'NA MORE, MAĐARU!' Kako je apel za prugu od Vukovara do Rijeke iskorišten kao simbol Velike Mađarske

“Tengerhez, magyar! El a tengerhez!” (Na more, Mađaru! Pođi na more!), zavapio je sredinom 1842. budimpeštanski odvjetnik i političar Lajos Kossuth u Pesti Hírlapu (Peštanskom vjesniku) u novinarskom tekstu u kojemu je pozvao Mađare na izgradnju željeznice od Vukovara do Rijeke. Vrijedno je citirati ga: “Mene su na naše more vodili poslovi riječke željeznice. Poslovi one željeznice kojom ćemo trajno zaručiti Dunav s Jadranom, a Mađare s civilizacijama svijeta i koja će ujedno biti i zaručnički prsten između Mađara i Hrvata, koji su se nakon šest stoljeća mirnog braka u starosti porječkali”.

To je ta slavna Kossuthova rečenica - Na more, Mađaru! Pođi na more! - koju ovih dana citiraju suradnici mađarskog premijera Viktora Orbána, a zbog koje se diže kosa na glavi hrvatskim političarima. Za Hrvate ona je pokazatelj zatomljenih, ali neugaslih mađarskih teritorijalnih pretenzija, dok će iz Budimpešte na to samo odmahnuti rukom. Ipak, prije nego što se svrstamo uz jednu od strana, važno je znati kontekst i prilike u trenutku kada je Kossuth pozivao svoje sunarodnjake na “ugarsko more”.

“Rijeka je biser ugarske krune”, pisao je on, spomenute 1842., predsjedniku riječke Trgovinske komore Antunu Walluschnigu, uvjeravajući ga da je od najvećeg nacionalnog interesa mađarske nacije izgraditi željeznicu koja bi povezala Vukovar s Rijekom. Lajos Kossuth najpoznatiji je velikomađarski revolucionar i političar, vođa pokreta za neovisnost 1848-’49. Sudjelovao je u radu staleškoga ugarskog Sabora 1825-’27. i 1832-’36., a kao urednik zabranjenih Saborskih izvješća osuđen je 1837. na četiri godine zatvora, ali je 1840. amnestiran.

Uređivao je glasilo mađarskoga nacionalnog pokreta Pesti Hírlap 1841-’44. Nakon izbijanja revolucije od ožujka do polovice rujna 1848. Kossuth je bio ministar financija u prvoj mađarskoj parlamentarnoj vladi grofa Batthyánya, a nakon toga preuzeo je svu vlast u Mađarskoj, isprva kao predsjednik Odbora za obranu domovine, u svojstvu kojega je organizirao dobrovoljačke domobranske postrojbe (honvéd), a poslije, nakon detronizacije Habsburgovaca, od 14. 4. 1849., kao namjesnik Ugarske. Nakon mađarske kapitulacije 13.8. 1849. punih 45 godina bio je emigrant, od Osmanskog Carstva, Velike Britanije, SAD-a i Italije, gdje je propagirao neovisnost Mađarske.

Politički plan

Lajos Kossuth je u nacionalnom pitanju bio isključiv tvrdeći da su u cijeloj Ugarskoj samo Mađari nacija, a svi su ostali narodi samo narodnosti, koje u toj državi ne mogu imati nikakvih vlastitih, nacionalnih prava; to je bio jedan od razloga zbog kojega se Hrvatska pod vodstvom bana Josipa Jelačića pridružila Austriji u borbi protiv mađarske revolucije.

Kossuth je drugi put u Rijeku stigao jedne listopadske subotnje večeri 1845., zastavši na svom putu prema Trstu. U to je vrijeme bio nezaposlen nakon što je otpušten s mjesta urednika novina Pesti Hirlap, te odbio ponudu kancelara Metternicha koji mu je nudio položaj u državnoj službi. Umjesto toga radije je putovao Monarhijom agitirajući nadahnutim, emocionalnim i elokventnim govorima za mađarske nacionalne interese.

U njegovu političkom planu Rijeka je imala vrlo važnu ulogu u razvoju mađarskog gospodarstva kao jednog od temelja neovisnosti od Beča. Smatrao je boljom opcijom izgraditi prugu Vukovar-Rijeka, koja bi pogodovala izvozu mađarskog žita dunavskim putem, a preko riječke luke koju je Kossuth smatrao mađarskim gradom.

Bijeg u Britaniju

Epitet “Rijeka - biser ugarske krune” upotrijebio je u spomenutom pismu upućenom Antunu Walluschnigu. Ugarsko primorje imalo je 1836. godine 40.152 stanovnika, 6000 ljudi na jednoj četvornoj milji koji su većinom bili hrvatski katolici, ali u Rijeci je bio i značajan broj Nijemaca i Talijana. “I novo vrijeme stvara nove potrebe”, piše nadalje Kossuth koji pažnju svoje nacije tako revno usmjerava na ugarsko more - “nama treba željeznica do Rijeke” pa dodaje: “U toj se odluci skriva ključ budućnosti naše domovine, i ako nas ovaj narod ne napusti, željeznice će biti, i njome će se stvoriti takvo djelo, da mu ni puno sličnih neće ovaj ponosni svijet pokazati, ono koje će ugarskom imenu donijeti slavu, o čemu smo dosad samo sanjali”.

U Rijeci je Kossuth dočekao svog političkog oponenta, konzervativnog grofa Istvana Szechenyija. I Kossuth i Szechenyi zagovarali su mađarske nacionalne interese, ali se nisu slagali oko metoda njihova ostvarivanja. Szechenyi se zalagao za izgradnju željezničke pruge koja bi povezivala Peštu s riječkom ili tršćanskom lukom, dok je Kossuth smatrao boljom opcijom gradnju pruge Vukovar-Rijeka, koja bi pogodovala izvozu mađarskog žita dunavskim putem, preko riječke luke, koju je smatrao mađarskim gradom.

Najviše se pak bojao konkurencije tršćanske luke kao austrijskog prioriteta i mogućnosti da Szechenyi pridobije britanske financijere za prugu Vukovar-Zagreb-Trst, pri čemu bi pravac prema Rijeci postao bespredmetan. Stoga je Kossuth smislio da se odmah čim se prikupe neka sredstva krene na pripremu trase Sava-Karlovac, a istovremeno je za svoj plan uvelike lobirao među zastupnicima Ugarskog sabora.

Nije uspio jer su planovi za gradnju riječke željeznice pali u drugi plan nakon izbijanja mađarske nacionalne revolucije u ožujku 1848., a godinu kasnije Lajos Kossuth je spasio glavu bijegom u Veliku Britaniju, a zatim u Sjedinjene Američke Države, i više nikad se nije vratio u Mađarsku. No, njegova ideja je preživjela i u lipnju 1873. otvorena je željeznička pruga prema Sv. Petru na Krasu i dalje prema Ljubljani, a u listopadu iste godine u promet je pušten i pravac prema Karlovcu.