Najbolji mladi poljoprivrednik: ‘Pakiranje mojeg jestivog cvijeća košta 40 kuna. I da, tu se može zaraditi‘

Ilija, otkako si u četvrtak postao najbolji mladi poljoprivrednik, na koje pitanje novinara ti je bilo najteže odgovoriti?

- Bilo je stvarno puno pitanja, ali jedno od pitanja na koje se teško može dati konkretan odgovor, a i pitanje s kojim se često susrećem jest koje su kulture trenutačno najisplativije, što treba posaditi. To je jako teško prognozirati, puno je faktora koji na to utječu, ali svakako kulture koje tržište traži i koje su dobre za određeno područje.

Kako si onima koji ne znaju čime se baviš objasnio svoj ključ uspjeha u uzgoju jestivog cvijeća za hranu i egzotičnog bilja za koktele?

- Analizirao sam tržište i shvatio da je kod nas jako slaba ili nikakva ponuda takvog asortimana. Moji roditelji se bave sadnicama povrća cijeli život i jednostavno sam imao podlogu i infrastrukturu da to pokušam. S druge strane, oduvijek pratim trendove u hortikulturi i nastojim barem jednom godišnje otići na međunarodni sajam kako bih ostao u tijeku. Pratimo trendove u kulinarstvu, razgovaramo sa chefovima i barmenima te uzgajamo biljke koje njima trebaju.

Na što planiraš potrošiti 25.000 kuna nagrade?

- Većinu iznosa koji smo dobili uložit ćemo u automatizaciju i digitalizaciju naše proizvodnje, a dio će otići u marketing i promociju.

Kome možeš zahvaliti to što si kao medicinar ipak završio kao poljoprivrednik i jesi li zbog toga požalio?

- To je bila prvenstveno moja odluka. Cijeli sam život pomagao roditeljima u plastenicima, i to vam nekako uđe pod kožu. Nakon završetka staža u bolnici nisam odmah dobio posao i tako sam odlučio da zapravo više uživam radeći s biljkama.

Što kuhari od tebe traže da im isporučiš i uz što oni to jestivo cvijeće serviraju?

- Jestivo cvijeće, mikropovrće, razni jestivi listovi su danas trend u svjetskoj gastronomiji. Sa svojim klijentima chefovima i barmenima razvijamo poslovno-prijateljski odnos u kojem zajednički dogovaramo što ćemo uzgajati. Uz koja jela? Sve ovisi o mašti kuhara.

Koliko to mogu koristiti obični kuhari hobisti?

- Iako radimo i dostavljamo isključivo u restorane, hotele i barove, javljaju nam se hobisti, entuzijasti i food infulenceri i uvijek nešto dogovorimo bez ikakvih problema. Trenutačno smo u dogovorima s jednim trgovačkim lancem tako da će naši proizvodi biti dostupni svima u Hrvatskoj.

Je li to cvijeće skupo, po kojoj ga cijeni prodaješ?

- Ha, sve ovisi o kupcu i vrsti cvijeća. Neko stoji kunu, a ima i posebnih vrsta po 15 kuna. Standardno pakiranje koje imam stoji oko 40 kuna. I da, tu se može zaraditi.

Za koja bi tri projekta od ovih 19 ti glasovao?

- Ako bih morao izdvojiti tri, to bi svakako bili Tvrtko Matijević, mislim da je u grani kao što je pčelarstvo pronašao vrhunski proizvod koji usavršava, zatim Mladen Cesarec, kojega osobno poznajem i znam koliki trud ulaže sve ove godine u ono što radi, te moj prijatelj Željko Markušić, čije su količine batata koje proizvodi nevjerojatne.

Na konferenciji su te direktori velikih tvrtki pitali koji su problemi i perspektive mladih poljoprivrednika. Što si im odgovorio?

- Problema ima više, ali jedan od većih problema mladih i malih poljoprivrednika jest plasman samih proizvoda, što je sigurno prepreka da se krenu baviti poljoprivredom kao primarnim poslom. Morate shvatiti da bi dvoje mladi ljudi moralo ostaviti svoje regularne poslove i primanja, a za otkup i plasman proizvoda moraju se sami snaći.

Koliki je omjer onoga što te naučio tvoj otac Anto i onoga što danas nudi stručna literatura?

- Otac mi je usadio ljubav prema biljkama, naučio me nekim osnovama, ali, što je najbitnije, naučio sam vrednovati vlastiti novac. Svaki dan naučim nešto novo, od poljoprivrede i marketinga do međuljudskih odnosa. Smatram da svaku vještinu, pa bila to i ona najmanja, ako je možeš od nekoga vidjeti ili naučiti, treba prihvatiti jer bude li ti trebala barem jednom u životu, jako ti puno znači.

A da ja vas nešto pitam...

JURIĆ: Da imate 20 godina i nekakav stalni posao, biste li se odlučili baviti poljoprivredom?

ŠIMIĆ: Eh, da mi je dvadeset, najmanje što bih poželio je da sam seljak na brdovitom Balkanu. Taj poslovni koncept "na kući se odžak puši, na tavanu meso suši, ja sam seljak u srcu i duši" uglavnom me zanimao samo u bećarcima. Pa i na tavanu.