MUČNA BITKA ZA DIJETE ‘Tri put sam bio nedužan u hrvatskom zatvoru, a samo želim vidjeti svog sina'

Srce talijanskog kapetana duge plovidbe Marija Percoca (35) prije sedam godina na brodu u New Orleansu u sekundi je osvojila Siščanka Sandra Z. (36), koja je na plutajućem hotelu radila u gift-shopu.

Zavjetovali su se na vječnu ljubav.

Sudbonosno “da” izrekli su u Zagrebu 2008. A godinu kasnije postali su roditelji. No, umjesto sretnih trenutaka i uživanja u odrastanju sinčića, za kapetana kruzera krenula je kalvarija.

Okrenuo mu se svijet.

Sandra mu je jedno jutro rekla da putuje u Hrvatsku da bi jeftinije popravila zube. Otišla je s dvomjesečnim sinom i nestala iz Marijeva života. Utočište je pronašla u kući roditelja u rodnom mjestu nadomak Siska.

Programirana druženja

Njezin očajni suprug postao je “kriminalac”. Tvrdi da je za to kriva ona. U bitki da vidi sina kojem mjesečno šalje 500 eura alimentacije poštujući sudske odluke, Mario je postao čest gost hrvatske policije, hrvatskih zatvora, a onda i prekršajnih sudaca koji ga odmah, čim shvate problematiku, i oslobađaju optužbi za obiteljsko nasilje. Tako je do sada bilo triput, dvaput na sisačkom sudu, a jednom u Velikoj Gorici. Sandra se na oslobađajuće presude žalila samo jednom, kad je tvrdila da ju je ošamario.

- Do sada sam prikupio pet prijava i triput sam završio iza rešetaka.

Svaki posjet sinu s kojim imam pravo provesti dva dana svakog drugog tjedna, i to po dva sata dnevno, okončam u zatvoru. Prevalim 2200 kilometara autom i onda me dočeka užas, žali se Percoco.

- Luksuzni brod s pet zvjezdica zamijenim šesterokrevetnom ćelijom i prijavom - pričao je nakon posljednjeg izlaska iz pritvora.

Kao duh u uniformi

Kapetan Percoco glavi ima samo jednu misao: “tako sam blizu sinu, a opet tako daleko i ne mogu ga vidjeti”.

- Šokantno je bilo čuti kad je rekla da mi sina više neće dovoditi na brod jer da u bijeloj uniformi izgledam k’o duh! - sa suzama u očima prepričava kapetan, kojem i dalje u glavi odzvanja Sandrina rečenica: “Ne vraćam se više u Italiju”. Obrazloženje mu nikad nije dala.

Bio je 6. listopada 2009. kada je otišla.

“Draga Sandra, rekla si da ćeš izbivati tjedan dana. Podsjećam te da je prošlo i više. Pozivam te da mi se sa sinom vratiš u Italiju”, poslao joj je telegram jer mu nije odgovarala na telefonske pozive.

Razmijenili telegrame

Odgovorila mu je kratko da je bolesna, pa joj je ponovno, putem telegrama, ponudio opciju da on dođe po dijete, a ona neka se vrati kad ozdravi.

Tek tada je nastao tajac. Na svaki poziv spuštala je slušalicu.

Ipak, jednom mu se javila i rekla da ga je prijavila policiji za prijetnje klanjem njoj, cijeloj obitelji i djetetu uz napomenu da je zatražila i razvod braka.

Nakon prvotnog šoka, Mario je krenuo kucati na vrata talijanskih institucija u potrazi za odgovorom na pitanje što i kako dalje.

Nije se obeshrabrio doznavši da su i Hrvatska i Italija potpisnice haaške Konvencije o građansko-pravnim aspektima međunarodne otmice djece.

Optužba za nasilje

U siječnju 2010. pao je veliki snijeg, no Percoco je sjeo u auto i krenuo prema Hrvatskoj vidjeti sina. Čim se uključio na famoznu Autostradu del Sole javio je Sandri da dolazi. Želio je sinu uručiti poklončić i fotoaparat da ovjekovječi zajedničke trenutke.

- Pet minuta prije dolaska do kuće, rekla mi je neka pričekam kod ograde da bi pola sata kasnije, umjesto nje i sina, došli policajci. Uveli su me u kuću, pribili uza zid i krenuli pretresati. Rekla im je da sam je došao ubiti i da pištolj i nož skrivam u omotu u ruci! Kao najvećeg kriminalca utrpali su me u auto i bacili u ćeliju.

Sudac me pustio jer je vidio da je priča o ubojstvu suluda s obzirom na činjenicu da sam hotel rezervirao tjedan dana prije i da sam imao dogovor s odvjetnikom - prisjetio se Talijan prvog boravka u sisačkom zatvoru. Njegovu verziju priče potvrdio je sud koji nije povjerovao Sadrinoj prijavi da joj je prijetio smrću.

Susret pod lampom

Kad ne plovi, a to je šest mjeseci u godini, Percoco dolazi vidjeti sina. Svako putovanje, tvrdi, košta ga oko 1000 eura, ali i tone živaca koji, pak, nemaju cijenu.

