Nacionalnog konsenzusa ne može biti bez političke opozicije

Hrvatska će, izvjesno, dobiti Nacionalnu razvojnu strategiju do 2030., međutim bude li iz izrade isključena opozicija, koja predstavlja više od polovice građana koji su sudjelovali na srpanjskim parlamentarnim izborima, teško da će spomenuti dokument s pravom biti označavan kao nacionalna strategija.

Dobro je da se aktualna hrvatska Vlada primila ovog zadatka, koliko god su ovakvi dokumenti uglavnom načelne naravi. Svijet se mijenja strahovitom brzinom, puno brže nego Hrvatska, koja živi zahvaljujući moru i suncu, pa kada u kineskoj provinciji bukne virus, preživljava isključivo obećanim novčanim transfuzijama iz EU.

Događaju se i ogromne geopolitičke promjene, Kina pokušava sustići Ameriku, Rusija zna da svojom naftom i plinom može ucjenjivati Europu, a NATO sve češće izgleda kao organizacija koja će jednoga dana posredovati između zaraćenih vlastitih članica. Puno je problema i nepoznanica kako će se svijet i Hrvatska razvijati do kraja ovog desetljeća i zato treba pozdraviti pokušaj izrade nacionalnog dokumenta, koji u sebi sadrži prognoze, a, valjda, i poneki prijedlog, kako da 2030. živjeti u Hrvatskoj bude bolje nego 2020.

Samo, ne bi li Nacionalna strategija trebala uključivati i nacionalni konsenzus, barem oko temeljnih pitanja razvoja Hrvatske? Mi bismo rekli - da, ali izgleda da premijer Andrej Plenković razmišlja drukčije.

Plenkovićeva vizija podrazumijeva sinergijsko djelovanje javnih politika u 4 razvojna smjera, a unutar njih i 13 strateških ciljeva. Prvi je održivo gospodarstvo i društvo, drugi jačanje otpornosti na krize, treći digitalna i zelena tranzicija i četvrti ravnomjeran regionalni razvoj. "Ovo je krovni strateški dokument za desetljeće pred nama", ozbiljnim glasom najavio je predsjednik Vlade, a onda, još ozbiljnije - raspalio po opoziciji i predsjedniku Zoranu Milanoviću.

U premijerovoj interpretaciji, oporbeni predstavnici su neodgovorni jer se tijekom ljeta nisu odazvali njegovu pozivu na sastanak te rekao da oporba u izradi može sudjelovati sugestijama koje će Vlada pažljivo analizirati. Milanoviću je pak svisoka odbrusio neka izvoli imenovati nekoga od svojih suradnika u Upravljačko vijeće Nacionalne razvojne strategije umjesto da iznosi prijedloge preko medija. Milanović je, naime, povrijedio Plenkovićeve tankoćutne emocije jer je predložio uključivanje oporbe porukom da je desetgodišnja strategija dokument od nacionalnog interesa i stoga je potrebno postići što širi konsenzus.

Gospodina Milanovića smo u zadnjih mjesec dana u Jutarnjem listu kritizirali nebrojeno puta zbog njegovih nervoznih javnih istupa, u kojima je nekulturno, a ponekad i neargumentirano, napadao pojedince i institucije koji nisu razmišljali kao on. Međutim, ovoga puta Milanović je u pravu kada predlaže da opozicija sudjeluje u izradi strategije za desetljeće pred nama. Voljeli ili prezirali opoziciju, ona predstavlja velik dio hrvatskih građana, a valjda ima i neke pametne žene i muškarce, koji znanjem i iskustvom mogu pridonijeti razvoju Hrvatske.

To je shvaćao Tuđman pa je 1991. osnovao Vladu nacionalnog jedinstva. Isto bi trebao shvatiti i Plenković, iako je sadašnja ugroza puno slabija.