Ne znati ćirilicu kao Filipović uvijek je bila legitimacija pravoga državotvornog hrvatstva

Vrag neka zna kako se to desilo. Sve je do neki dan bilo dobro, a onda se sunovratilo i, kao u bajci, pokazao se zmijski jezik. Za razliku od mnogih iz HDZ-a, Davor Filipović je bez grizodušja, gotovo ponosno kazao da nešto ne zna.

Onako, prostodušno i obično, da se čovjeku ne može ništa zamjeriti, samo slegneš ramenima, jer, eto, drag je, ali neuk, ne zna, nema pojma i ne može se tu ništa. Filipović je, komentirajući mali natpis ostavljen u Ilici, pozdrav nekog Balaševićeva ljubitelja, rekao da ga ne bi ni znao pročitati jer ne zna puno o Balaševiću, a ni ćirilicu. Jednu riječ, bećarac. To Balašević spominje u pjesmi o Zagrebu.

Balašević je volio Zagreb i Hrvatsku i zaslužuje puno više od spominjanja u tekstu o čovjeku koji ne poznaje njegov rad. Nije to pitanje ukusa. Ali, dobro, svatko ima pravo na sebe, pa i na neznanje o pjesnicima. Balašević se sigurno ne bi ljutio da je znao da ga Filipović nije slušao u životu. Slegnuo bi ramenima, šeretski se nasmijao i produžio fućkajući. HDZ-ov kandidat za gradonačelnika Zagreba u kameru je rekao kako on ćirilicu ne zna.

Svatko bi normalan odmah skinuo sve svece i Vlatku Pavletiću i Vesni Girardi-Jurkić te Ljilji Vokić skupa s Franjom Tuđmanom, ondašnjim ministrima obrazovanja i školstva te Predsjedniku Prvom, kada su stvar izveli tako da Filipović kao učenik nije dobio priliku naučiti ćirilicu. Danas mu čovjek može svašta napisati na ćirilici, a on, jadan, u neznanju neće imati pojma što je napisano na drevnom hrvatskom pismu.

Da ne spomenem bosansko-hercegovačke kreatore obrazovanja kod kojih je Filipović, rođen 1984. u Sarajevu, pohađao prva dva razreda osnovne škole. Navodno se tamo, u to doba, ćirilica učila. Možda on nije bio u takvoj školi jer se ćirilica nije učila u svim sarajevskim školama u predratno doba. Kako god i bez obzira na to je li Filipović malo lagao, stidi se ili je možda uistinu zaboravio ono što je učio u školi, danas je ne zna.

U svakom bi slučaju koristilo da je Filipović kasnije odlazio i na koje predavanje HDZ-ove političke akademije, netko bi spomenuo da bi svatko tko računa na glasove i podršku birača morao poštovati njihovo postojanje, u ovom slučaju, podršku birača koji koriste ćirilicu. Srba. I tu smo sada na onom mjestu gdje se pojavi motiv svakog trilera, ma kako banalno počeo, a to je ovdje odnos HDZ-a prema Srbima. Jer znamo, Srbi su za sve krivi.

Srbi su u ovoj zemlji, koju od njenog nastanka najjače određuje HDZ, bili oni čije se javno postojanje ignoriralo, oni na koje se nije obraćala pažnja, oni čije se pismo razbijalo i uništavalo. Srbi su Hrvatskoj bili i jesu dobri samo ako su neprimjetni. Ne znati ćirilicu uvijek je bio HDZ-ov odnos prema Srbima, legitimacija pravoga državotvornog i najboljeg hrvatstva, to je ono što je demonstrirao Filipović.

- Ne znam ćirilicu - rečenica je kojom se svojim simpatizerima, ali i Srbima poručuje da mogu i ne postojati. Prvima da se dokaže pravovjernost, drugima da se pokaže gdje im je mjesto. Umjesto da kaže nešto o umrlom pjesniku, dokazivao je da mu je Balašević bio nevidljiv. Možda su mu nevidljivi i svi koji su slušali pjesnika koji zasigurno neće dobiti svoju ulicu u Zagrebu.

Neki će se lukavac iz HDZ-a sada pitati zašto je to drugačije od onoga što je rekla Holy za dotepence i Klisović za Hercegovce? Zato što ni oni, a ni SDP nemaju povijest obezvređivanja drugih, pa je u njihovu slučaju to jasna, čista i nepatvorena glupost. Kod Filipovića je dokaz vrijednosti. Tako je uvijek sa šovinizmom.