'Najveći borci za Hrvatsku došli su upravo iz bivših udbaških redova!'

Kad među naslijeđenim slabostima hrvatskoga društva ne bi bile i očite slabosti medija, memoari jednog od vodećih udbaša u Hrvatskoj bili bi događaj godine. Javili bi se brojni svjedoci i čula kako pozitivna tako i suprotna mišljenja. No, i na iznenađenje samoga Manolića, “izostale su polemičke rasprave”. Tako je on još u svojoj prvoj knjizi prošle godine proglasio Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika “podvalom” Udbe, plodom zavjere beogradske službe sigurnosti. I nikome ništa. Najčasnija akcija vodećih hrvatskih kulturnih ustanova, književnika i jezikoslovaca bačena je u špijunsko blato, prikazana je kao lukava akcija Beograda i nitko u Hrvatskoj do danas nije reagirao jednim slovom.

Drže li možda ozbiljni hrvatski krugovi da je pisanje Josipa Manolića i njegova dvojnika Franje Maletića trivijalna scribomanija, toliko puna kontradikcija i neprovjerenih podataka da ne zaslužuje ni površna osvrta? S druge strane, neke novine nisu u promociji štedjele svoje stranice. I što je s tolikim brojem ljudi koje autorski dvojac zajedničkih korijena olako proglašava agentima raznoraznih stranih i jugoslavenskih obavještajnih službi i agencija? Šutnja može biti znak odobravanja i potvrde. Potvrde da su svi u hrvatskoj javnosti bili plaćenici ili radili zbog nekog osobnog interesa, samo je Manolić “cijeli život posvetio osiguranju i zaštiti dostojanstva čovjeka i njegovih temeljnih prava, sve u duhu humanističkih višestoljetnih postignuća” (str. 11).

Vrhunski autoritet

Od Manolića i pomagača mu očekivala se svojevrsna politička i policijska povijest Udbe, slika njezinih glavnih aktera u Hrvatskoj, a prvenstveno Steve Krajačića. Krajačić je Manoliću vrhunski autoritet u svim pitanjima, no iz obiju knjiga proizlazi da je djelovao tek kao neka siva eminencija. O braći Mišković ili djelovanju Budimira Lončara još je manje konkretnih podataka. O Udbinoj mreži u inozemstvu, a pogotovo u stranim političkim krugovima, nema riječi. Nije tajna da je tu, još iz vremena dobrovoljnih radnih akcija i stranih brigada, Udba postizala značajne uspjehe, zahvaljujući podjednako svojim balkanskim metodama i školi sovjetskih tutora. “Paromlinskom atentatu” na Tita 1975. posvećena je jedva stranica i premda ima potvrdu da je slučaj montiran, Manolić na svoj tipičan način dodaje svoje konfuzne i netočne podatke. Novinara Tomislava Držića navodi kao “podmetača bombe”, a zapravo je bio suđen zbog veza s emigracijom. I da poveća smutnju, još mu pripisuje da je bio agent strane službe i da je prošao obuku u kampu u inozemstvu. Nema kraja nizu takvih insinuacija, izrečenih kao da su apsolutna istina.

Samo dvije stranice Velebitovih memoara (“Moj život”, str. 553-554) govore više o dominaciji Udbe čak nad Ministarstvom vanjskih poslova, nego što to čine dvije Manolićeve knjige pune primjera na razini tračeva. Djelatnost Budimira Lončara na tom “sektoru” bila bi sigurno mnogo zanimljivija i, za vjernu sliku Udbe, važnija od neprestanih tvrdnji kako je Udba sve znala, kako je na svim mjestima imala svoje ljude ili bar vjerne “suradnike”. Nasuprot te svemoćne organizacije, čije metode Manolić nikada ne stavlja u pitanje, stoje protivnici, prvenstveno Hrvati u emigraciji, sve odreda “plaćenici” stranih službi.

