Ispred smo Jedinice intenzivnog liječenja (JIL) za COVID pozitivne pacijente na splitskim Križinama. Čekamo Tonija Kljakovića Gašpića (38), anesteziologa, subspecijalista intenzivne medicine. Toni kasni. Ali opravdano. Jednom se pacijentu pogoršalo stanje pa su toga mladog doktora zvali da hitno dođe na Odjel. Taman se bio presvukao nakon nekoliko sati na odjelu pod teškom opremom. A sad opet trči odjenuti skafander, rukavice, vizir, naočale... I hita u Jedinicu intenzivnog liječenja. Nema ga sat vremena. Dok čekamo, gledamo kako radnici iz kombija nose kutije na kojima piše "Naprijed Hrvatska". U njima maske, skafanderi. Donacija iz Kine, objašnjavaju.

To jutro na Intenzivnu su dovezena tri bolesnika s Infektologije jer im se ozbiljno narušilo zdravstveno stanje. Trebalo ih je priključiti na respirator. A za to treba vremena. Tih uređaja, koje nazivaju i "mehanička ventilacija" ili "umjetna pluća", u bolnici trenutačno ima dovoljno, sedamdesetak, ali ako budu svi u pogonu, neće imati tko raditi na njima, jer oko samo jednog pacijenta potrebno je da, osim liječnika, bude i nekoliko sestara: hrane ih, njeguju, daju terapiju, prate vitalne funkcije... I to sve pod zaštitnom opremom. Nije lako raditi u skafanderu, to je, kaže nam jedan od liječnika, "mini sauna", a još se i vizir magli. Imaju i naočale, ali kroz njih se nakon 20 minuta više ništa ne vidi, piše Slobodna Dalmacija.

Prije nego što se vratimo junacima naše priče, anesteziolozima, liječnicima čije lice teški bolesnici posljednje vide prije nego što ih uvedu u induciranu komu i stave na respirator, navedimo da se splitska bolnica lagano puni korona-bolesnicima. Spominje se da oko 13 posto od svih potvrđeno zaraženih završi u bolnici, a dio njih, dakle najteži bolesnici, na intenzivnoj njezi. O njima brigu vode anesteziolozi-intenzivisti koji ih "spajaju" na umjetna pluća i brinu se o pacijentima kojima je život ugrožen. Nažalost, dio tih pacijenata nikad se ne probudi.

Što kažu prije nego što ih uvedete u induciranu komu, pitamo liječnika Kljakovića Gašpića.

- Jedva dišu, teška im je svaka rečenica. Toliko su zadihani, kao da su trčali maraton, a to vam dovoljno plastično objašnjava koliko je u takvom stanju i smrtnom strahu teško govoriti. Najčešće kažu 'pozdravi mi ženu, pošalji poruku sinu, kaži da ih volim...'. Drugi pozdravlja roditelje, treći mene ili sestru drži za ruku i jedva dišući preklinje da nešto napravimo, da ga spasimo - kaže Gašpić u pauzi svog 24-satnog dežurstva.

- Koliko god sam mislio da sam jak, staložen, te me riječi bolesnika prate. Pogotovo ako sam tog čovjeka izgubio. Ja sam bio i zadnja osoba koju je vidio, zadnji koji je čuo njegovu posljednju rečenicu - kaže Solinjanin Kljaković Gašpić, a prisnažuje mu i kolega anesteziolog Nikola Delić, koji je studirao s Tonijem, a onda su ovo proljeće zajedno završili na prvoj liniji borbe protiv korone.