Sandri je prekipjelo kad je, tvrdi Mario, odjednom poželjela vratiti mu se, ali za njega je to bila završena priča.

- Platio sam sinu i lokalnu talijansku školu. Htio sam da ide u privatnu talijansku školu u Zagrebu, ali Sandra za to ne želi ni čuti. Vikende smo provodili sve troje zajedno jer moje druženje sa sinom mora biti pod nadzorom.

Bili smo u Opatiji, na snijegu u Delnicama, na krstarenju od Trsta do Grčke. Sin je bio prezadovoljan. A Sandra kad je vidjela da više kod mene kao žena nema šanse, okrenula je ploču do te mjere da bi, ako bih nazvao 15 minuta kasnije od predviđenog termina, jer ponekad na otvorenom moru nema signala, ignorirala poziv ili tek kratko rekla: ‘Tvoje vrijeme je isteklo!’

Ubrzo je uslijedilo još jedno pritvaranje. Lani u studenom kapetan Percoco poveo je u Hrvatsku roditelje kako bi vidjeli unuka. Susret je organiziran po mraku, pod lampom na parkiralištu nedaleko od kuće njezinih roditelja. Prema već viđenom scenariju Mario je ubrzo završio s lisicama na rukama čim je sinčiću predao toliko željenu drvenu barku.

- Upomoć! Upomoć! - histerično je nakon pet minuta susreta počela izvikivati Sandra. Percoco priča da ga je potom počupala za kosu, odgurnula i zatim zgrabila sina u naručje te krenula trčati u kuću.

A Mario je skamenjeno ostao držati barku u ruci i promatrati sinčićev čeznutljiv pogled koji mu je parao srce. Policajci su ga odveli u postaju, pa sucu koji ga je opet oslobodio optužbe za obiteljsko nasilje.

I dok hrvatski djed i baka imaju sve blagodati, oni talijanski jednostavno nemaju prilike biti sretni. Ostali su pokunjeni čekati policijsko-sudsku proceduru ne bi li se sa sinom jedincem vratili u okolicu Rima. Kapetan Percoco ni nakon druge optužbe i oslobađanja nije odustao od viđanja sina. Prošli ponedjeljak opet je došao, ovaj put Zagreb jer se majka njegova djeteta u međuvremenu preselila u Veliku Goricu.

‘Treba ti psihijatar’

Četverogodišnji sin ga, dok se igraju barkama na rijeci, redovito zapitkuje: “Tata, kad ćeš se opet vratiti?”

- Kako objasniti djetetu da ću se vratiti za mjesec dana? Premalen je da shvati. Pa sam odlučio kupiti biljku koja brzo raste.

Otišli smo u park u Velikoj Gorici nadomak policijske postaje. Želio sam je posaditi i rekao sam mu da kad biljka naraste, tata će doći. Sandra je sve to promatrala i rekla mi je: ‘Ti si bolestan! Idi se liječiti! Treba ti psihijatar! Posjet je gotov.’

Zatim je odšetala u policiju i prijavila me da sam je nazvao kurvom i rekao joj da je nitko nije htio jer da bi se u protivnom udala prije tridesete. Utrčao sam za njom u postaju noseći sina na rukama. Izmislila je sve jer riječi nije znala točno ponoviti. Nas dvoje komuniciramo na engleskom, a sina, kad god mogu, učim talijanski. I opet uhićenje, sud, oslobađanje od krivnje - govori mladi kapetan duge plovidbe.

Prekršajni sud u Velikoj Gorici oslobodio ga je optužbe da je bivoj supruzi na talijanskom vikao: “Kurvetino! Da si ikad išta vrijedila ranije bi se udala! Nitko te nije htio! Da vrijediš udala bi se prije tridesete!” Sandra se ni na ovu presudu nije žalila.

Priča o strahu

Percoco ističe da bi za sina skinuo zvijezde.

U bilo koje doba dana na standbyju mu je zagrebački odvjetnik Neven Gotal, kojem nikako ne ide u glavu zašto Sandra, ako živi u tolikom strahu o kojem priča, do sada nije organizirala, kako je pak navedeno u presudi nakon razvoda, da vršitelj nadzora iz Centra za socijalnu skrb bude prisutan tijekom druženja Marija sa sinom.

- Narušen mi je ugled. Financijski sam na rubu. Ispadam nasilni kriminalac, a majka moga djeteta, unatoč prijavama i s moje strane, ni dana zatvora nije vidjela. Tražit ću da mi pripadne dijete jer njoj je sin samo ‘predmet’ preko kojeg sada potražuje 1000 eura na mjesec. Ne priznaje djetetova prava.

Pa zar je uloga djeda i bake po ocu nebitna? Ovo je sve čista sabotaža! - zaključuje ogorčeni talijanski kapetan broda pitajući se dokle će tako. Vrijeme leti, a maleni dječak svjedoči mučnim reakcijama majke, oca i osoba u plavim odorama.