Manolić je mogao biti izbačen iz Partije, mogao je izgubiti svoj politički utjecaj nakon gušenja Hrvatskog proljeća, no on se duhovno nije promijenio. Nije se oslobodio svoje profesionalne deformacije, načina političkog zaključivanja i ophođenja s neistomišljenicima. Njemu i njegovu društvu posve je nepojmljivo da bi netko u emigraciji mogao djelovati na osnovi osobnih uvjerenja, u skladu s vlastitim idejama i načelima vlastita morala. Zato nema bitne razlike između Manolićevih prosudbi i onih iz Beograda. Tu ne pomaže ni naknadna pamet. Dobro je poznato da su Amerikanci do zadnjeg časa pokušavali spasiti jugoslavensku politiku Ante Markovića. I Manolić to zna i o tome piše, ali ipak uporno ponavlja, npr., da je Hrvatsko narodno vijeće osnovala i vodila američka CIA.

Krojenje tekstova

Takvom “logikom” obiluju i prva i druga knjiga. Jedan biser ipak vrijedi izdvojiti. Manolić opširno piše o Hrvatu dr. Ernestu Baueru, kojeg je pozvao iz Njemačke i ponudio mu mjesto savjetnika. Bauer mu je bio zanimljiv jer je do 1974. radio za njemačku obavještajnu službu BND. Ono što Manolić prešućuje, a bilo je javno poznato, jest da je Bauer dobio otkaz u BND-u kad je, krivom procjenom, predložio da se zaposli čovjek koji je imao vodeće mjesto u Udbinoj mreži za Italiju. Na Manolićevo traženje 80-godišnji Bauer, inače povjesničar, sipao je iz rukava popise Hrvata koji su navodno radili za njemačku i druge strane obavještajne službe. Na kraju Manolić priznaje da je bio nasamaren. Tvrdi kako je naknadno saznao da je Bauer “radio za Udbu”. Iako ni to ni sa čim ne dokazuje, Manolić ne povlači niti relativizira “informacije” dobivene od Bauera. Prema tom izvoru, Jure Knezović, utemeljitelj udruge hrvatskih političkih zatvorenika, ja i mnogi drugi ostali smo njemački špijuni. Ja sam uz to još bio i u službi Engleza. Iz druge knjige saznajem da sam imao i društvo: pjesnik i urednik Hrvatske revije, Vinko Nikolić, proglašen je i američkim i engleskim špijunom.

Tko zna što bi Manolić bio kadar smisliti da se kojim slučajem ostvario plan o kojemu smo Nikolić i ja dosta raspravljali za dugih noći dok je sa suprugom boravio u mom domu u Londonu, nakon što su mu zabranili izdavanje Revije u Francuskoj (1966.). Vagali smo mogućnosti za pokretanje jedne tiskare u Londonu, koja bi služila za izdavanje knjiga, časopisa i novina. Ujedinjenim snagama i sredstvima smanjili bismo troškove i postigli važan politički učinak na pragu domovine. Da je to uspjelo, tko zna kakve bismo tek titule dobili na Udbinoj skali špijunaže. Što veći hrvatski uspjeh, to veća potreba da ga se kompromitira špijunskom naljepnicom.

Kako su krojeni Manolićevi tekstovi, pokazuje jedan primjer o kojemu mogu osobno svjedočiti (str. 221-225). Riječ je o prvom sukobu između Manolića i Tuđmana, nakon što je HDZ-ov Glasnik u 5. broju objavio “ustaške čestitke” u prigodi Prvog općeg sabora te organizacije. Manolić je tražio da bude kažnjen urednik Milovan Šibl, sin poznatog Ivana Šibla, dok je Tuđman jedva pristao da odgovornost snosi ni kriv, ni dužan novinar Srećko Jurdana. “Pripisati mladom Šiblu toleranciju prema ustaškim organizacijama, osobno mislim, Tuđman ne bi politički preživio”, piše Manolić. Nakon toga nastavlja bez ikakve sadržajne veze: “Kasnije, u kolovozu 2015., Neva Šibl, supruga Ivana Šibla, u medijima iznosi kako je sredinom 1986. osobno išla na sastanak s Jakšom Kušanom u London, kamo ju je uputio suprug, izlažući je ozbiljnom riziku. Tada je, naime, Neva Šibl radila u sudstvu. General Šibl angažirao je, dakle, suprugu kao kurira i glasonošu, poslavši je emigrantu Kušanu koji je pod operativnom obradom Udbe jer ga drže suradnikom engleskih obavještajnih agencija”.

