Nasmiješeni mrgud: Njegova širina bila je ljudska, ne stječe se profesijom, nego srcem i dušom

Znam te kao majstora gorke šale, ali ovaj put pretjeruješ. Dižeš usporedbu kao glas. Ostavljaš mi tvoj subotnji, prazni prostor, nisam ni znao koliko je prazan, i to ovako bez tebe.

Šima, da li ovako uzvraćaš na moje gnjavatorske pokušaje. Toliko sam te puta nagovarao da pretočiš Deset pitanja u format knjige. A ti bi samo odmahnuo desnim dlanom. Jednom mi je pomogla tvoja Kate, fotokopirala je opsegom kratke a tako bogate kronike naših dana, tvoje "Desetke"; trebalo ih je odnijeti na oglede nekom izdavaču, ali ti si odustao. U ishod ne sumnjam, ali ti si krenuo dalje, u sljedeću, novu subotu. I otišao predaleko za njima.

Odlaziš baš kao maestro vlastite novinarske generacije koja je prve ljubavi doživjela u ratu, za njega je pisala presudne, prve tekstove, toliko dalek površinskom pogledu i prvoj lopti, prema kojoj si ti galamdžija. I nasmiješeni mrgud.

Zavidio sam Darku Kolombu i tebi na prisnosti ostvarenoj u Vjesniku. Ti si odlazio iz studentskog doma na Trgu žrtava, student iz Požege, na prvu liniju fronte zato da bi napisao svoje izvješće. A studirao si s Tanjom Tolić, s kojom si postao i ostao kolega u Jutarnjem do proteklog četvrtka. Vraćao si se u Zagreb, u redakciju, pa ponovo natrag, na front.

Je li vas tko pitao da li se bojite; bili smo svi hrabri kao olovo, i tonuli između ideala i glupana. Tvrdit će netko: bilo je kratko, par godina. Ali ti ćeš reći: prebrojite mrtve i ranjene, onda zborite. Kasnijima ovo vuče na patetiku, i jadost. Na razmeđi rata i mira, disanja i pisanja pronašao si nemiran, "vražji" duh, pun ironije i sarkazma, sačuvao ga kao ratni plijen, i upotrebljavao ne štedeći nikoga, najmanje sebe.

Je li bilo ugodno čuti kada bi iznebuha ustvrdio: "Za sve ste krivi vi poletovci". Bilo je mučno. Šima je nas starije, mirovne pionire dijelio od njegova naraštaja što je bio bez ikakvog izbora. Istovremeno, točno je da smo mi rođeni 50-ih skočili iz tramvaja u Mercedese crvenih registracija. Svatko bi volio ostati nedužan, Zlatko je znao da su takvi rijetki. Stariji novinari odgovorniji su za stvarnost koju smo skupa živjeli. Svatko je sumnjiv dok mu se ne dokaže nešto drugo.

Početak našega druženja u Aleji palih novinara sličilo je nekoj Zlatkovoj anegdoti; ne znam više ime te ulice, okomite na Odransku, u kojoj je bila redakcija Jutarnjeg. Isticao se drvored bijelih breza.

Dobili smo vjetar u leđa od Svjetskog prvenstva u nogometu. Moglo se promatrati Žutog (Prosinečki) i Ćiru (Blažević) kako dolaze u list. Dogovarali smo dogovore u kafićima, kod gđe Pajić, kod Lepog i onog koga sam zaboravio. Šimić je poštovao zanatske veterane: Filipovića, Hovana, Marinkovića i druge.

Podsjećao me, vjerojatno zbog svojih reportaža, na Ivu Brauta, velikog reportera iz prethodnog naraštaja. U njima je razotkrivao Dalmaciju kao i rodnu Slavoniju. Za njih koristim imenicu "maestro" prema liku iz "Kiklopa", koga je na sceni HNK u Zagrebu ostvario Jovan Ličina. U Aleji nas je zadesila terminalna bolest: otišao je maestro Anđelko Erceg, a zamijenio ga je Zlatko Šimić kao urednik subotnjeg Magazina. Dodao je Zlatnu dolinu Makarskom primorju.

Našu drugu redakcijsku adresu, u Koranskoj, pamtim još iz studentskih dana. Njome sam, kraj drvenih bajti i radionica, kasnio na Filozofski faks. Pisali smo na njihovu mjestu. Istu ulicu danas pamtim po duhu Zlatkove duhovitosti. Jednom zgodom pozdravio sam Mimu, montažerku s HTV-a, a on već uspostavio kontakt s njenim pesekom. Zaigrali nogometni dvoboj, malena loptica, ali dribling ozbiljan. Sudio Tomislav Židak, sjedeći u našem, novinarskom kafiću.

