Ugledna profesorica prava Zlata Đurđević pala je na saborskom glasanju kao žrtva jednokratne potrebe predsjednika države Zorana Milanovića da se u prvom dijelu svog mandata nečim ozbiljnim bavi. Naravno, posljedično i kao žrtva također instantne potrebe premijera Plenkovića i HDZ-a da predsjedniku pokažu, bam-bam-bam, tko je jači.
No, pala je prije svega zato što se predsjednik države time čime se odlučio baviti ove godine nije baš jako ozbiljno bavio nego se, daleko angažiranije, obuzeo slikom sebe u priči o tome da bi profesorica Đurđević eventualno trebala postati predsjednica Vrhovnog suda.
Slika vehementnog, egzaltiranog sebe, tako ogromnog, snažnog, muževnog i prijeteće nadvijenog nad Plenkovića i HDZ, taj je odraz predsjedniku Milanoviću u svakom trenutku bio privlačniji i uzbudljiviji od prizora profesorice Đurđević na čelu Vrhovnog suda ili od pokretnih slika pravosuđa koje se mijenja i u kojemu stvari, nakon tolikih godina čekanja, polako dolaze na svoje mjesto.
Paradoksalno, naravi Milanovićeve politike puno više odgovara to što profesorica Zlata Đurđević nije izabrana za šeficu Vrhovnog suda nego da je kojim slučajem, voljom većine, pa i HDZ-a, u petak u Saboru rasplet bio drukčiji i da je bilo odobreno njeno imenovanje.
Predsjednik je, i za to mu je poslužila profesorica Đurđević, imao logičnu želju da u prvom dijelu svoga mandata pokrene barem jednu važnu temu i tezu koja bi opravdala njegov izbor za šefa države nakon realno lošeg premijerskog mandata, s malo rezultata i tragova vrijednih pamćenja.
Tema veće profesionalnosti i neovisnosti pravosuđa, čišćenje tog sustava od političkih kadrova iz vremena svih vlada i svih opcija, pa i njegove, jedna je od najpolemičnijih tema u društvu. Da imamo neriješene i opasne probleme u pravosuđu i da se i dalje nedopustivo prepliću dijelovi politike i pravosuđa, da nam zbog toga zaostaje gospodarstvo i da se sporije razvijamo - to je mišljenje ogromne većine građana, i slijeva, i s desna, i s centra. Proklamacija da je neki političar, bilo koji, zauzet za bolje i čišće pravosuđe vjerojatno je najisplativija (često kako vidimo i najjeftinija) politička odrednica: oko nje je jednostavno dobiti suglasnost građana i opće odobravanje.
Mali je problem što je Milanovićeva inicijativa oko pravosuđa samo u prezentaciji ostala to - važna bitka za pravosuđe - a u sadržaju je od početka bila, a kako se stvar razvija to je sve više, uglavnom inaćenje, generaliziranje i politikantstvo, s puno nepotrebnog razmjenjivanja uvreda na ulici, izvan prostora i termina političke bitke (izbori, Sabor, institucije...).
Ni eventualan odabir profesorice Đurđević za predsjednicu Vrhovnog suda sam po sebi ne bi djelovao purgativno na zanemareni i politikom opterećeni sustav pravosuđa ako ne bi bilo šire političke volje: naime, pozicija i ovlasti čelne osobe Vrhovnog suda nisu ni približno takve da se s nje može autonomno presjeći taj epohalni društveni problem. To je ona vrsta nepogode s kojom se, realno, možemo konstruktivno suočiti jedino ako se stvori volja i mogućnost dogovora, partnerstvo svih značajnih političkih faktora u zemlji, ne samo premijera i predsjednika nego i svih ključnih snaga koje su predstavljene u parlamentu. To je stvar koja se ne može - prihvatimo li kao nespornu tezu da je pravosuđe i dalje HDZ-ovo - riješiti tako da se prvo godinama, neuvjerljivim, prijetvornim vođenjem polagano dokrajči i obezvrijedi sva oporba (SDP, HSS, HSLS, HNS...), a onda, kao, ostane jedan glasan i tvrdoglav narator tobožnjeg velikog oporbenog pokreta otpora lošem pravosuđu i drugim kvarnim stvarima u društvu.
Za stvarnu bitku za pravosuđe potrebna je velika, jaka i usklađena opozicija, a ne jedan agresivan govornik.
A gdje je ta snažna opozicija?
Pa eto ih: 37 glasova u Saboru za Milanovićev projekt mandata, za reformu pravosuđa, za čišćenje HDZ-ovaca iz pravosuđa, za demontažu nevaljalog sustava, za bitku za bolje društvo, sretne građane i perspektivno gospodarstvo kojemu neće kao prepreka stajati loši, spori sudovi ili uvezani suci...
37 glasova.
To je naličje Milanovićeve operacije "Zlata Đurđević". Pa sad: je li to bila stvarna, važna opozicijska bitka za pravosuđe ili tek čupanje za pažnju javnosti i TV minutažu jednog jedinog, k tome politički - blago rečeno - nestalnog političara.
Kako za ideale i dalje uglavnom ginu budale, tako se ni većini zastupnika SDP-a, koji djeluje pod mentorstvom predsjednika Milanovića, nije isplatilo pretpostaviti ideal tobože besprijekornog, savršenog pravosuđa nekoj drugoj aktivnosti: kunjanju, kupanju, odlasku na peškariju, čitanju lijepe književnosti...
Koliko je pak samom predsjedniku osobno važna profesorica Đurđević najbolje govori to što je, čim je shvatio da mu inicijativa neće proći, od nje praktično odustao, sad vidimo do te mjere da nije niti simbolično osigurao pristojan broj opozicijskih glasova za njeno imenovanje. Pa gdje je sad ta nova većina koju je, kako je rekao, Milanović opipljivo osjećao još u travnju, uoči lokalnih izbora?
Bez nje je profesorica Đurđević u Saboru pala otprilike kao neki sporedni amandman Anke Mrak Taritaš. Žalosno i nepotrebno.
A njen odvažni predlagač čak je odbio doći u najviše predstavničko tijelo države poentirati pred zastupnicima koji je nisu htjeli izabrati. Nije smatrao da bi trebao biti baš do kraja, opet simbolično, uz svoju toliko izloženu kandidatkinju. Brinulo ga je na žalost najviše to da njega osobno u sabornici, autoritetom predsjedavajućeg, ne nadvisi moderator zasjedanja Gordan Jandroković.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....