Može biti da životinje predosjećaju potres, ali to nije dokazano. A i što s tim? Isprazniti Zagreb jer je pas zalajao?

Josip Stipčević doktor je geofizike, seizmologije i unutrašnje čvrste Zemlje…Mlad je, a vrlo iskusan. Doktorirao je na PMF-u u Zagrebu, gdje i sad radi. Vodi seizmološku istraživačku grupu. Ima tek 40 godina. Rođen je u Zadru. Vrlo je komunikativan i iznimno jasno i razumljivo govori o svom radu, profesiji i o toj našoj potresenoj Zemlji. Potresi su mu specijalnost. U mladosti je veslao u Zadru, a sada u Zagrebu trči. Amaterski je ultramaratonac. Najviše je trčao u jednom komadu - 170 kilometara, i to po planinama. Supruga Mariaelena radi u bolnici "Dr. Fran Mihaljević", kći Anamaria ima 10 godina. Uporan je i zaljubljen u svoju obitelj, u svoj posao i, očito, lud za trčanjem. Zdrav momak.

Seizmolog… vaša struka je opasna?

- Nije. Uvijek poduzimamo najveće moguće mjere sigurnosti. Naravno, idem na teren. Bio sam već nekoliko puta u Petrinji, nakon potresa. Opasno je postavljanje instrumenata u području potresa. Ipak, ne spuštamo se u špilje ili raspukline. To rade speleolozi. Seizmolozi, su zapravo, primijenjeni kompjutoraši.

Seizmolozi o potresima znaju mnogo, ali ne znaju sve…

- Ne znamo sve. Da znamo sve, mogli bismo predvidjeti potrese. Ne znamo to. Nije moguće.

A, to je jedino što zanima ljude u potencijalnim potresnim područjima…

- Znam. To je najveće zamjerka upućena nama, seizmolozima. Tehnologija ništa ne znači kad ne možete doći do izvora potresa. Potresi kod nas najčešće nastaju na dubini od 10 do 15 kilometara ispod površine zemlje. Ne možemo doći do tamo. Imamo izvrsnu tehnologiju. Zapravo bismo mogli, teoretski, izvršiti neka predviđanja.

Tehnologija u svemu sjajno napreduje. Hoćete li za 20, 30 godina moći predvidjeti potrese?

- Nadajmo se. Nismo baš u 'slijepoj ulici', ali imamo još podosta problema…Istražujemo… postoji nada. Imamo sjajne senzore, možemo mjeriti mikrometarske pomake tla - koji dolaze s drugog kraja svijeta. Ali ne možemo točno, vremenski i lokacijski, predvidjeti potres. Proučavamo duboku unutrašnjost Zemlje. Ipak, ne možemo doći u žarište budućeg potresa.

Koliko ima kilometara do središta Zemlje?

- 6371 kilometar. Malo se razlikuje mjerite li od ekvatora ili s polova.

Ne možete spustiti neku sondu duboko ispod površine?

- Zamislite, bušotine koje se buše tražeći naftu su kilometar, dva, tri ispod površine po kojoj hodamo i na kojoj živimo. Najdublja rupa koju je čovjek izbušio je - 10 kilometara. To je užasno tehnološki zahtjevno. To je učinjeno samo u mjestu Kola u Rusiji. Sibir. I jednom u Njemačkoj.

Postavljeni su neki mjerni uređaji tako duboko?

- Ne. Nisu. Što se ide dublje, tlak postaje sve veći. I sve je veća temperatura. Užasno veliki pritisak. Ne možete doći ni deset tisuća metara ispod mora, a kamoli ispod tvrdog tla.

Nije li na toj dubini već magma?

- Nije. Do magme bi trebalo bušiti trideset tisuća metara. To je potpuno nemoguće.

Zasad?

- Da. Tek tada bismo došli do tektonskih ploča koje se - gibaju. Osim toga, ne koristi nam jedna rupa. Trebalo bi ih biti na stotine. A nikad ne znamo gdje će se dogoditi potres. Dakle, nemoćni smo.