Nakon toga citira se dio iz intervjua koji je gospođa Šibl dala zagrebačkom Telegramu 8. kolovoza 2015. godine. Ona navodi da joj baš nije bilo svejedno sresti nekog iz emigracije, ali da smo se našli u nekom luksuznom restoranu koji sam ja, navodno, iznenada napustio kad mi je preporučila Tuđmana kao jedinoga u zemlji koji bi mogao pomoći u borbi za neovisnu i demokratsku Hrvatsku.

Centri moći

Manolić zatim nastavlja: “Svjedočenje Neve Šibl iznimno je važno za hrvatsku povijest, govori o jednoj enigmi uoči raspada Jugoslavije za što nema mnogo dokaza. Priča gospođe Šibl pokazuje da su svjetski centri moći (možda i KOS i SSDS) operativno bili uključeni u traženje lidera suvremene i samostalne Hrvatske dok je SFRJ na izdisaju. Nakon brojnih iznenađenja ‘tko je tko u Hrvatskoj’, mišljenja sam da je taj centar moći ipak bio u Beogradu, a do Neve Šibl doputovao preko Londona. Jakša Kušan bio je operativno uključen u Tuđmanovo putovanje 1987. u Kanadu. Njegovo ime nalazi se na popisu koji sam dobio od Ernesta Bauera...”

Kakva nevjerojatna sloboda fantazije i koliko neodgovornih zaključaka! To je vjerna ilustracija stila i razine većine Manolićevih tekstova. Prvo, gospođa Šibl nije nigdje izjavila da je u London došla radi nekog sastanka i prema uputi svojega supruga. Ona je došla posjetiti sina Duška, koji je slikar i živi u Londonu. Štoviše, iz njezina intervjua treba zaključiti da sam je ja zamolio za sastanak. Pouzdano se sjećam da smo se sastali u golemu ateljeu njezina sina i njegova prijatelja. Sam razgovor bio je dug i ostao mi je u vrlo ugodnoj uspomeni. Ona je možda imala još koji sastanak pa je došlo do zabune.

Svatko može uzeti u ruke brojeve Nove Hrvatske tih godina da se lako uvjeri kako sam se kao urednik odnosio prema Franji Tuđmanu kao i ostalim našim disidentima u Hrvatskoj. Dobro su bile poznate dvije knjižice koje smo izdali: “Na suđenju dr.Tuđmanu sudilo se Hrvatskoj” i “Croatia on trial - The Case of the Croatian historian dr. F. Tuđman”. Tuđman je nama prvima, preko veze u Austriji, poslao rukopis svoje knjige da bude prevedena i izdana u inozemstvu. Bili smo i u telefonskoj vezi kad god je dolazio na Zapad. Do promjene u odnosima došlo je mnogo kasnije, nakon osnivačke skupštine HDZ-a, kad je Tuđman, u dogovoru s policijom, ostavio većinu sudionika pred hotelom Panorama da bi s manjinom, koja ga je izabrala za predsjednika, otišao na tajno mjesto.

Kraj priče

I tu nije kraj priče. Manolić nastavlja: “Jakša Kušan je bio predmetom jedne sigurnosne provjere devedesetih godina po Tuđmanovu nalogu: ‘Vidi, molim te, tko je taj Jakša Kušan, pogledaj naše spiskove da nije među osuđenim zločincima’. Zbunio me. Znao sam da sve zna o Jakši Kušanu bez mojega posredovanja i da je čitao njegov dosje, a sada u njega sumnja. Znao sam da postoje snimke telefonskih razgovora Kušana i Tuđmana iz Graza, kao i da je Kušana zvao iz Kanade i Njemačke, ali se nakon svega očito pripremao alibi za njegovo micanje iz našeg ‘dvorišta’...”

