'NE POKAZUJE ŽALJENJE, ZAMJERA SI SAMO JEDNU STVAR...' Je li sustav zakazao kod najmlađe djevojčice u Hrvatskoj osumnjičenoj za teško ubojstvo?

Ustavni sud odbio je tužbu kojom se traži ukidanje mjere istražnog zatvora za 14-godišnjakinju, koja se u pulskom istražnom zatvoru nalazi već gotovo godinu dana. Riječ je o djevojčici koja je, zajedno s dječakovom majkom, osumnjičena za ubojstvo trogodišnjeg dječaka u Puli u svibnju prošle godine, a kojima je suđenje nedavno započelo.

Radi se, prema dostupnim podacima, o najmlađoj djevojčici ikad u Hrvatskoj osumnjičenoj za počinjenje teškog ubojstva.

Zbog njezine dobi, nije joj moguće izreći zatvorsku kaznu, ni ako bude proglašena krivom za teško ubojstvo. Prema Zakonu o sudovima za mladež, najveća moguća kazna - koju je u ovom slučaju tužiteljstvo i zatražilo - jest izricanje odgojne mjere upućivanja u odgojni zavod, koja može trajati od šest mjeseci do najduže tri godine.

Visina kazne

Paradoks je, kako odvjetnik maloljetnice navodi i u ustavnoj tužbi, u tome da je djevojčica u zatvoru već godinu dana, iako joj zatvorska kazna, zbog dobi, uopće ne može biti izrečena. Budući da je suđenje tek na početku, a istražni joj je zatvor u više navrata već produžen, nije nemoguće da u istražnom zatvoru provede i tri godine, odnosno cjelokupno najduže moguće trajanje odgojne mjere.

Ipak, Ustavni sud utvrđuje da je u pravu Vrhovni sud koji je ponovno produžio istražni zatvor za djevojčicu jer, kako proizlazi iz odluka - sustav trenutno nema na raspolaganju bilo koju drugu mjeru koja bi jamčila da neće pobjeći i počiniti novo kazneno djelo, a koja bi bila u skladu s njezinom dječjom dobi. Sustav, pojednostavljeno, nema odgovor na ovaj slučaj, osim da djevojčicu - koja je u sustavu i odrasla - drži u istražnom zatvoru za odrasle.

Prema Zakonu o sudovima za mladež, istražni zatvor se maloljetniku može izreći samo iznimno, kao krajnja mjera u najkraćem nužnom trajanju, u razmjeru prema težini djela i očekivanoj sankciji, i to samo ako njegovu svrhu nije moguće postići nekom blažom mjerom, poput smještaja u odgojni ili neki drugi dom.

U slučaju konkretne djevojčice, zaključio je Vrhovni sud, čiju je odluku na kraju podržao i Ustavni sud, druge mjere nemaju učinka budući da je 14-godišnjakinja do sada bježala iz sličnih ustanova te je i djelo za koje je osumnjičena počinjeno tijekom njezina bijega iz pulskog Doma za odgoj, zbog čega “istražni zatvor nije zamijenjen blažim mjerama”.

Lutala po sustavu

Prema dostupnoj dokumentaciji, djevojčica je odrastala u krajnje disfunkcionalnoj obitelji, a od izdvajanja iz biološke obitelji zbog zlostavljanja i zanemarivanja do svoje 14. godine boravila je u Dječjem domu u L., zatim u jednoj udomiteljskoj obitelji, pa u drugoj udomiteljskoj obitelji, potom u Psihijatrijskoj bolnici za djecu i mladež u Zagrebu, pa u Domu za odgoj u D., pa na psihijatriji Kliničkog bolničkog centra Rebro, pa u Domu za odgoj u Puli.

Djevojčica je, očigledno, godinama lutala po sustavu, suočila se s višestrukim odbacivanjem i nepripadanjem, uslijed čega se razvio i ozbiljan poremećaj osobnosti.

Stručnjake takav razvoj događaja ne čudi: emocionalna hladnoća nerijetki je način da se dijete obrani od realnosti.

Kako je pokazalo psihologijsko i psihijatrijsko vještačenje, opisano u objavljenoj odluci Ustavnog suda, djevojčica nema trajnih duševnih oboljenja, ali ima simptome poremećaja osobnosti antisocijalnog tipa. “U odnosu na konkretni događaj, ne ispoljuje krivnju i žaljenje, već si zamjera što je u zatvoru.