Poslat ćemo ljude na Mars, aparate već jesmo. Mnogo planeta poznajemo mnogo bolje od vlastitog…

- Pa i ne baš. Zemlja se iznimno dobro proučava, pogotovo danas. Postoje svakakva mjerenja Zemlje, sa satelita, ispod mora, znamo jako puno o Zemlji. Zemlja je jedan od rijetkih planeta koja je, zapravo - živa. Tektonske ploče se gibaju pa zato nastaju potresi. Spomenuli ste Mars: taj planet je, u tom smislu, mrtav. Ništa se ne događa ispod njegove debele kore.

Ni Venera nema tektonskih ploča…

- Venera je 'drugi par cipela'. Venera je, zapravo, Zemljin 'blizanac'. Nema tektonskih ploča, ali je geološki vrlo aktivna, ima vulkana, tamo je jako vruće, rastaljena je površina. Zemlja je međutim jedinstven planet.

Zato što mi na njoj živimo?

- Pa da, baš tako. Jedinstvena je zbog biološkog života. I živa je iznutra, u Zemlji se sve kreće. U Svemiru nikad ne znate što ćemo još naći.

Svemir je velika tajna...

- Svima nama.

Potresi su za nas, laike, neočekivani. Za vas, stručnjake i znanstvenike, su očekivani?

- Hrvatska je područje koje je seizmički aktivno. To je činjenica. Iz bliske i starije povijesti znamo da se potresi događaju. I događat će se još. Nemoguće je reći kada i gdje. Moramo se prilagoditi životu s potresima. Znati da će ih biti. U Zagrebu je potres bio, sličan ovom novom, prije 100 godina, i još 40 godina prije toga… Nismo baš puno naučili iz toga.

Tko je najnezaštićeniji od potresa? Djeca?

- Svi smo nezaštićeni. Imali smo sreću da ni u Zagrebu, ni u Petrinji nije bilo mnogo više poginulih.

Trebalo bi malu djecu učiti kako da se ponašaju za vrijeme potresa? Da se spase…

- Općenito nam je kultura rizika kod takvih katastrofa relativno nerazvijena. Niska je. Treba izbjeći paniku i paziti se… I vi ste osjetili potres u ožujku 2020.

Jesam, naravno.

- Čovjek se ne može naviknuti na to. Kad se to događa svakih pedesetak godina, ljudi postaju izbezumljeni. Treba li bježati? Ja se bavim seizmologijom pa se uplašim… naravno. Svi se uplašimo. Ne mogu vam ni opisati količinu i jačinu straha u porukama koje su stizale nama seizmolozima.

Potres ne možemo spriječiti.

- Ne možemo. On će se dogoditi što god mi učinili. Treba imati jasnu proceduru kojom će se moći spriječiti stradavanja pa da će odmah stići pomoć, da će odmah doći sve službe koje trebaju reagirati, da će se postupiti na adekvatan način. Ne bi bilo loše održavati i neke vježbe da ljudi znaju kako će reagirati za vrijeme potresa.

Jeste li bili u zemljama gdje se potresi događaju češće, u Japanu na primjer?

- Da, bio sam u Japanu i u Australiji nekoliko godina. U Australiji sam bio na doktoratu kod profesora Hrvoja Tkalčića. To je bio moj postdoktorat, usavršavanje. Radio sam tamo u istraživačkoj grupi, puno sam naučio.

To je dobro, ali vi seizmolozi znate sve o potresima, ali tek nakon potresa…

- Tja, i da i ne.

Postoje li vidovnjaci koji su senzibilniji pa bi nam rekli barem sat ranije: dolazi potres?

- Ma, ne…

Životinje osjećaju?

- Može biti, ali to nije znanstveno dokazano. Ne možemo isprazniti Zagreb zato što je neka mačka išla pod stol ili je pas zalajao… To je sumnjivo.

Seismos na grčkom jeziku znači potres…

- Da.

Vi ste prvi seizmolog u obitelji Stipčević?

- Jesam. Svi ostali su građevinari.

E, pa tu je tajna: treba graditi sigurnije, čvrste kuće… na nekim amortizerima?

- Slažem se. Ako si siguran da si u dobro građenoj kući, nećeš stradati.

