ANICA DJAMIĆ ZA JUTARNJI

Naša veleposlanica u Kijevu: ‘Živimo pod uzbunama, ali Ukrajinci su svakim danom sve uvjereniji u svoju pobjedu‘

Važno je znati da Ukrajinci nisu narod koji se lako žali, oni su u stanju otrpjeti puno toga, kaže nam iskusna diplomatkinja

Anica Djamić

 Davor Pongracic/CROPIX

Za vraćanje samopouzdanja Ukrajinki i Ukrajinaca odlučujuća je bila potpora koju je toj zemlji pružila međunarodna zajednica. To im je bio jasan znak da nisu sami, kaže Anica Djamić, hrvatska veleposlanica u Ukrajini. Povodom godišnjice ruske invazije na Ukrajinu s njom smo razgovarali o tome kako izgleda svakodnevni život Kijevljana, ali i o ostavkama te otkazima na visokim dužnostima u vladi, oružanim snagama i sigurnosnim službama. Jesu li to znaci slabljenja autoriteta predsjednika Volodimira Zelenskog?

"U posljednje vrijeme, usprkos ratu, izlaze na površinu i korupcijske afere. Hvatanje u koštac s njima, pa i oštrijim rezovima, u potpunom je skladu s europskim standardima i reformama koje je na tom planu Ukrajina obećala ispuniti još i prije početka rata", kaže hrvatska veleposlanica u Kijevu.

U petak će biti godišnjica ruske invazije na Ukrajinu. Koliko je u proteklih 12 mjeseci naraslo samopouzdanje Ukrajinaca u odnosu prema jačem i većem susjedu?

- Iako su se, po vlastitim riječima, Ukrajinci pripremali za eventualni napad, dojam je da su na neki način bili iznenađeni sveobuhvatnošću oružanih akcija. Građani koji su odjednom postali meta bili su isprva šokirani, potom smeteni i u prvim danima svatko je sam odlučivao što i kako dalje s ciljem da spase vlastite i živote članova svojih obitelji. Vijesti o napadima pokrenule su u samo nekoliko dana milijune Ukrajinaca prema zapadu zemlje - prema izbjeglištvu ili prognaništvu. Odmah je proglašeno ratno stanje, uvedena je mobilizacija (za muškarce od 18 do 60 godina starosti te za zanimanja medicinske struke, bez obzira na spol), uveden je policijski sat (u Kijevu od 17 do 8 ujutro) koji je ponekad trajao i više od 24 sata, kako bi se što uspješnije provele neophodne akcije.

Što se tiče logistike u Kijevu, rute javnog prijevoza su korigirane, mostovi većinom zatvoreni, uvedene kontrolne točke, stanice metroa pretvorene u skloništa, rad u školama obustavljen, u opskrbi se ubrzo osjetila nestašica osnovnih živežnih namirnica (brašna, kruha, mlijeka i mliječnih proizvoda, voća i povrća), ali za koji tjedan sve se ustalilo, osim opskrbe gorivom. Sve su ove neprilike snašle stanovnike Ukrajine krajem veljače prošle godine, izazvavši konsternaciju, isprva možda i gubitak samopouzdanja. Potom je nastupilo vrijeme fokusiranja na rješavanje situacije. Zahvaljujući međusobnoj solidarnosti i solidarnosti međunarodne zajednice, život je ušao u određenu regularnost i samopouzdanje se malo pomalo vratilo. Kao što sam spomenula, u vraćanju samopouzdanja bila je odlučujuća potpora koju je pružila međunarodna zajednica. I to kroz humanitarnu, vojnu i svaku drugu pomoć, ali pogotovo kroz vlastitu prisutnost, što je bio jasan znak Ukrajincima da nisu sami. Uz to, važno je znati da Ukrajinci nisu narod koji se lako žali, oni su u stanju otrpjeti puno toga, a pogotovo što se tiče okolnosti na koje nisu mogli neposredno utjecati. U prvim danima rata, kad je Kijev trebao pasti u tri dana, a vodeći dužnosnici trebali su na neki način biti eliminirani, činjenica da oni nisu napustili Kijev, da su ostali u zemlji uz svoje građane, uvelike je pridodala tom zajedničkom samopouzdanju. Samopouzdanje, općenito govoreći, raste svakim danom, a pokazatelj toga je što su sve uvjereniji u svoju pobjedu.

Koliki su razmjeri razaranja Kijeva? Koliko često nema struje, ima li problema u javnom prijevozu, sustavu grijanja, opskrbi vodom, plinom... Jesu li police trgovina poluprazne?

