Najvažnija stvar u priči o smrti Rajka Dujmića i zašto o njoj tako malo govorimo

Velike zvijezde odlaze bučno, s praskom. Isto vrijedi i za zvijezde na estradnom nebu poput nedavno preminulog glazbenika i kompozitora Rajka Dujmića. Zvjezdani status nitko mu ne može osporiti, a medijsko praćenje njegove automobilske nesreće, sve do sprovoda, samo potvrđuje popularnost ovog autora brojnih hitova, zaslužnog za nevjerojatan uspjeh Novih fosila, i to ne samo u jednoj generaciji.

Čak i ako to nismo željeli, saznali smo sve o njegovu djetinjstvu, o karijeri i prijateljstvima. Objavljene su njegove slike iz obiteljskog albuma, a zvjezdana prašina dotaknula je i stare školske prijatelje i bivše susjede, ali one ljude s kojima dugo nije imao posla. Imali smo osjećaj da znamo sve o njemu, uključujući i nasilništvo prema supruzi i niz drugih ekscesa. Kao što smo znali riječi njegovih pjesama koje vam se uvuku pod kožu a da toga niste svjesni. Ipak je u toj medijskoj halabuci ostalo nezamijećeno nešto važno.

Najbolje mi je odmah priznati da glazba Novih fosila nije moja omiljena vrsta muzike, što ne znači da nisam u stanju priznati njezinu kvalitetu i poštovati njihov uspjeh. I kao što sam samo usputno čula njihove pjesme jer ih je bilo nemoguće izbjeći, tako sam i u medijima pratila priče o Dujmiću uglavnom čitajući naslove. Sve dok se nisam spotaknula o jedan i zastala: “Obitelj donirala organe” pisalo je u najavi za Gloriju.

Naime, nakon njegove smrti supruga Snježana i sin Tin odlučili su donirati njegove organe za presađivanje. Iznenadilo me da se o tome nije više pisalo, nego se tek prenosilo kao vijest na portalima. Baš kao da su takve odluke uobičajene, pa niti ne zaslužuju pozornost i priznanje. Učinilo mi se stoga da ni čitatelji ni njegovi obožavatelji nisu imali priliku shvatiti značaj plemenitog čina koji je nekako ostao u sjeni.

Šest godina neizvjesnosti

Vjerojatno sam zapazila tu vijest jer sam osobno osjetljiva na ovu temu. Ali kako ne bih bila kada mi je život spasio darovani bubreg. Bilo je to osamdesetih, još u vrijeme Jugoslavije, kada je tek svaki peti pacijent kome prestanu raditi bubrezi dobio mjesto na dijalizi. Budući da su presađivanja u to doba bila rijetka, čekala sam šest godina odlazeći svaki drugi dan u bolnicu da bih četiri sata provela priključena na aparat koji filtrira krv. Čekali su i drugi, ali uglavnom uzalud: od naše smjene, od 11 bolesnika, zahvaljujući presađenom bubregu preživjelo nas je samo troje.

Šest godina neizvjesnosti za nekoga kome je trideset jako je puno, pogotovo kada vas iz dana u dan prati beznađe. Borila sam se da sasvim ne potonem u depresiju, a u tome su mi najviše pomagale - vijesti o presađivanju. Jer je svaka takva vijesti o kojoj bih doznala iz medija, ma kako daleko bila zemlja u kojoj je neka osoba imala tu sreću, potvrđivala da i za mene ima nade. Da je moguće vratiti se u normalan život, raditi, gledati vlastito dijete kako raste - ništa više, ali ni manje od toga.

Morala sam vjerovati da će se i u mojem životu pojaviti neka takva osoba koja će shvatiti da smrt drage osobe može donijeti spas drugima. No, nisam to dočekala, barem ne u Jugoslaviji. Bubreg mi je presađen jednog ledenog jutra u veljači 1986. u Bostonu, a kako i zašto sam tamo dospjela, druga je priča, koja mnogo govori o zdravstvu u SFRJ. Ako ni zbog čega drugog onda zbog činjenice da je tu operaciju platila država.

U međuvremenu je presađivanje organa u Hrvatskoj uspjelo do te mjere da je po broju presađenih organa u odnosu na broj stanovnika među najboljima u svijetu. Ali ni danas nema dovoljno organa, pa oni koji nemaju živu osobu u obitelji koja je voljna dati bubreg moraju na listu čekanja. Naš zakon omogućava i transplantaciju s nesrodnih osoba tzv. altruističnih davatelja, ali izgleda da ovaj oblik nije kod nas uhvatio korijena, vjerojatno zbog straha od korupcije.

I moj je američki davatelj bio tzv. kadaverični davatelj, poput Dujmića. Ono što većina ljudi ne zna je da organe ne može pokloniti bilo koja žrtva nesreće, inače bi vrijeme čekanja vjerojatno bilo puno kraće. To mogu samo žrtve kojima se, nakon održavanja života uz pomoć aparata, ustanovi moždana smrt, a takvih je zaista malo. Ove su donacije, razumljivo, anonimne.

U povodu odluke obitelji Rajka Dujmića, prisjetila sam se koliko sam željela osobno zahvaliti obitelji mog davatelja (ili možda davateljice, nikada nisam saznala). Ali to sam mogla jedino preko liječnika. Jer rodbini davatelja nije svejedno hoće li im se primatelj zahvaliti, u to sam se uvjerila kad sam u američkim novinama pročitala pismo roditelja mlade djevojke. U pismu roditelji opisuju koliko im je bilo teško odlučiti se dati pristanak za uzimanje organa u najtežoj situaciji u životu, i to hitno. Ipak su smogli snage, ali kasnije im je teško palo da ni od jednog primatelja nisu dobili ni obično hvala...

Etička načela

Teško je godinama čekati na presađivanje, ali teško je i pristati na uzimanje organa tek preminulog. Neki će se sigurno sjetiti i Luke Ritza, mladića koji je umro od batina vršnjaka. I njegovi su roditelji također dali pristanak. Ne znamo kako im je bilo, ni što im je prolazilo kroz glavu u tom času jer od svih smrti najteža je smrt djeteta.

Najteže je u takvoj situaciji misliti na druge. Najlakše je liječnicima reći ne. Iako prema zakonu liječnici nisu dužni pitati za dozvolu, etička načela im to nameću. A stvarno je to velika odluka - to su osobe sposobne nadići svoje osjećaje i biti nesebične, pomisliti na nekoga tko bez novog srca ili jetre nema načina da preživi osim zahvaljujući njihovoj velikodušnosti.

Dujmićev zvjezdani put završio je plemenitom gestom obitelji, koja će možda postati putokaz i drugima. I na tome im treba javno zahvaliti.