- Uh, proljeće. To je bilo, hm, ne znam kako da kažem, a da se točno izrazim i opišem te dane. Srce lupa sto na sat, strah od nepoznate bolesti. Jer je baš tad vladala psihoza oko korone; vidjeli smo slike iz Kine, mrtve ljude na cesti, pa snimke iz Italije... Opustošene trgovine, lockdown... Ništa nismo znali o toj bolesti. A onda mi dolazi poziv: Toni, stiže prvi životno ugroženi iz Šibenika. U vozilu hitne pomoći liječnica u skafanderu, i njoj je loše od svega, ne znam koga ću prije spašavati - nju ili COVID pozitivnog kojeg je trebalo prikopčati na respirator. Ali danas je bolje, korona se ipak ne prenosi tako lako ako se čuvaš, znamo puno više o toj bolesti - navodi Gašpić, a njegov kolega mijenja temu u nešto pozitivno.

- Naše je lice posljednje što pacijenti na respiratoru vide, ali i prvo što vide oni koje uspješno skinemo s respiratora! Za taj trenutak živimo. Imamo i sad nekoliko pacijenata koji su bili na respiratoru, stanje im je bilo dosta loše, ali smo ih uspjeli izvući. I taj stisak ruke, vijesti da su dobro, neki su melem koji nam dođe nakon teškog dana poput ovog - kaže Delić te navodi da trenutačno na respiratoru imaju 12 osoba, većinom muškaraca.

A zašto je baš ovaj dan težak?

- Dobili smo troje novih pacijenata na respiratoru, od kolega čujemo da će ih doći još, a neke smo izgubili. Zaista loš dan - odgovara uz polagani izdisaj Gašpić i spušta glavu, ušao je cijeli u sebe, vrti glavom... Jer on, zajedno s kolegama, mora priopćiti obitelji da su izgubili oca, djeda, baku...

- Taj poziv je najteži i trebam dobru pripremu. Na to se nikad ne možeš naviknuti. Niti uvježbati. Čovjek je prije tri dana normalno komunicirao, potom mu se klinička slika naglo pogoršala i, ma što da smo učinili, koju god terapiju da smo probali, nije reagirao... A onda dižem slušalicu telefona, biram broj i najprije kažem da nemam dobre vijesti. Objasnimo pažljivo. Ljudi reagiraju različito, neki su bili svjesni ozbiljnosti situacije, neki nas pitaju je li moguće da ga je korona ubila. Da, ubila ga je... Sigurno ga nije ubio visoki tlak koji je imao - vrti film u glavi Kljaković Gašpić, napominjući da su trenutačno najteže kliničke slike kod onih između 60 i 75 godina.

- Imamo sve više ljudi koji nemaju kronične bolesti i mogli su dočekati normalnu starost da se nisu zarazili ovom bolešću. Od visokog krvnog tlaka, koji je rizičan faktor za COVID pozitivne, ne umire se, i uz terapiju su mogli normalno živjeti. A i tko od ljudi nakon pedesete, šezdesete godine života nema problema s tlakom - kaže Delić, dok Kljaković Gašpić za Slobodnu Dalmaciju opisuje kako teče primanje pacijenata na Intenzivnoj.

- Bolesnici najprije dolaze na Infektologiju, Plućni odjel ili na prenamijenjeni odjel Fizikalne. Tamo ih vode infektolozi, pulmolozi i drugi liječnici. I daju im osnovne potpore kisikom, dostupnim lijekovima (remdesivir, deksametazon). Nažalost, dio tih bolesnika ipak za nekoliko dana i tjedana više ne može samostalno disati i onda zovu nas. Već s vrata vidimo u kakvoj je situaciji čovjek. Jako teško dišu, neki mole da ih spasimo kako znamo i umijemo. To zna doista strašno izgledati. Uspavamo ih, priključimo na respirator, ordiniramo im terapiju, a ako imaju kronične bolesti, dobivaju i svoje lijekove. Dobivaju i posebnu hranu, vitamine, antibiotike, lijekove protiv zgrušavanja krvi... Postoje točno određena pravila. A svako malo se informiramo s kolegama iz cijelog svijeta o novim protokolima liječenja, tako da pacijenti dobivaju najbolju moguću skrb - kaže Gašpić, navodeći da ništa ne bi mogli bez sestara, koje su danonoćno uz krevete tih bolesnika.