- Kijev je zasigurno konstantna meta napada. Znamo da je u samom početku invazije doživio jake napade, jer cilj je bio razoriti glavni grad, paralizirati život u njemu i uplašiti ili rastjerati vladajuću strukturu kako bi oni ostavili obezglavljeni narod. To se, međutim, nije dogodilo. Kijev danas, kao i drugi dijelovi Ukrajine, živi pod uzbunama. Napadi su i dalje usmjereni na određene objekte, ali i na civile. Opasnost zna biti pojačana kad visoki dužnosnici drugih zemalja posjećuju Kijev. Svjesni važnosti događaja koji se odvijaju u Kijevu, protuzračna obrana je izuzetno efikasna. U Ukrajini, pa tako i u Kijevu jest ratno stanje. Ono se produžuje svaka tri mjeseca (u početku svakih mjesec dana) i traje do 20. svibnja, s mogućnošću produljenja. To znači da je uveden i policijski sat, da trgovine rade skraćeno, da je javna rasvjeta noću bila isključena, pa su za pješake uveli obavezno svjetlosno obilježavanje dok navečer hodaju ulicom. Ipak, puno toga se vratilo u normalu: javni prijevoz funkcionira, skloništa su spremna, isključivanja struje u skladu su s najavama, opskrba vodom je zasad zadovoljavajuća, trgovine potpuno opskrbljene. No svaki eventualni napad može poremetiti ponovno uspostavljenu ravnotežu i tad se opet vraćamo u specifične uvjete.

image

Anica Djamić

Matija Djanjesic/CROPIX

Koliko je radnih mjesta nestalo u Ukrajini od početka rata, postaje li nezaposlenost socijalni, ali i politički problem u zemlji?

- Teško je s točnošću odgovoriti na vaše pitanje. Podaci s kojima raspolažemo govore o nezaposlenosti koja je, prema službenim podacima, iznosila 30 posto tijekom 2022. godine. To ne čudi jer je značajan broj ljudi mobiliziran, dio je izbjegao, pa su njihova mjesta popunjavana. Istovremeno, dio radnih mjesta, ponajprije u privatnom sektoru, je ugašen. Prema prognozama, u ovoj godini očekuje se stopa nezaposlenosti od oko 26 posto. Ipak, teško je u ovim ratnim okolnostima imati jasnu sliku i podatke. No sigurno je da se zasad nezaposlenost ne očituje kao ozbiljan socijalni ili politički problem. Sve bi se to moglo manifestirati u poslijeratnom razdoblju. Ne zaboravimo da se radi o zemlji kojoj predstoji obnova na svim područjima, pa se može očekivati i da će biti posla za svakog radno sposobnog Ukrajinca.

Koliko se srozao standard građana, čak i u onim dijelovima Ukrajine koji su ostali pošteđeni većeg razaranja?

- Rat je, općenito govoreći, uvelike utjecao na pad standarda građana Ukrajine, gdje god se oni nalazili. Zapazili smo da su cijene višestruko porasle, posebno hrane, lijekova i drugih potrepština nužnih za život. U prvim danima rata, u općoj euforiji i strahu od nestašica, kupovalo se ne pitajući za cijenu. No i tome je došao kraj, jer se pokazalo da stvaranje zaliha nije bilo potrebno i da je sad sve dostupno. Ali po višoj cijeni, čime je kupovna moć značajno umanjena. Istovremeno, usprkos krizi, cijene energenata nisu porasle, a na područjima koja nisu okupirana redovno se isplaćuju plaće, mirovine i socijalna davanja.

U zadnje vrijeme bilo je dosta promjena, ostavki i otkaza na visokim dužnostima u vladi, ali i na visokim položajima u oružanim snagama i sigurnosnim službama. Jesu li to znaci prvih pukotina u administraciji ukrajinskog predsjednika i slabljenja autoriteta Volodimira Zelenskog?

- Ratno stanje i aktivnosti najvećeg intenziteta traju ovdje već cijelu godinu. Sve to dovodi do zamora, pa i onog prirodno razumljivog, jer ne treba zaboraviti da svi, pa tako i dužnosnici - državni, regionalni i lokalni - ovdje žive punim intenzitetom. Ta napetost, uz veliku odgovornost za ljude koji su im povjereni i čiji su životi ugroženi, može dovesti i do određenih propusta ili pogrešaka, ali neminovno je da se promjene trebaju dogoditi. U posljednje vrijeme, usprkos ratu, izlaze na površinu i korupcijske afere. Hvatanje u koštac s njima, pa i na način oštrijih rezova, u potpunom je skladu s europskim standardima i reformama koje je na tom planu Ukrajina obećala ispuniti još i prije početka rata.

Kad hodate ulicama Kijeva, primjećujete li češće na licima građanki i građana ratni zamor ili prkos i ponos zbog uspješnog suprotstavljanja jačem susjedu?

- Zemlja koja je uvučena u rat i čije je stanovništvo zbog rata raseljeno ili odvedeno na front, sigurno će svaki povratak teritorija doživjeti kao uspjeh. Ne bih rekla da prvo primjećujem ponos ili prkos, već najprije nadu, bolje reći želju za pobjedom i što skorijim okončanjem rata. Ne zaboravimo da djeca očekuju svoje roditelje, majke svoje sinove, supruge muževe… A kolika je zebnja sa svakom vijesti, to je svima u Hrvatskoj dobro znano. Neosporno je da svaki Ukrajinac osjeća i ponos zbog uspjeha na ratnom polju. Moral je zaista visok, ljudi su disciplinirani, upute gradonačelnika se nastoje poštovati. Čak se i mi, kad nakon nekoliko sati izađemo iz skloništa, na neki način osjećamo kao da smo u nečemu pobijedili jer, eto, preživjeli smo još jedan potencijalni napad.

