Musa: ‘Imena članova komisija za državni ispit i raspodjelu javnog novca moraju biti javna‘

Ministarstvo pravosuđa i uprave na čijem je čelu Ivan Malenica odbilo nam je dati imena članova Državnih komisija zaduženih za polaganje državnih stručnih ispita. Uskratili su nam i informacije i o tome koje pozicije ispitivači koji su za taj posao dodatno plaćeni zauzimaju u državnoj upravi i koliko su godina u ispitnim komisijama. Uzalud smo im objašnjavali da je interes javnosti za rad komisija povećan nakon što su u javnost procurili podaci iz uskočke istrage o Josipi Rimac i ostalima koji upućuju na raširenu praksu namještanja polaganja državnih stručnih ispita.

Sredstva Crkvi

Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova EU na čijem je čelu Nataša Tramišak odbilo nam je dati imena članova Povjerenstva za odabir projekta koje je od 2017. do 2020. bivšim ministrima Gabrijeli Žalac i Marku Paviću sugeriralo da glavninu novca, čak 53 od ukupno 58 milijuna kuna namijenjenog za obnovu, dogradnju i modernizaciju škola, bolnica, domova zdravlja, vrtića, kulturnih ustanova i crkva iz tzv. Programa ulaganja u zajednicu dodijele crkvi. Oba navedena ministarstva uskratila su nam informacije pozivajući se na Opću uredbu o zaštiti osobnih podataka (GDPR).

Nisu se predomislili ni kad smo ih upozorili da zloupotrebljavaju tu uredbu, krše Zakon o medijima i Zakon o pravu na pristup informacijama. Zanimalo nas je što o sve češćem korištenju Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka kao “alibiju” za uskratu traženih informacija misli Anamarija Musa, prva hrvatska povjerenica za informiranje. Tu je dužnost obavljala od 2013. do 2018., po isteku mandata vratila se na katedru za upravno pravo na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a transparentnost javne uprave i dalje je područje njezina znanstvenog interesa.

Opća uredba o zaštiti osobnih podataka je, podsjeća Anamarija Musa, prije svega donesena kako bi se zaštitili građani i njihova privatnost od zadiranja u enormno velike baze podataka, a ne zato da bi se građanima uskraćivala informacija o tome tko je podijelio javni novac, ili tko su članovi komisija za državne stručne ispite. Samo iznimno Musa podsjeća na osnovna načela transparentnosti javne vlasti:

“Osnovno polazište je da su informacije koje posjeduje javna vlast, kao što joj i ime kaže - javne. Samo iznimno, pravo javnosti može biti ograničeno, primjerice ako treba zaštiti neki važan interes u nekom, konkretnom slučaju. Obavljanje javnog posla kao što je dodjeljivanje javnog novca, procjenjivanje nečijeg znanja, donošenje odluka kojima se utječe na nečija prava i obaveze, jest posao koji ima sva obilježja javnosti i nije niti može biti privatna stvar onih koji ga obavljaju. Nema mjesta pozivanju na privatnost i zaštitu imena i prezimena osobe koja uime građana odlučuje. Iz ovakvih odluka se zapravo vidi kako se doživljava javna služba - kao javni posao podložan oku javnosti, javnoj kritici, odgovornosti, javnom interesu, ili kao privatna zabava, zaštićena od odgovornosti, u zoni privatnosti”, kazala je za Jutarnji list Anamarija Musa.

Bivša povjerenica navodi kako joj je teško shvatljivo da tijela javne vlasti i nakon 300 odluka Povjerenika za informiranje koje su potvrđena na sudu sudjelovanje državnih službenika u nekom povjerenstvu proglase njegovom privatnom stvari koja se štiti od javnosti.

“Baza odluka povjerenika za informiranje je i uspostavljena zato da bi svaki službenik za informiranje kad se nađe u nedoumici treba li neka informacija biti dostupna javnosti, mogao provjeriti kako se u sličnim slučajevima odlučivalo”, ističe Musa.

Jasne odredbe

Iskrivljeno tumačenje propisa kojima se štite osobnih podaci i privatnost građana posebno je eskaliralo od svibnja 2018. od stupanja na snagu Opće uredbe o zaštiti osobnih podataka.

“GDPR je postao instrument za strašenje i u javnom i u privatnom sektoru po sistemu - bolje da zaštitimo podatke da ne budemo kažnjeni”, kaže nam Anamarija Musa i dodaje: “Usprkos jasnim odredbama Opće uredbe koja izričito kaže da se njome ne zadire u pravo građana na pristup informaciji, kada on na to ima pravo, dakle, da ona nije ‘važnija’ od zakona kojim se uređuje pristup informacijama, tijela vlasti su se dosjetila pozivati se na te odredbe kako bi se riješila ‘dosadnih’ građana i medija. Ili jednostavno nisu uložili ni najmanji trud da razumiju o čemu se radi, jer ne smatraju da prema građanima trebaju postupati s uvažavanjem”.

Bivša povjerenica za pristup informacijama naglašava: “Površnost, nerazumijevanje, i što je najgore - nebriga i zanemarivanje prava građana sigurno nisu put vraćanja povjerenja građana u institucije koje je katastrofalno nisko”. U razvijenim zemljama, dodaje, toga je manje, jer javnost ne dopušta takvo ponašanje. “Javnost reagira, traži, pritišće, a da se to ne pretvori u ideološke sukobe, dramu i skidanje glava. Jednostavno ljudi traže svoja prava. Kod nas kao da se ‘ne’ jednostavno prihvaća i ne propituje, a sankcije za nezakonito uskraćivanje prava su gotovo nikakve”, zaključuje Musa.