Do nas dolazi mlada liječnica, ispričava se što prekida razgovor i pita kolege liječnike treba li im još što. Njoj je smjena gotova. Preko čela joj se u kožu urezala crta od višesatnog nošenja vizira. Vidi joj se umor na očima. Kratko se konzultira s kolegama oko nekog slučaja, pozdravlja nas i odlazi.

- To vam je naša mlada specijalizantica anesteziologije Petra Martinović - upućuje nas Gašpić Kljaković kojeg pitamo kad obitelji mogu dobiti informacije o stanju bolesnika.

Petra Martinović, specijalizantica anesteziologije

Saša Burić/CROPIX

- Od podne do dva. Oni ih ne smiju posjetiti, a mi im preko telefona moramo dočarati u kakvom su stanju njihovi roditelji, djedovi, bake, muževi, žene... Moramo biti objektivni, a opet, s druge strane, pažljivo priopćiti stanje. Njima je najvažnije da im se kaže da bolesnika ne boli, a zaista ga i ne boli, da se ne pati, da je dovoljno hranjen, njegovan... A ovdje je, vidjeli ste i sami, kao u apoteci. Ti pacijenti primaju najbolju moguću skrb - ističe Gašpić te se okreće, pokazuje zadovoljno ljude i opremu.

I zaista, sve su to mladi ljudi, atmosfera je dobra, radna. Točno se zna tko je za što zadužen. Gledamo slike kaosa iz zagrebačkih bolnica; pacijenti i liječnici se žale na nedostatak hrane, deka, ljudskosti; povremeno nema struje... Ovdje toga nema. Sve štima. I ostat će tako, uvjerava nas i ravnatelj prof. dr. sc. Julije Meštrović, ako se broj hospitaliziranih drastično ne poveća jer su, upozoravaju liječnici, na granici pucanja.

Koronu i danas poistovjećuju s gripom. Na tu našu konstataciju Kljaković Gašpić je odmah zakolutao očima.

- Te dvije bolesti nemaju veze jedna s drugom. Od gripe bi na intenzivnoj i respiratoru kod nas godišnje završilo nekoliko slučajeva, a ovdje ih zbog COVID-a samo od sredine srpnja imamo više od 40. A većina ih se nije izvukla, ma koliko se trudili da ih spasimo i koliko terapija i postupaka primjenjivali. I usporedite te brojke. A zamislite da nema ovih mjera koje koliko-toliko usporavaju epidemiju: bolnica bi bila zasuta takvim bolesnicima. Često nas zovu obitelji bolesnika i kažu, pa kako se to odjednom pogoršalo stanje njihovih najmilijih, a samo sat vremena prije toga su se dopisivali na mobitel, razmjenjivali fotografije preko WhatsApp-a. Ali to je COVID-19, klinička slika se zna pogoršati u samo sat vremena.

Uvijek se pitam zašto ljudi prije vjeruju nekome na Facebooku nego liječnicima kliničarima koji se bave s bolesnicima. To mi je nedokučivo. Imao sam situaciju kad sam izgubio pacijenta, bio mi je vrlo težak dan. Otišao sam u kafić i onda su govorili o urotama, da virus ne postoji, da je sve izmišljeno. Čovjek u tim trenucima samo što ne eksplodira i sve te ljude iz kafića ne stavi u autobus, odjene im skafandere i napravi jednu turu kroz Infektologiju i Intenzivnu, da vide tih 12 na respiratoru i ostale po drugim odjelima koji tjednima vuku obostrane upale pluća, a oporavljat će se mjesecima. Trebali bi vidjeti kako je to kad čovjek u pedesetima, koji nije imao kronične bolesti, zapomaže i guši se... Pitajte njega vjeruje li u koronu - kaže Kljaković Gašpić, dok Delić dodaje da ima i nekih liječnika, ali i znanstvenika, koji ne priznaju ozbiljnost situacije, što onda daje na snazi teorijama urota.

