NAJVEĆA RUDARSKA KATASTROFA U HRVATSKOJ ‘Bio je to pravi pakao, pougljenjene leševe nosili smo danima, a po Raši je krenula priča o 300 mrtvih!’

Posljednjeg dana veljače 1940. dogodila se najveća mirnodopska katastrofa u novijoj povijesti Hrvatske. U eksploziji ugljene prašine u rudarskom oknu u Raši - Podlabinu poginulo je i ozlijeđeno više stotina osoba. Zapravo, točan broj nikada nije utvrđen, jer jedni podaci govore o 185, drugi o 317, treći o 370, a četvrti o čak 491 unesrećenom.

Ni danas, 73 godine poslije, još se ne zna stvarna i konačna istina o rudarskoj tragediji u istarskoj Raši - Podlabinu 28. veljače 1940. (Istra je tada bila pod Italijom.)

Krivcima nije suđeno

Ne samo da su podaci o broju mrtvih različiti, nego se malo zna i o tomu kako se nesreća dogodila i tko je bio izravno odgovoran za strašnu eksploziju ugljene prašine između 15. i 16. horizonta, u prvom polju, na dubini od 240 metara. Ne podudaraju se čak ni podaci o vremenu kad se nesreća dogodila - navodi se da je to bilo u 4 sata i 30 minuta, pa zatim u 4 sata i 35 minuta i na kraju - u 4 sata i 45 minuta!

Provedena je službena istraga o uzrocima tragedije, ali dobar dio ključnih podataka svjesno je zataškan. Suđenje krivcima za nesreću nikada nije održano. Tadašnje talijanske vlasti nesreću su pokušale sasvim minorizirati, pa su objavile da je “njezin uzrok pokvarena izolacija na jednom elektromotoru”, da se zapravo “dogodilo nešto nepredvidivo, a da je inače rudnik vrlo siguran, najsuvremenije opremljen”. Luigi Vitagliano, glavni inženjer Rudarske korporacije pod čiju su nadležnost spadali Raški ugljenokopi, nije se, međutim, s time složio, jer je u svom izvješću prefektu u Puli iznio brojne nedostatke za koje kaže da “vjerojatno nisu izravno prouzročili eksploziju, ali su pridonijeli stvaranju pogodnih uvjeta za nju”.

Valja znati da je upravnik rudnika Podlabin u to vrijeme bio ing. Bargelli, koji je u dva navrata već prije toga imao nesreće, i to 1937. i 1938., kada je poginulo 13, odnosno 7 rudara…

Optimističan brzojav

Te su tragične veljače izginuli kopači treće smjene koji su se u okno spustili uvečer prethodnog dana. Prema službenom popisu, u rudnik je sišlo ukupno 436 rudara, među kojima i četiri nadzornika - Josip Mikuljan u polju jedan, sekciji jedan, imao je 109 rudara, Anton Načinović u sekciji 2 imao je 178 rudara, Ivan Brezac u sekciji 3 imao je 48 rudara i Jakov Paliska u sekciji 4 imao je 97 rudara. Vođa smjene bio je rudarski tehničar Attilio Pianezze. A sve se zbilo pred samo jutro, samo pola sata prije nego što će smjena završiti. Sirena za prvu pomoć prvi put se oglasila nešto poslije 4.30 sati, neposredno pošto se cijelo područje zatreslo od nekoliko snažnih uzastopnih eksplozija koje su dolazile iz smjera rudnika. Tko god je tih godina živio u Raši i oko nje, odmah je znao što se dogodilo. Ali, razmjere nesreće nitko nije mogao ni naslutiti. Jer, eksplozija je bilo i ranije, ozlijeđenih rudara također, kao i mrtvih… Međutim, broj žrtava nikada se nije mjerio troznamenkastim brojkama kao te tragične srijede.

Tek četiri sata poslije katastrofe u Veneciju je, u upravu Ureda za ratnu opskrbu (DELEFAG), upućena prva informacija o eksploziji. Učinio je to bojnik Alberto Grazzini, odgovorna osoba u raškom uredu, napisavši u brzojavu: “Rudnik Raša - komora jedan - uslijed eksplozije plina dosad 10 mrtvih, sto ranjenih”. Ministarstvo korporacija u Rimu obavijest o nesreći dobilo je tek u poslijepodnevnim satima! Poslao ju je rudarski inženjer Seguiti, a u njoj i ovo: “Jutros u 4.45 u rudniku Raša, u komori jedan, vjerojatno je tokom paljenja mina došlo do eksplozije ugljene prašine koja je prouzročila eksplozivni val i jaču pojavu ugljičnog monoksida koji se proširio na sva radilišta komore tri. Spasilačke ekipe počele su odmah pružati pomoć te su dosad pregledale 14., 16. i 17. horizont i izvukle šezdeset poginulih i stotinjak uglavnom lakše ranjenih. Treba još pregledati 15. horizont komore jedan, a operacija je u tijeku. Opći uvjeti u podzemlju su dobri jer nisu primijećeni požari nego samo manji odroni hodnika koji ipak dopuštaju pristup radilištima. Danas je u cijelom rudniku obustavljen rad, a vjerojatno će biti sutra nastavljen, osim u komori jedan…”

Ali, to je bila previše optimistična prognoza, jer je posao nastavljen tek 4. ožujka, i to samo u radilištima koja nisu bila jako oštećena.