Glas o Zlatkovu nogometnom umijeću stigao je iz Požege, bio je sjajan golman, kao njegov imenjak Škorić. Onda se ozlijedio. Branio je za novinarsku ekipu, nažalost, to nisam vidio. I branio bi dalje, bez konkurencije, da se jedne zime nije poskliznuo i slomio nogu. U njegovim rukama štake su zakratko bile i korisne i smiješne. Proniknuo je moć igre, ali jednako tako radosti.

Sjedeći sa Zlatkom i Žiletom za stolom kod Kreše, u kafiću zvanom po slikaru koji nije prodao ni slike u životu, nisam vidio koliko su njih dvojica slični. Obojica su držali gotovo uvijek mobitel pred sobom. Tomica je čekao informaciju, stranu ili domaću, Zlatko javljanje ovog ili onog sugovornika za Deset pitanja ili pak njegov ključni odgovor.

Učinilo mi se da te sugovornike, mimo aktualnosti, određuje neka specifičnost koju samo on traži, izbjegavajući opća mjesta. Novinar si 24 sata ili nisi, bez obzira na format. I žanr. Zlatkovi sugovornici prepoznavali su njegovu srdačnost, otvorenost i dobro srce, nije ih zavela jezičava zafrkancija, ili baš je. Pozivali su ga na ručkove u restorane, a on bi zbrinuo redakcijsku "familiju", primjerice kod jezera Čiče. Probao sam vina koja je dobivao na poklon. Njegovo profesionalno umijeće bilo je sasvim ljudsko.

Osnovica Zlatkova novinarskog rada ostala je poljoprivreda, ta lakoća s kojom je "dosadnog" seljaka pretvarao u branitelja zemlje. Ne tako davno pisao je o katastrofi svinjske kuge. Njegova "prva" uža specijalnost ostala mu je uporište. Razgovarao je s poljodjelcima i s akademicima. Njegova širina bila je ljudska, ne stječe se profesijom, nego srcem i dušom. U fokusu je imao i kosca i ribara, onog koji jede sa znojem na svom licu, nesuđenog "djelatnika" koji je ipak ostao radnik. Usporedo je vodio razgovore s opernim pjevačicama, sportašima, velikim i "običnim" imenima.

Neko vrijeme odlazili smo zajedno s posla, ostavljao sam ga u Kavurićevoj, u istoj kući u kojoj sam prije posjećivao glumca Božidara Alića, pa se vraćao na Trešnjevku. On se potom doselio u moju općinu, u Ogrizovićevu. Godine su, razumije se, išle, čitavo to vrijeme bili smo prisni, ali još uvijek nisam znao za njegovo drugo lice, koje mi je, iznenada otkrio.

Za istinu, Zlatko Šimić bio je i ostaje pjesnik svakodnevice. Donio mi je isprintanu "polovicu" svoje zbirke pjesama. To su studentske pjesme. I da, nešto je trebalo mijenjati, ali njegovi su stihovi "stajali". Ne znam zašto mi je pjesme pokazao, no znam da ga, još jednom, nisam uspio nagovoriti da im se vrati.

Poslije tog jednog čitanja više nismo razgovarali o pjesmama, ni o knjizi kolumni. Zlatko Šimić je jednostavno išao dalje, naprijed, nije se želio vraćati, htio je znati, morao je znati. Format knjige odbio je više puta. Jednako tako pripadnu poziciju zanatskog veterana i klasika. Nisam ga jedini nagovarao, to su radili neki urednici; morao je ostati to što je bio otpočetka, "običan" novinar. Nažalost, od početka do preranog kraja, odgovarajućeg ranoj smrti u statistici novinarske profesije.

Kako su me sustizale bolesti i godine, Zlatka sam viđao sve manje. Kada bismo se susreli u kafiću, pokazivao mi je fotke u mobitelu i tako sam pratio kako njegova Luciana raste u čudesnu djevojčicu, a vrijeme leti. Njegova je sreća bila tiha, i samozatajna, bio je takve naravi. Ova 2023. okrutna je godina, a nije ni završila. Na njezinu početku umro je izbornik svih naših izbora Miroslav Ćiro Blažević; 2012. prisutan je na Šiminu vjenčanju, skidajući tako "francusku" kapu novinarstvu. Maestro Zlatko Šimić umro je pripremajući deset pitanja za kolege Buljana i Vurušića. Prijatelju, č.