S Haaškog suda Hrvatskoj i BiH ovog je tjedna upućen vrlo neobičan zahtjev. Od država se, naime, traži da lociraju imovinu generala Slobodana Praljka, jednog od šestero osumnjičenih za ratne zločine u Hrvatskoj Republici Herceg Bosni, nepravomoćno osuđenog na dvadeset godina zatvora, koji se već godinama nalazi u Haagu, kamo je dragovoljno otišao braniti svoje postupke.
Haaški sud tvrdi da je na obranu generala Praljka dosad potrošeno gotovo tri milijuna eura koje nemaju kako naplatiti pa od Hrvatske i Bosne i Hercegovine traži pomoć u lociranju bilo kakve imovine koja bi se mogla ovršiti. Krenu li u rasplitanje te priče, vlade obiju zemalja suočit će se s rasplitanjem jedne od najneobičnijih obiteljskih priča koja, kako kažu upućeni, u sebi sadrži sve elemente drame koja se već 25 godina odvija na ovim prostorima. Bezvremena drama počela je devedesetih, točnije 1991. godine, kada je Hrvatsku napustio ugledni pjesnik Goran Babić, u desničarskim krugovima danas poznat i kao “izdajica roda hrvatskoga”. Urednik kulturnog tjednika Oko bio je u braku s Kaćušom Babić s kojom je imao i dvoje djece - sina Nikolu i kćer Natašu. No, brak s Kaćušom nije potrajao te se ona s dvoje male djece odlučila preudati, i to za Babićeva dobrog prijatelja, tada još posve nepoznatog Slobodana Praljka. Djeca su snažno zavoljela svog poočima, o čemu dovoljno govori podatak da je sin Gorana Babića, Nikola, zadržao očevo prezime, ali si je dodao i Praljkovo.
- I zapravo ne znam što bih mislio, treba li me nasmijati ili ražalostiti, je li beznadno ili ohrabrujuće, proturječnih sam osjećaja kad vidim da je netko uzeo i ime velikog hrvatskog izdajice, koji ga je napravio, i ime velikog hrvatskog junaka, koji ga je odgojio. Ali, što god mislili o tome, to vam je Hrvatska - napisao je svojedobno kolumnist Jutarnjeg lista Ante Tomić.
Zajednička djeca
Babić, književnik i novinar, uređivao je u komunizmu tjednik Oko, pa dok ga neki smatraju urednikom režimskog glasila, drugi tvrde kako je kroz taj tjednik bio nositelj važnih društvenih promjena te se suprotstavljao Partiji, uvijek kroz jak antinacionalistički naboj koji je posjedovao. Babića smatraju jednim od najvećih zagovaratelja ideologije Stipe Šuvara. Zakleti komunist koji je do posljednjeg dana zagovarao opstanak režima da bi, njegovim padom, odselio u Beograd odakle mu je majka. Otac je, pak, bio Hrvat iz doline Neretve, a obitelj je živjela u Hercegovini i upravo iz tih mladenačkih dana proizlazi Babićevo veliko prijateljstvo s Praljkom, redateljem pa zatim generalom kasnije optuženim za rušenje Starog mosta u Mostaru, kao i za brojne zločine nad muslimanskim civilima u Herceg Bosni. Prijateljstvo koje, govore nam njihovi poznanici, traje i danas.
Praljak je, pak, do rata živio vrlo uspješnim životom. Često se ističe kako ima diplomu s čak tri zagrebačka fakulteta.
Elektrotehniku je diplomirao 1970., filozofiju i sociologiju 1971., a sljedeće godine završio je i Akademiju za kazalište i film. Najviše se vidio u kazališnim vodama te je najdulje radio kao kazališni redatelj, a ostat će upamćen i kao redatelj televizijske serije “Blesan i tulipan”, dokumentarnog filma “Smrt psa” te igranog filma “Povratak Katarine Kožul”. Tek će devedesetih postati važno vojno lice, kasnije i glavni načelnik stožera Hrvatskog vijeća obrane (HVO) te hrvatski vojni predstavnik u Herceg Bosni, optužen za zločine nad muslimanskim stanovništvom i rušenje Starog mosta u Mostaru. Zločine koje uporno godinama niječe, tvrdeći kako nije odgovoran ni za što što mu se stavlja na teret te iznoseći tisuće stranica dokumenata u svoju obranu.
Babićeva i Praljkova zajednička djeca, Nikola i Nataša, danas su vrlo uspješni ljudi o kojima se u javnosti malo zna. Novinare izbjegavaju, a o Praljkovoj supruzi Kaćuši gotovo da se ne zna baš ništa. Snimljena je tek pred desetak godina, kada je pratila suđenje s galerije Haaškog tribunala. Pozornost medija Nikola Babić-Praljak nedavno je privukao najavom gradnje velikog hotela u Zagrebu, na lokaciji njihova obiteljskog poslovnog Centra 2000 na Radničkoj cesti.