U teškoj smo situaciji: imamo virus koji je nevidljiv i potres koji je nepredvidljiv…

- Dobro ste to rekli.

C. F. Richter, Amerikanac, napravio je 1935. godine skalu magnituda potresa?

- Magnituda potresa označava oslobođenu energiju koju proizvede potres. Po toj skali su ova dva naša recentna potresa – umjereno jaki. Na sreću.

Ta ljestvica ide od 'micro' potresa do 'epic' potresa.

- Epske potrese ništa i nitko ne može preživjeti. To se dogodilo u Japanu 2011. godine. Fukušima je stradala, bio je potom ogroman tsunami… To je čudovište. Taj potres je oslobodio 30.000 puta veću energiju od ovog našeg u Petrinji. To je kao da zamislite da je čitava obala od Dubrovnika do Pule - cijela puknula.

Pangea je bio superkontinent? Prije 300 milijuna godina?

- Točno. Svi danas poznati kontinenti bili su na jednoj hrpi. Svi su bili spojeni. Pa su se onda, prije 180 milijuna godina, razdvojili. Južna Amerika je ranije bila priljubljena uz Indiju…

Ljudi nije bilo, u doba Pangee?

- Nije. Ljudski rod je na našem planetu tek 6 milijuna godina. A planet je bio vrlo živahan, stalno su se pomicale te tektonske ploče. Zbog tih micanja tektonskih ploča potresi se i događaju. Postoje dvije različite vrste tektonskih ploča: na oceanskoj kori i na kontinentalnoj kori. Mi živimo na kontinentalnoj kori, a te tektonske ploče neprestano se miču. Pomalo. Polako. To su iznimno male brzine: ploče se pomaknu jedan do pet centimetara godišnje.

Kad se dvije kontinentalne ploče doslovno sudare, kao kod nas, onda nastaju planine. Tako je nastala Himalaja kad se indijski kontinent, koji je u Pangei bio spojen na Afriku, doslovno zabio u Aziju. Kontinentalne tektonske ploče kad se sudare ne mogu ići dolje, nego idu prema gore. Tako su nastali planinski lanci i planine uopće. I Medvednica kraj Zagreba. Kod nas imamo malu ploču koja se zove Jadranska mikro ploča, koja je nekad također bila dio Afrike, zabila se u Europu.

Tada su nastale Alpe, Dinaridi, Apenini. Pritom su, naravno, nastali potresi. Nastali su i naši divni otoci. Takve stvari će se događati još milijunima i milijardama godina. A ovi koji se događaju nama u ovom trenutku izgledaju nam kataklizmički, a takvih umjerenih potresa ima oko 200 godišnje na našem planetu. Svakih 30, 40 godina imamo na planetu veliki potres poput onog u Indoneziji 2001. godine, koji je bio jedan od najvećih potresa koji se ikad dogodio na Zemlji. Zvao se Sumatra - Andaman. Dužina tog rasjeda, pukotine, bila je oko tisuću kilometara, između Sumatre i otočja Andaman. Uz njega je stigao i golemi tsunami. Magnituda je bila iznad 7 stupnjeva Richtera.

Kako te strahote doživljavaju i preživljavaju Indonežani, Japanci i Filipinci?

- Prilično mirno. Prilagodili su se, znaju da žive na trusnom području i - ostaju tamo živjeti. Znate, čovjek je jako, hrabro i izdržljivo biće. A ti narodi koje ste spomenuli nemaju samo potrese: imaju i brojne aktivne vulkane, imaju tsunami. To je još gore od potresa. Velika erupcija vulkana na indonežanskom otočiću Krakatau, krajem 19. stoljeća, 1883. godine, imala je globalne posljedice. Taj otok više ne postoji. Dakle, čovjek se mora prilagoditi, bolje graditi, imati planove i pripremu zaštite. Očekivati to zlo.

Što je rasjed?

- Puknuće, pukotina. Mi poznajemo aktivne rasjedne zone. Poznajemo fiziku potresa. Znamo i strukturu rasjeda. Ali sve te varijable ne možete mjeriti izravno. Ne možemo doći do točke na kojoj će se dogoditi neki sljedeći potres. Imamo seizmometre, instrumente koji mjere podrhtavanje tla, ali to je sve neizravno mjerenje. Znamo puno, a opet… ne znamo ono bitno.