- Bolest je nepredvidljiva, ovisi kakve će tko karte izvući. Netko s više kroničnih bolesti u osamdesetima može biti asimptomatski, neće ga ni taknuti, a opet, s druge strane, imate fit gospodina, sportaša koji nema nikakvih bolesti i sve činite da ga spasite, a ne možete. To frustrira - kaže Delić, navodeći da se kuju i kojekakve teorije oko respiratora.

- Ljudi moraju shvatiti da bi pacijenti bez respiratora umrli, dakle respirator ih ne ubija, nego im je pružio funkciju pluća koja nisu radila i dao šansu za oporavak. Dio ljudi će zbog respiratora preživjeti i sigurno bi bez tog aparata preminuli - kaže Delić, koji navodi da se posao anesteziologa u jednoj stvari iz temelja izmijenio, piše Slobodna Dalmacija.

- Prije smo u intenzivnoj primali pacijente nakon operacija, politrauma, dakle već uspavane i o njima smo se bavili dok su bili bez svijesti. Ne bi nas ni upoznali. Ali sad smo uključeni i na toj osobnoj razini jer, kako je rekao kolega Kljaković Gašpić, vi ste uz sestre posljednji kojega vide prije spajanja na respirator, posljednji kojemu su uputili svoje misli i molbe. Uz to je najgore kad izgubiš mlade, vitalne ljude, a bilo ih je... Od sredine sedmog mjeseca nismo među ovih 40 na respiratoru imali nekoga tko je imao neke bolesti za koje bismo rekli da bi ionako brzo umro. Dakle, ubio ih je COVID, a ne njihova kronična bolest s kojom bi uz propisanu terapiju dočekali normalnu starost - kaže Delić.

anesteziolozi dr. Nikola Delić i dr. Toni Kljaković Gašpić

Saša Burić/CROPIX

Kljaković Gašpić opisuje kako im počinje radni dan.

- S liječnicima iz dežurstva odradimo primopredajni sastanak od 7.30 do 8. Pregledamo nalaze, kolege s dežurstva nas izvijeste kakva je bila noć. Najgore je kad dođemo u smjenu i čujemo da je umro pacijent, a nekad i više njih. Korigiramo nalaze, terapije, dogovaramo se. Stavljamo na respirator nove pacijente, to zna potrajati i po dva sata. A ako bude sreće, onda neke i odvajamo od respiratora, budimo ih iz kome. To mi je najdraži dio posla, kad vidimo da su se nalazi popravili i da bi netko mogao samostalno disati. Nema veće sreće za sve nas, posebno kad to kažemo njihovoj obitelji - navodi mladi liječnik te zadovoljno dodaje da se među liječnicima nitko nije zarazio, a nalaze se u zgradi u kojoj ima toliko oboljelih.

- Kad se presvučemo, držimo maske, distancu. Dakle, to djeluje. Zato ne mogu shvatiti zbog čega je nekome tu masku teško držati 15 minuta u trgovinama - kaže Gašpić, navodeći i da imaju ponekad i vrijeme za opuštanje.

- Evo, kolegu Delića smo, taman kad je skidao skafander i izišao iz sobe za kontaminaciju, iznenadili jer je imao rođendan. Skupili smo se ispod ovog vojničkog šatora. Mala torta, sok i čestitke, ali bez grljenja... Rođendani u vrijeme COVID-a - smije se Klaković Gašpić. To je bio jedini put kad se tijekom razgovara nasmijao.

Pauza je gotova, sestre zovu liječnika, a on nas pozdravlja i ispraća. Toni, kako mu se obraćaju kolege, je inače zaljubljenik u fotografiju i ribe. Kako se situacija razvija, njegov fotoaparat i brodica će još neko vrijeme pričekati...