Možete li zamisliti da žena na poziciji vrednuje traume muških žrtava prema njihovim plaćama?

U posljednje se vrijeme mnogo i često govori o privilegiju. Dobro je da je tako: ta je riječ bila posve nejasna mnogima na ovim prostorima, kao da je namjerno neobjašnjena, skrivena.

Nije to čudno, ona to i jest, skrivena tajna djece koja odrastaju ne shvaćajući da ima vršnjaka koji nemaju džeparac, žena koje ne razumiju da postoje sestre koje same uzdržavaju svu svoju djecu, i svoje biološke potrebe, koje ne mogu platiti “samo” 3000 kuna za abortus, koje doista nisu imale za antibaby pilule, koje doista nemaju za benzin, a ni za zdravu hranu.

Skrivena tajna muškaraca koji automobile u vrijednosti stanova parkiraju nepropisno ispred kioska samo da kupe posljednje izdanje Playboya. Ali, kao i Playboy, skrivanje privilegija je prošlost, i svjedočimo sveopćem, generalnom šoku ljudi s kojima živimo.

Kako to da se predsjednik institucije kojoj nitko od nas ne zna poantu, ali svi koji imamo firmu plaćamo namet za njegovu plaću, cijepio još u siječnju (deset dana od početka cijepljenja!), kako to da se rektor, koji je navodno prebolio infekciju uzrokovanu covidom, držeći ženu za ruku, cijepio u kasnim noćnim satima kod zubara?

Ali, za razliku od nas čiji roditelji i dalje u poluizolacijama čekaju ili potencijalnu smrtnu presudu ili navodno najlošije od svih cjepiva na tržištu, koji smo navikli na udarce ovog tipa pa ćemo se sutra opet probuditi i otići na plac kao da se ništa osim epidemioloških mjera promijenilo nije, ova devedesetih i dvijetisućitih umjetno stvorena elita ne može doći k sebi od šoka.
Dok čekamo da se #aferacijepljenje dodatno pokaže na pravom svjetlu, kao smeće na plaži nakon valovite oluje uzrokovane jugom, valja se podsjetiti da živimo u zemlji u kojoj privilegirani vode kolo desetljećima, i da je njihova šokiranost zbog novinarskih pitanja o legitimitetu cijepljenja preko reda posve razumljiva.

Dočekali su lijepe godine, naime, ušuškani hipnotičkom snagom privilegiranih pozicija - od državnih ureda do veza koje sve rješavaju - pa čak i u pandemiji.

Je, ljudski je bojati se, ali zaobilaziti moralna pravila po principu “nisu svi ljudi isti” dok si na poziciji koja je stvorena da bi služila narodu pogrešno je na toliko nivoa, koji, međutim, izmiču muškarcima na poziciji moći, da ne kažem bijelim, kao da su točkaste zamke za daltoniste, a oni boluju od tog poremećaja.

Je, nakon godinu dana rada na čelu kriznog stožera ljudski je htjeti zaštititi osobu s kojom živiš, onu koja te rodila, ali zašto to ne smiješ učiniti preko reda?

Jer kao nacionalna heroina ne možeš procijepiti svaku drugu mamu. Ali možeš biti uzor.

O tim mutnim tipovima koji imaju nevjerojatno visoke plaće i koji smatraju da se njihovi kolege ne trebaju opravdavati oko optužbi za spolno uznemiravanje teško je pak pronaći čak i ono “ljudski je”. Zapravo nije: muški je. Bahato, bezobrazno, i podsjeća na likove iz sapunica koji koriste svoju poziciju isključivo za korist. I sad kad smo u biološkom ratu protiv virusa klasna razlika između onih koji su navikli “nazvati frenda” i onih koji nemaju koga nazvati vidljiva je, nažalost, i na polju mogućnosti da svojoj ženi, sebi ili mami potencijalno spasimo život.

Kad smo kod klasnih razlika, dugujem svim svojim čitateljicama jedan mali eho na izjave koje su kao bizarni uragan bez smisla i cilja izlazile iz tipkovnice predsjednika Republike, još jednog muškarca na položaju moći, da ne kažem bijelog.

Ne znam možete li zamisliti situaciju u kojoj bilo koja žena - koliko god moćna bila - sjedne za tipkovnicu i izdrlja gomilu u samom izričaju vrlo nasilnih teza, od kojih su neke i neistinite (poput onih da žene iz udruga nisu ništa učinile za žrtve nasilja).

To je privilegij.

Možete li zamisliti da žena na poziciji muške žrtve ikakvog zločina i/ili nepravde pozicionira i vrednuje njihovu traumu prema njihovim platnim listama? To je privilegij, koji gospodin Milanović ne vidi, ne zato što je villain, nego zato što nikad nije morao.

Gospodin Burilović uspio je izjaviti da sada, otkad se primio humanitarnog rada spašavanja Hrvatske gospodarske komore, zarađuje puno manje nego nekad. Koja žena bi se javno usudila izjaviti da je pedeset plus tisuća kuna malo? To je privilegij.
Gospodin Boras ne shvaća da je hitan odlazak zubaru po špricu najtraženijeg cjepiva u svemiru privilegij. Uvidom u neke od iskaza bivših studentica Akademije, shvatila sam da profesori nisu razumjeli da je predavati na faksu privilegij.

I da svoju poziciju, kao i gospođa Markotić, moraju pažljivo kalibrirati prema drugim sudionicima te raspodjele moći.

Čula sam jednog od ključnih aktera visoke politike u Hrvata kako izgovara: Ali ne mogu se profesori i akademici samo tako okaljavati kojekakvim optužbama!

Ono jedino što profesori, akademici, ravnatelji, direktori, predsjednici i sve ostale osobe u odijelima za govornicama ne mogu je obnašati funkcije povjerenja i moći bez da razumiju da iako se privilegija ne mogu odreći, moraju ih koristiti za dobrobit čovječanstva.

To bi bilo mnogo korisnije od molitvenih govora pred masama. I konačno, ono što svi zajedno sada uviđamo da se privilegiji

razotkrivaju kao magijom prokazani i rastapaju pred sudom javnosti kao da su, bogovima hvala, izgubili svoje moći.

Koje divno vrijeme za biti živ. Ako se, dakako, uspijemo procijepiti i preživjeti.