Za ovo prvi put čujem. Zvuči kao opasna prijetnja, za koju Manolić ima i svoje objašnjenje: “Tijekom incidenta oko Glasnika nisam znao da se jedan od Šiblovih sinova - najvjerojatnije Milovan, ali ne isključujem ni suprugu Nevu - pobrinuo da 1986. Tuđman dozna za Kušanove reakcije na londonskom sastanku, ne baš tipične za uglađenog ‘Engleza’. Što je Kušan želio poručiti i kome je slao poruku? Je li ona stigla do Šiblovih prijatelja, Savke Dabčević-Kučar i Mike Tripala?...”

Sve to nabacuje bez ikakve veze i dokaza, baš kao što je Udba pisala optužnice protiv “narodnih neprijatelja”. Ipak, postoji razlika: Manolić zna da fizička likvidacija nije više lako izvediva, ali ona moralna likvidacija uvijek je nadohvat. I zato, ma koliko bilo proturječno, umjesto da me je mrak progutao, nova vlast pokazuje svoju “velikodušnost”. Manolić otkriva: “Najvjerojatnije pod pritiskom nekog ‘centra moći’ na predsjednika Hrvatske (možda Branka Salaja), trebali smo Jakši Kušanu dati odgovarajući položaj u državnoj vlasti i materijalno ga zbrinuti. Imenovali smo ga ravnateljem Hrvatske matice iseljenika, dodijelili mu stan. Nakon provjere predsjednik Tuđman je tu ‘potporu’ Jakši Kušanu nevoljko odobrio...”

Tkogod bi mogao pomisliti da su me Manolić i njegovi pomagači zamijenili s Borisom Marunom, koji je uistinu dobio stan i postao predsjednikom Matice iseljenika. No, zabune nema jer i o Maruni postoje slični podaci na drugom mjestu. Profesionalni falsifikatori dobro znaju da oni dobro upućeni, koje se ne može prevariti, uvijek čine neznatnu manjinu. Isplati se zato računati na većinu, kojoj je lako prodati rog za svijeću.

Manolićev lažni rog nije ipak teško odsjeći. Nikada u Hrvatskoj nisam bio ravnatelj bilo čega, pa ni Matice iseljenika. U Matici sam bio predsjednik Upravnog odbora, ali za taj se položaj ne prima plaća. I od svega najvažnije: tu sam čast dobio nakon Tuđmanove smrti, kad je na izborima pobijedila Račanova koalicija. A što se drskosti o dodjeli stana tiče, mogu Manolićevo društvo pozvati da na policiji provjere jesam li još uvijek na istoj adresi na kojoj sam bio od 1940.

Litanija, koju mi Manolić posvećuje, tu ne prestaje, no i ovo je dovoljan uzorak da se vidi kako funkcioniraju policijski mozgovi bivšeg sistema. Upravo zato Udba i nije bila uspješna služba. Ona je muku mučila kako lučiti svoje žito od kukolja, “mudrosti” svojih vodećih kadrova od realnih prilika i problema. Zbog taštine i rivalstva i najviši su funkcionari često bili žrtve vrlo subjektivnih i potpuno krivih procjena.

Manolić je živ primjer. Zašto on hrvatsku Deklaraciju o jeziku povezuje s Beogradom? Odgovor se nalazi u zapisnicima Republičkog vijeća Sabora iz posljednjih dana ožujka 1967. godine. Jedan od najoštrijih govornika protiv Deklaracije bio je tada upravo Josip Manolić. On je gromoglasno pozivao na “mobilizaciju naših snaga” i “obračun s takvim dešperaterima i sa svim agenturama bilo s koje strane dolazile da nas ometaju na putu borbe za socijalizam”. I sad je pitanje kako se od toga danas oprati. Manolić je našao “rješenje”. On nije bio protiv hrvatskog imena i jezika. On je samo već tada “znao” da su najviše kulturne ustanove u Hrvatskoj, njih sedam, i svi vodeći hrvatski jezikoslovci i književnici, na čelu s Krležom - nasjeli na beogradsko kukavičje jaje. Drugim riječima, Manolić je svojom osudom “zastupao” hrvatske interese. Svi mi drugi bili smo i još uvijek jesmo u zabludi. Najveći borci za suverenu i socijalnu Hrvatsku došli su upravo iz bivših udbaških redova!