Vijest i u Jutarnjem

Sa svakim novim danom broj žrtava je vrtoglavo rastao - 1. ožujka Alberto Grazzini izvještava DELEFAG da je trenutni broj poginulih 88, među kojima su i trojica umrlih u pulskoj bolnici, u koju je inače prevezeno 36 ozlijeđenih, dok ih je u ambulanti u Raši u prvi mah zbrinuto 84. Dan poslije, 2. ožujka, po Grazzinijevim porukama, već je 98 mrtvih, pa onda 168… Sam Grazzini pretpostavlja da će ih biti i više od 200, jer kako kaže, “još 51 obitelj traži informacije o svojim najbližima”.

Zanimljivo je da su se lokalni i državni mediji ponašali slično općem službenom raspoloženju i mišljenju o nesreći - suzdržano i gotovo zanemarujuće. Tako je tršćanski Il Piccolo vijest o tragediji objavio tek na drugoj stranici, i to dvostupačno, navodeći da ima 60 mrtvih i stotinjak lakše ozlijeđenih. Piše uz ostalo i ovo: “Radnici su se redovno javili na posao po smjenama, iskazujući opetovano visoku svijest koja pokreće ove jake i uporne istarske rudare, ožalošćene zbog nesreće, ali nikako pokolebane.

Kao dobri borci oni nastavljaju tvrdu borbu u službi Domovine i nitko nije dezertirao…” I hrvatski listovi su objavili vijest o katastrofi, prenoseći uglavnom agencijske izvore iz Rima i Trsta. Tako zagrebački Jutarnji list 1. ožujka objavljuje dvostupačnu vijest pri dnu druge stranice, datiranu iz Rima, s naslovom “Šezdeset rudara poginulo, a oko 100 ranjeno”.

Istraga u ladici

Dan poslije, 2. ožujka, javlja iz Trsta: “Broj mrtvih porastao je na 86, dok ranjenih rudara ima oko 100. Oni rudari koji su lakše ranjeni, otpuštaju se iz bolnica na kućnu njegu. Nastavlja se izvlačenje poginulih rudara. Nastradali rudari su ponajviše iz raznih mjesta južne Istre…” Nadolazeći je rat, međutim, istragu o katastrofi gurao u zadnju ladicu. Sve se manje o njoj govorilo, a žrtve su polako zaboravljane. Mislilo se samo kako iskopati što više ugljena i poslati ga u Njemačku. Svršetkom rata ništa se bitno nije promijenilo. Talijani su poginule smatrali Hrvatima i nije im bilo stalo do prave istine, a tadašnja jugoslavenska država - žrtve je držala - Talijanima. Ili još gore - govorilo se da je riječ o fašistima. Ipak, u siječnju 1946. jugoslavenske vlasti su započele službenu istragu o nesreći. Među prvima je, u svojstvu svjedoka, ispitan Josip Načinović (r. 1909.), glavni nadzornik sekcije 7 u rudniku Raša, koja je graničila s poljem jedan rudnika Raša - Podlabin. “Poznato mi je da se u to vrijeme upotrebljavao za ugljen eksploziv grizutin, a za jalovinu dinamit. Jamsko centralno skladište nalazilo se na 14. horizontu, u blizini komore jedan, a svaka je sekcija imala svoje skladište.

Dinamit s grizutinom

U komori jedan nalazio se pomiješan dinamit s grizutinom, dok je prema uputama stručnog osoblja imao svaki eksploziv biti u svom sanduku… Poslije same nesreće ja sam sudjelovao pri spašavanju unesrećenih, pa sam tom zgodom bio u komori jedan i vidio da su u magazinima te komore bili u istom sanduku pomiješani grizutin, dinamit i kapisle. To je bila uobičajena praksa. U sekciji jedan poslovođa je bio Fulvio Barontini, koji nije vodio računa o sigurnosnim mjerama, a što je bio dužan.

Isto tako on je iz centralnog skladišta podizao više eksploziva nego što mu je trebalo, tako da su pojedini nevješti rudari uzimali eksploziv po svome nahođenju… Uzrok nesreće bio je u komori jedan, gdje je nađen mrtav opaljač mina Vladislavić Anton. Imao je pri sebi ručicu za paljenje, te uređaj s pripetom žicom za kontakt…” izjavio je, uz ostalo, Načinović u službenom zapisniku od 12. siječnja 1946. Uz njega, iskaz su dali mnogi drugi rudari koji su stjecajem sretnih okolnosti preživjeli. Svi su oni potvrdili navode Josipa Načinovića, posebno govoreći o nepodnošljivim uvjetima rada u rudniku i potpunom zanemarivanju sigurnosnih mjera, po onoj - ugljen je uvijek bio važniji od onoga tko ga je kopao! Neki su još dodali: “To je bilo kao u paklu, a mrtve smo izvlačili danima”.

Neki izvori navode da je u jamu Vinež 1943., nakon kapitulacije Italije, bačeno 80-ak osoba iz Istre. Među stradalima je bilo i nekoliko zaposlenika rudnika Raša, ali Tullio Vorano kaže da isključuje “mogućnost da su u jamu bačeni eventualni krivci za rudarsku nesreću 1940.” Od nesreće je ostala samo prašnjava arhivska građa, pokoja fotografija rudnika, spomenik mrtvim rudarima na groblju u Svetvinčentu i sve slabija tužna uspomena u kućama potomaka poginulih kovana.