Poslovno carstvo
Tvrtka Oktavijan, u vlasništvu obitelji Praljak, uskoro kreće u gradnju poslovne zgrade i hotela na devet etaža na zagrebačkoj Radničkoj cesti, na dijelu parcele na kojem je već sagrađen njihov poslovni kompleks Centar 2000. Cijela bi investicija trebala stajati između 12,5 i 14 milijuna eura.
Praljkova tvrtka osnovana je 1998. godine, a osnivači su joj bili Slobodan Praljak i njegov brat Zoran. General Praljak direktor je bio do 2005., kada je svu imovinu, pa tako i udjele u kompaniji, prepisao na posinka Nikolu koji otada vodi društvo. Zbog toga se u više navrata pisalo kako Haaški sud neće moći naplatiti svoje troškove jer general Praljak na svoje ime nema doslovno ni kune vrijedne imovine. To što njegova obitelj, a ponajviše Nikola Babić-Praljak, “drmaju” poslovnim carstvom vrijednim desetke milijuna eura, sudu je beznačajno jer, na što upozoravaju i Praljkovi odvjetnici, sin ili bilo koji drugi član obitelji ne može biti ovršen zbog troškova suđenja Slobodanu Praljku.
Carstvo je podigla Praljkova tvrtka Oktavijan d.o.o., koja je 2011. ostvarila prihode od 2,9 milijuna eura. No, to nije jedina tvrtka u njihovu vlasništvu, imaju ih još nekoliko. I obiteljska kuća na Kraljevcu, o kojoj je Jutarnji list pisao 2012., prostire se na nekoliko stotina četvornih metara, a i kuća do njihove bila je nekad u njihovu vlasništvu. Praljak je imao i stan u Ilici 109, koji mu je svojedobno dodijelilo Ministarstvo obrane, ali njega je, kaže njegov prijatelj, prodao uoči suđenja. Navodno posjeduju i brod koji je general sam uredio. Spominjali su se i bankovni računi u Hrvatskoj i BiH, no to će, dođe li do toga, morati utvrđivati za to nadležne službe.
Uspješna kći
Kći Nataša također je vrlo uspješna poslovna žena i novinarka. Devedesetih je pisala za brojne hrvatske medije, a nakon toga odlučila je sreću potražiti u inozemstvu. Dugo je živjela na Islandu te u Pragu gdje je jedna od osnivača Praškog koledža, prestižnog britanskog privatnog fakulteta u Pragu. Ima diplomu iz međunarodnih odnosa Sveučilišta Charles u Pragu te magisterij iz političkih znanosti sa Sveučilišta na Islandu. U braku je s američkim državljaninom.
- To je jedna vrlo ozbiljna priča, ona je ostvarila uglednu karijeru na američkim radijima te diljem Europe, radila je za neke od najuglednijih čeških medija, a Praški koledž ozbiljna je institucija koja joj donosi mnogo novca - kaže Natašin poznanik.
Objavio 25 knjiga
Praljak o svojoj (odnosno Babićevoj) kćeri Nataši govori i u jednoj od svojih brojnih knjiga (posljednji podatak je da ih je objavio ukupno 25). U toj knjizi govori, među ostalim, i o svojoj imovini te troškovima koje je imao devedesetih. Tako kaže kako je dio svoje imovine potrošio pomažući muslimanskim izbjeglicama. Među trinaestoro Bošnjaka koje je zbrinuo bili su, tvrdi, dijete i supruga velikog bosanskohercegovačkog pjesnika, pisca i novinara Abdulaha Sidrana.
- Ali, ne volim o tome pričati i želim da ti podaci ostanu tajni. Ne volim govoriti o svom humanitarnom radu jer se tada osjećam prljavo - napisao je, među ostalim, general Praljak. U istoj knjizi, govoreći o svom imovinskom stanju, tvrdi i kako se tih godina na Island preselila njegova pokćerka Nataša Babić te kako je imala svadbu koju je on financirao.
Nataša i Nikola ne žele razgovarati o svojem poočimu. Iako su bili vrlo pristojni i susretljivi, odbili su našu molbu da razgovaramo o generalu Praljku. Nikola nam je rekao kako već dulje vrijeme ima “politiku” da ne razgovara s predstavnicima medija te se ispričao rekavši kako to nije ništa osobno ni usmjereno “protiv vaših novina”, već o generalnom stavu. Slično nam je poručila i Nataša Babić koju smo uspjeli kontaktirati putem elektronske pošte.
“Ne smijem govoriti u javnosti o suđenju i generalu Praljku. O njemu osobno, kao o svojem poočimu, mogu samo reći da je vrijedan moje ljubavi i poštovanja”, napisala nam je Nataša Babić.