U Mediteranu, ispod morske površine, ima jedan rasjed?

- U Mediteranu ima stotine rasjeda. Najaktivnije područje je dubrovačko. Najveći potres u Hrvatskoj bio je 1667. godine u Dubrovniku. Ništa nije ostalo osim Kule Minčete. A, svi ovi naši predivni otoci nastali su djelovanjem potresa. I Medvednica, brdo uz Zagreb, nastalo je djelovanjem potresa, davno, pa se stvorila planina. Medvednica raste tisućama godina, u centimetrima. I danas.

Koliko je stara Zemlja?

- Pet, možda šest milijardi godina.

A, što je bilo prije?

- Prašina. Svemirska prašina koja se potom zgusnula. Bio je oblak prašine na kojeg je počela djelovati gravitacija. Zatim je nastalo Sunce, također od gravitacije, i kasnije ostali planeti, također od prašine. Najveći dio mase našeg, Sunčevog sistema. Tako je, također od prašine nastalo Sunce i planeti od Merkura do Plutona…

Hoće taj naš Sunčev sustav nestati za koju milijardu godina?

- Pa neće nestati. Zašto nastaju potresi i erupcije, kretanje mase, pokreti tektonskih ploča? Zato što Zemlja ima zaostatke topline od svog nastanka pa se ta toplina konstantno pokušava osloboditi, odnosno oslobađa se. Zemlja se na taj način hladi već milijardama godina. I nastavit će tako.

Problem je što nastaju trenja, temperatura se oslobađa, djeluje gravitacija?

- To nije problem, to je činjenica. To jednostavno - jest. Mars je manji pa se brže ohladio. A mi na Zemlji ne bismo ni mogli postojati da zemaljska unutrašnjost nije geološki živa. Ne bismo imali ni magnetsko polje. A imamo ga, jer postoji tekuća jezgra unutar Zemlje koja je metalna i koja proizvodi to magnetsko polje. Da nema toga, ne bi mogao postojati biološki život. Dakle, ni mi, ljudi, pčele, biljke, životinje.

Želite li reći da je Zemlja, naš planet - živo biće? Pa, nije.

- Zemlja nije živo biće u biološkom smislu, ali je u geološkom smislu zaista živa.

Te milijarde godina me zbunjuju…

- To je, onako, poprilično nevjerojatno, ali Zemlja će nastaviti biti ovakva još milijarde i milijarde godina. Vjerujte mi.

Dakle, možemo biti mirni, uz poneki potres i erupcije vulkana još koju milijardu godina?

- Otprilike.

Fino. Usput, recite mi je li postojala Platonova Atlantida pa potonula? Negdje kod Gibraltara, navodno?

- Neeee, nije. Nema znanstvenih dokaza. To pitanje ste trebali postaviti pretprošle subote filozofu Slavoju Žižeku… hahaha….

Zahvaljujem vam na ovoj vašoj drugoj doktorskoj radnji. Čestitam vam. Možete li umiriti naš narod?

- Potrese ne možemo spriječiti. I vi i ja i mi svi moramo raditi na tome da potrese prihvatimo. Događaju se tisuće prometnih nesreća, i u jednoj stradaju ljudi. Hoćete li prestati voziti automobil? Nećete. U Hrvatskoj u posljednjih 300 godina nije bilo velikih potresa. Prilagoditi se. Kako? Gradnjom sigurnih kuća koje će izdržati potrese.

Protuseizmička gradnja, pogotovo škola i bolnica. Ljudi će se uvijek preplašiti potresa, ali neće stradati ako tako gradimo. Znanost nije disciplina pojedinca. Svi znanstvenici trebamo raditi na tome da pokušamo predvidjeti potres. Sveti gral seizmologije je - predvidjeti potres. A, ni sveti gral još nismo pronašli… Ne treba se bojati unaprijed, treba biti sabran kad se dogodi. Potresi su prirodna pojava. To je činjenica. Spavajte mirno i oprezno.