nakon toga asistent ne bi ni trebao - apelira Marija.

S Filozofskog fakulteta u Osijeku odgovorili su nam da pokazuju “najbolju namjeru riješiti situaciju vezanu za studenticu Mariju Sentkiralj”. Upit smo poslali i Ministarstvu znanosti, no odgovor ni nakon više od tjedan dana nismo dobili.