NA KOJI NAČIN JE MOGUĆE VRATITI INU I KOLIKO ĆE TO OTPRILIKE KOŠTATI? Špekulira se o tri modela preuzimanja

Možda nikad u povijesti tako važna vijest nije tako brzo pala u drugi plan kao na večerašnjoj izvanrednoj konferenciji za novinare hrvatskog premijera Andreja Plenkovića. Tek koji trenutak nakon što je javnost izvijestio o tome da je Hrvatska izgubila spor koji je pokrenula protiv mađarskog MOL-a pred arbitražnim sudištem UNCITRAL, Plenković je objavio odluku Vlade da krene u ponovnu nacionalizaciju kroz otkup MOL-ovog udjela.

Očekivano, ta druga vijest zasjenila je prvu, pa se umjesto rasprave o posljedicama gubitka spora na hrvatsku poziciju u Ini, te efekte takvog pravorijeka na golema potraživanja MOL-a prema hrvatskoj državi u paralelnom procesu, sad kao najvažnije nameće pitanje o oportunosti i načinu provedbe kupnje Ininih dionica od MOL-a, posebno s obzirom na činjenicu da je Plenković izričito naglasio da taj posao neće rezultirati rastom javnog duga.

Dapače, prema premijerovim riječima, Vlada već ima razrađeni model, a s odlukom je upoznata i mađarska strana. Iz toga se može zaključiti kako se radi o odluci koja nije donesena impulzivno, te da se na njezinoj primjeni radi već neko vrijeme. Detaljniji obrisi konstrukcije tog posla nisu poznati, no evidentno je kako neće biti jednostavno provesti takvu transakciju na način da ne utječe na javni dug s jedne strane, ali i da se pritom poštuju sva pravila tržišta kapitala. Pretpostavimo li da mađarska strana uopće želi prodati dionice, što trenutno nipošto nije izvjesno, prvi ključni transakcije bit će postizanje dogovora o cijeni. Prema trenutnoj tržišnoj kapitalizaciji Ina vrijedi nešto više od 29,2 milijarde kuna, iako je pitanje koliko se ta valuacija može smatrati realnom s obzirom na vrlo mali free float i obujam trgovanja Ininim dionicama. Ipak, prema tome bi MOL-ov udjel vrijedio oko 15 milijardi kuna, ne računajući eventualni bonus koji bi MOL tražio.

S druge strane, realnija valuacija vjerojatno bi bila osjetno manja, posebno s obzirom na značajne otpise vrijednosti imovine koje je tvrtka zadnjih godina provodila, ali i značajan pad prihoda koje je tijekom protekle dvije godine pretrpjela zbog niskih cijena nafte. Ipak, valja imati na umu da Ina i dalje predstavlja oko 40 posto MOL-ove proizvodnje ugljikovodika i sirovinske baze, što će Mađari htjeti kvalitetno unovčiti. Iz snimke razgovora čelnika poljske naftne kompanije PKN Orlen koji su prije nekoliko godina procurili u tamošnjoj javnosti, moglo se doznati da je tada MOL od PKN-a za svoj udjel u Ini tražio 3 milijarde eura. Ipak, taj iznos sada se čini nerealnim, uz ogradu da će MOL sada možda tražiti i da mu se u sklopu transakcije isplati u pola odštete koju preko Ine potražuje od države zbog nepreuzimanja plinskog biznisa iz 2009. godine.

Što se tiče same metodologije preuzimanja MOL-ovih dionica, dosad se u domaćoj javnosti spekuliralo s više mogućnosti, no svaka od njih ima neke prednosti, ali i rizike. Naftni konzultant Davor Štern nedavno je promovirao ideju da Inine dionice otkupi HEP, koji trenutno u bilanci ima oko 3 milijarde kuna gotovine, te vrlo kvalitetan kreditni rejting. Ipak, stvaranje takvog nacionalnog energetskog super-holdinga nosi puno neizvjesnosti, a mnogi bi u njemu – temeljem dosadašnjih iskustava – vidjeli stvaranje novog državnog mastodonta, te uništavanje potencijala jedne stabilne tvrtke poput HEP-a preuzimanjem kompanije u problemima poput Ine.

Druga opcija bi bila da MOL-ov udio preuzmu mirovinski fondovi, no njih u tome priječe pravila o ograničenjima razmjera njihovih plasmana u pojedinačno trgovačko društvo. Uz aktualna ograničenja na razini 5 posto ukupnog kapitala, mirovinci – barem samostalno – to ne mogu.

Treća, i možda najvjerojatnija, opcija o kojoj se dosad razgovaralo u javnosti je ona da se država kod neke međunarodne financijske institucije zaduži na kraći rok za preuzimanje MOL-ovih dionica, pri čemu bi te dionice, ali i postojeće Inine dionice koje ima država, služile kao kolateral. Takvu transakciju razmatrao je bivši ministar gospodarstva Ivan Vrdoljak, navodno su čak obavljene i konzultacije s pojedinim stranim bankama, koje su bile zainteresirane za taj posao. Pitanje je, doduše, kako se takvo zaduženje može strukturirati tako da se temeljem metodologije Europske unije ne smatra javnim dugom. Odgovor na to pitanje bi moglo biti to da se cijeli posao definira kao privremeni aranžman – svojevrsno prijelazno rješenje od nekoliko godina – uz stroge obveze oko rokova ponovne privatizacije. No, to bi značilo ponovnu potragu za strateškima partnerom ili javnu ponudu dionica za koju godinu. Nacionalizacija, pa ponovna privatizacija Ine, pokušaj drugi. U Hrvatskoj se povijest - barem što se Ine tiče - ipak samo vrti u krug.