Kako uopće izgleda vaš tipičan radni dan? Dakle, kako izgleda dnevna rutina veleposlanika u ratnoj zoni?

- Moramo krenuti od ponoći, kad počinje novi dan. Ne jednom dočekali smo novi dan u skloništu. I ne jedanput tijekom iste noći ponovno smo se vraćali u skloništa. A ako uzbuna nema, dan započinje odlaskom na posao, gdje se okupe svi djelatnici veleposlanstva i započinje uobičajeni radni dan. Podijelimo zadaće i krećemo u izvršavanje radnih zadataka. Naravno da vrlo često imam i sastanke izvan veleposlanstva, radne ručkove, konzultacije, a sve to praćeno je neizvjesnošću, Jer ako počne uzbuna ili nestane struje, vode, plina, sve se obustavlja. Traži se najbliže sklonište i čekamo da uzbuna prođe. I nastavljamo gdje smo stali. Radni ručkovi, pa čak i doručci češći su oblik druženja od neformalnih večera. Aktivnosti, koje su u normalnim okolnostima bile u danu i višestruke, svele su se na puno rjeđa okupljanja. U ovim okolnostima rado odlazimo na kulturne događaje, samostalno ili u grupi: u kazališta (koja i u ovim za kulturu izuzetno teškim okolnostima funkcioniraju), muzeje (od kojih je većina otvorila svoja vrata), galerije... Ne samo kako bismo se relaksirali, nego osobito da damo moralnu potporu njihovim nastojanjima da prežive i u ovim vremenima. Ne biste vjerovali koliko nam se raduju!

Kakav imidž Republika Hrvatska uživa kod običnih građana, a kakav kod političke elite i visokih ukrajinskih dužnosnika?

- Imidž Republike Hrvatske u vidu reputacije u Ukrajini vrlo je visok. Sjećaju se rata u Hrvatskoj, a sad nas i bolje razumiju i vrlo cijene ono što smo postigli. To što smo vratili svoja područja i nakon krvavog rata koji je na više načina iscrpio Hrvatsku - pogotovo ekonomski i demografski - ušli u EU i NATO. Zapaženi su i uspjesi Hrvatske na sportskom području, a najzanimljiviji je, svakako, nogomet. Ovdje ima puno navijača koji, ako ne igra Ukrajina, navijaju za Hrvatsku. Blistavi trag ostavili su i popularnosti hrvatskog nogometa itekako pridonijeli i hrvatski nogometaši koji su ovdje nekad igrali, a kasnije ostali vezani uz ukrajinski klupski nogomet. Turistički, mnogi su Ukrajinci posjetili Hrvatsku, iako naša zemlja za Ukrajince nije i financijski najpovoljnija destinacija. A to je prvenstveno zbog naše prelijepe zemlje, ali i zbog ljudi, kao i sadržaja koji im se pruža. Visoki ukrajinski dužnosnici i politička elita, kako ih nazivate, smatraju Hrvatsku istinski prijateljskom zemljom, a hrvatski narod veoma bliskim, gotovo rodbinskim. A hrvatski narod koji je, prema nekim istraživanjima, krenuo iz današnje ukrajinske regije Zakarpatje prema području današnje Hrvatske mentalno je i običajno vrlo blizak ukrajinskomu, a sličnosti se prepoznaju i u prezimenima i toponimima.

U kojoj je mjeri primijećen hrvatski angažman u ukupnoj europskoj financijskoj, humanitarnoj i vojnoj pomoći Ukrajini?

- Nije jednostavno izmjeriti doprinos bilo koje države, pa tako ni Hrvatske, ovoj pomoći koja je izdašna u svakom pogledu, iako možda, s obzirom na okolnosti, ne i dostatna. Ukrajinci su svjesni da pojedina zemlja može više pomoći na jednom, nego na drugom planu. U tom smislu, oni istinski cijene svaku pomoć. Empatični su i izuzetno cijene svako nastojanje da im se pomogne. Ne mjere, dakle, kvantitetu, nego kvalitetu pomoći. Hrvatska je, po tom ukupnom dojmu, na visokom mjestu. I to po tome što je prihvatila brojne izbjeglice, što je omogućila većem broju djece rekreativni, ali i edukativni boravak u Hrvatskoj. Što je od prvog trenutka pružala razne oblike pomoći, a osobito značajne potpore ukrajinskom europskom putu, kao i diplomatskom prisutnošću tijekom posljednje godine rata. I što su se u pružanje pomoći uključile ne samo državne institucije, već i građani, obični ljudi koji iskreno suosjećaju sa stradanjima ukrajinskog naroda.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 10:12