Kod ispitivanja, maloljetnica detaljno opisuje zbivanja, a iz tog iskaza slijedi da je inkriminirani događaj (ubojstvo trogodišnjeg djeteta, op. a.) trajao dugo, za koje vrijeme maloljetnica nije opisivala anticipaciju straha, nije opisivala promišljanje o negativnim posljedicama događaja, već slijed opisanih radnji ne pokazujući impulzivnost, čime je ispoljila hladnokrvnost, manjak empatije i bešćutnost, kao i izostanak straha...”, piše u rješenju vijeća za mladež Županijskog suda u Puli, prvostupanjskog tijela koje je odlučilo o produženju istražnog zatvora.

Nije osjećala strah

Crte osobnosti maloljetnice, piše u odluci Vrhovnog suda, koji je odlučivao o žalbi 14-godišnjakinjinog opunomoćenika, pokazuju usmjerenje na nagonsko zadovoljenje bez potrebe za kontrolom ili odgodom impulsa, ona se ne drži granica i pravila, osim onih koje sama postavlja; emocionalno je nezrela, nesigurna i povodljiva osoba, s niskim samopoštovanjem i pojačanom potrebom za traženjem uzbuđenja, kojih nikad ne nalazi dovoljno, uz nastojanje daljnjeg traženja, uslijed čega ima tendenciju progresije.

Iz nalaza i mišljenja sudskih vještaka, nastavlja se, proizlazi da bi djevojčica uslijed rizičnih faktora delinkventnog ponašanja, ako joj se jasno ne postave granice i ne izdvoji je se iz sredine koja “poticajno djeluje na društveno nepoželjan način ponašanja maloljetnice”, mogla ponoviti istovrsno ili teže kazneno djelo.

Blaže mjere, poput smještaja u odgojni dom ili istražnog zatvora u domu, koji su otvorenog ili poluotvorenog tipa, zaključuju sudovi, neće dati rezultata: iz izvješća ustanova u kojima je boravila “razvidno je da nije prihvaćala tretmane usmjeravanja, da je u nebrojeno navrata bježala, što iz udomiteljskih obitelji, što iz ustanova, i skitala po gradu te se družila sa starijim osobama koje su policijski evidentirane, pa je tako izbivala iz doma ukupno 135 dana, pri čemu ima ukupno 340 sati izostanaka s nastave”. Pri tome sud nije mogao ne uzeti u obzir da je i terećeno kazneno djelo počinjeno za vrijeme dok je maloljetnica bila u bijegu iz Doma, kao i da “ni domovi za odgoj ni centri za socijalnu skrb nisu u mogućnosti spriječiti njezin bijeg”.

Sudovi u svojim odlukama također ističu kako tužiteljstvo u ovom slučaju za djevojčicu predlaže najtežu moguću sankciju s obzirom na njezinu dob - upućivanje u odgojni zavod.

Takav zavod je, za razliku od odgojnog doma, ustanova zatvorenog tipa, ali prilagođena maloljetnicima - s velikim brojem stručnih radnika, osiguranim psihosocijalnim tretmanom i školovanjem.

Odgojni zavod za djevojke nalazi se u Požegi i u njemu je, prema izvješću Ministarstva pravosuđa, na kraju 2016. godine boravilo sedam djevojaka, od kojih je najmlađa imala 17 godina, a najstarija 21. S njima je radilo 12 zaposlenika.

Pritvor postao kazna

Prema Zakonu o sudovima za mladež, u istražnim bi zatvorima trebale biti ustrojene posebne jedinice za prihvat maloljetnika, uz osiguranu psihosocijalnu pomoć, stalnu zdravstvenu skrb te rad i poduku. Od kad je djevojčica u istražnom zatvoru u Puli, stoji u tužbi upućenoj Ustavnom sudu, nije joj osigurana adekvatna psihosocijalna pomoć ili sociopedagoški tretman niti joj je osigurana poduka: tijekom njezinog dosadašnjeg boravka u istražnom zatvoru, kako se navodi, nije ostvaren ni jedan posjet ili kontakt s bilo kojim učiteljem ili profesorom radi organiziranja nastave unutar zatvora. Zaključno, stoji u njezinoj tužbi, “podnositeljica smatra da se njezin boravak u istražnom zatvoru s obzirom na dosadašnje trajanje, način izvršenja i ustanovu u kojoj se izvršava, pretvorio u izvršenje kazne”.