Ne, ne bi bilo bolje da smo milijarde umjesto u škverove uložili u Nanobit

U tjednu koji je počeo hapšenjem politički imenovanog šefa jedne državne kompanije, uz sumnje za milijunsku korupciju, a završio prodajom Nanobita - domaće, 12 godina stare, tvrtke za proizvodnju računalnih igara - za 148 milijuna dolara, teško je ne primijetiti kontrast.

Očekivano, uočila ga je i većina domaćih komentatora društveno-ekonomskih kretanja, pa smo posljednjih dana bili zasuti pravom poplavom analiza te polarnosti. No, većina tih tekstova temeljila se na krajnje rudimentarnom i sto puta ponovljenom narativu o dvije Hrvatske - jednoj umrtvljenoj, retrogradnoj i temeljenoj na pseudofeudalnom sustavu državnog kapitalizma, te drugoj živahnoj, progresivnoj i utemeljenoj na načelima izvrsnosti i meritokracije. Iz te bazične teze onda proizlazi daljnja deliberacija - zapravo kuknjava - o krajnje pogrešnim nacionalnim politikama.

“Koliko bismo danas imali Nanobita da smo u razvoj IT-a utrošili sve one milijarde nepovratno izgubljene u domaćim brodogradilištima?”, zavapit će novinski komentator, zauzimajući standardnu poziciju naknadnog mudraca. No, stavi li se na stranu dilema o tome kako bi kvalificirana javnost svojedobno tretirala namjeru držatelja političke vlasti da utoče milijarde kuna javnog novca u tvrtke anonimnih klinaca koji tvrde da će najbrži električni auto na svijetu ili u svojim igricama za pravi novac prodavati virtualne modne dodatke tinejdžericama diljem svijeta, problem s takvim pogledom na recentne uspjehe hrvatske IT i tehnološke industrije je fundamentalan.

Naime, umjesto zazivanja državnog angažmana u stvaranju novih Nanobita, možda bi se bolje bilo zapitati bi li uz takav angažman - i sve što on u Hrvatskoj znači - Nanobit uopće mogao biti ono što danas jest? Ili je zapravo ključ uspjeha Alana Sumine i Zorana Vučinića upravo u tome što su imali priliku svoje sposobnosti realizirati u okruženju gdje je interakcija s državom i njezinim strukturama moći minimalna? Ili da stvar maksimalno banaliziramo: kako bi se odvijao razvoj Nanobita da su negdje u ranoj fazi primili investicijski grant od neke javne institucije, na temelju toga u Nadzornom odboru dobili nekog požeškog HDZ-ovca u usponu, pa onda od njega uskoro i prijedlog unosnog posla na izradi reklamne aplikacije jedne državne tvrtke, naravno, uz poslovični “rikverc”?

U ekonomskom smislu, temeljna vrijednost IT industrije za države poput Hrvatske upravo je mogućnost da savladaju sva ograničenja koja proizlaze iz njihove male veličine. Država poput Hrvatske u globalnim okvirima ne raspolaže značajnim volumenom resursa, ni prirodnih, ni ljudskih. Njezino vlastito tržište premalo je da bi moglo poslužiti kao osnova za izgradnju globalno konkurentne proizvodnje.

Konzekventno, i njezini izvori financiranja oskudniji su od izvora velikih zemalja. Na kraju, i njezina politička snaga nedovoljna je da bi osigurala ravno “tržišno igralište” prema konkurenciji iz moćnijih država. Kad hrvatski poduzetnik i kreira globalno inovativni proizvod, kad uspije oformiti konkurentnu proizvodnju, pa kad i skupi potrebni kapital za globalni iskorak, dobre su šanse da će biti suočen s gomilom vidljivih i nevidljivih prepreka, tržišnih ograničenja i problema. No, u IT-u je moguće da trojica likova iz Istre, oboružani vlastitom idejom i znanjem, bez ikakva kapitala, ikakva temelja u lokalnom industrijskom ekosustavu, i ikakve pomoći države, izgrade kompaniju koja je globalni nišni tehnološki lider, i čija vrijednost nadmašuje iznos od milijardu dolara.

U kojem je drugom sektoru ekonomije to uopće zamislivo, a kamoli realno ostvarivo? Odgovor na to pitanje temelj je rezona da bi se država “strateški” morala orijentirati prema razvoju IT industrije, no tu je potrebno puno opreza. Prema dosadašnjim iskustvima, strateški pristup države podrazumijeva ustoličenje političke vlasti na poziciju kreatora ekonomskih ishoda. Bilo kroz odlučivanje o dodjeli javnog novca, bilo kroz odlučivanje o preferencijalnom regulativnom tretmanu, to je pouzdan smjer u već viđeni ekonomski kronizam. No, posljedice takvog scenarija nisu isključivo ekonomske. Jedna od poznatijih teza velikana hrvatske liberalne misli Vlade Gotovca bila je ona o “zaključenom društvu” - društvu gdje su sve uloge podijeljene, razvojni procesi završeni, a stratifikacijska društvena piramida ustabiljena.

Najveća društvena vrijednost hrvatske IT industrije jest u tome što je, u svom značajnom dijelu, izrasla izvan tih postojećih struktura moći, te što danas predstavlja alternativne, znatno prohodnije ljestve za penjanje po društvenoj hijerarhiji. Ljestve na kojima talentirani pojedinci, bez obzira na svoj društveni status, imetak i background, imaju realnu šansu postati nacionalni, pa čak i globalni, lideri. Sve inicijative, pa i one pokrenute od države, koje će klince usmjeravati prema tim “lojtrama” (poput vizionarskog projekta Croatian Makers) dobrodošle su. One, pak, koje ciljaju IT industriju integrirati u domaći ekonomski mejnstrim zaslužuju krajnju podozrivost. Za sve nas možda je bolje da se politika i dalje bavi brodogradnjom...