Neće biti povratka na staro: Lockdown će se pamtiti kao prekretnica u povijesti čovječanstva

Ako pažljivo motrimo kako kriza inicirana pojavom SARS-CoV-2 virusa mijenja svijet u kojem živimo, sa sve većom strepnjom možemo tvrditi da će djeca u školama za 30-ak godina učiti o velikom zaključavanju 2020. kao ključnoj prekretnici u povijesti čovječanstva. Svijet je u eri prije koronavirusa iz godine u godinu napredovao, a tu i tamo koja kriza u posljednjih stotinu i pedeset godina nije previše zabrinjavala jer je bilo jasno da neće doći do sistemskih promjena koje će zaustaviti rast blagostanja.

Nekako je bilo sigurno da će sreća s vremenom stići čak i na mjesta gdje se činilo da je zla kob donijela samo ratove, glad, bolesti i siromaštvo. A onda je došla histerična planetarna kaskadna reakcija zatvaranja nacionalnih ekonomija proizašla iz nedostatka informacija, koja je pak dovela do toga da će prema procjenama MMF-a 170 zemalja (90 posto svijeta) zabilježiti pad prihoda per capita.

Taj pad nije presudan. Puno je tragičnije od ekonomskog pada u godini velikog zaključavanja, to što je suštinski promijenjen način funkcioniranja nacionalnih gospodarstava i međunarodnih trgovinskih odnosa. Istina, promjene su počele prije pandemije, ali ona ih je ubrzala kao kad bi u Zvjezdanim stazama uključili warp pogon. Preplašen zarazom svijet je odletio na planet intervencionizma bez razumijevanja da su tamošnje gravitacijske sile tolike da novog polijetanja tj. povratka na staro više neće biti.

U prvoj verziji ove kolumne na ovom mjestu napisao sam vrlo dugački odlomak o kolopletu znanstvenih stranputica koje su navele političare na pretjeranu radikalizaciju javnih politika, ali sam shvatio da se u osnovi sve svodilo na odabir worst case scenarija kao osnove za donošenje odluka pa sam odlučio skratiti. Jednostavno; glupo je uzimati worst case kao osnovu za odluke. No, i uz sva nova znanja o SARS-CoV-2 koja ukazuju na široki spektar varijabli, i dalje nam se nameću matematički modeli s ekstremno katastrofičnim prognozama broja oboljelih i mrtvih kao krajnje loš alat za donošenje bilo kakvih odluka.

Posljedica je tragična, kao što to često biva u slučajevima teške panike.

Najvažnija promjena u povijesti svijeta tijekom pandemije koronavirusa, koja je proizašla iz načina donošenja odluka, jest rast važnosti država (čitaj političara). Posljedica pak te promjene je potpuna ili djelomična destrukcija tržišta u pojedinim djelatnostima. U atmosferi novog nenormalnog na svjetskog pozornici projicira se fatamorgana “modernih” ekonomskih teorija koje univerzalnim čarobnim štapićima spašavaju biznise, zdravstvene, socijalne i mirovinske sustave.

S rastom važnosti države vezana je druga krupna malformacija, koju bismo popularno mogli nazvati komorbitetom: u 2020. iznenada je pod plaštem pandemije postalo “normalno” govoriti kako dugove ne treba vraćati, nego onima koji su trošili više nego što si mogu priuštiti treba darovati novac kako ga više ne bi trebali posuđivati. Više se nitko ne uznemiruje što i djeci i starijim ljudima takav koncept zvuči čudno. Svi smo odrasli ljudi, a ispada da je vraćanje dugova nešto loše. No, to onima koji su već prezaduženi kao da nije dovoljno, nego žure s novim zaduživanjima. Italija je već skovala plan velikog povećanja javnih investicija koje bi trebale dosegnuti 3 posto BDP-a.

Iako im je putanja javnog duga neodrživa jer će ove godine dosegnuti 10 posto BDP-a, Italija će modernizirati sve što se može - od brzog interneta, preko željeznice do energetskih postrojenja. Grčka je vrlo slična priča, a njihove političke elite poručuju EU da im se mora darovati novac bez ikakvih uvjeta jer su “sazreli” u odnosu na drevna vremena Tsiprasa i Varoufakisa. Španjolska također nije daleko. Nije čudno da se tako ponašaju oni kojima loše ide, jer su se tako počeli ponašati svi.

U razvijenom svijetu više praktično nema velike zemlje koja nije prešla na stranu razuzdanog državnog intervencionizama. Iako su se, primjerice, donedavno britanski konzervativci držali čvrsto na grudobranima obrane tržišta, konzervativni premijer Boris Johnson danas izjavljuje samo “graditi, graditi, graditi”. Tim riječima doslovno. Johnson kao britanski konzervativac propovijeda new deal infrastrukturnih projekata. Osim što će Britanija pod Johnsonom “graditi, graditi, graditi”, ona će “…raditi bolje, zelenije i brže”, iako je plan financiranja te državne intervencije blago rečeno mutan jer se svodi u vjerovanje da će sutra biti puno bolje.

Novac se nikad nije dijelio većom lakoćom nego danas. Svi ga dijele, i svi ga primaju. Nekad je postojala kovanica Too Big to Fail, a danas Europska komisija kuje plan prema kojem će države postajati suvlasnice malih poduzeća. Uostalom, plan oporavka eurozone skrojen je uz ideju dijeljenja prema potrebama, čega se stariji sjećaju iz marksističkih utopijskih udžbenika.

U Americi dijele i primaju i republikanci, baš kao demokrati. Novac sada uzimaju čak i organizacije čija je misija smanjivanje utjecaja države i javne potrošnje. Slavna filozofkinja i spisateljica Ayn Rand, koja je nakon Drugoga svjetskog rata strastveno veličala važnost privatne inicijative i oslikavala poduzetnike kao heroje sučeljene s državom koja muti i koči, danas se vjerojatno okreće u grobu: sva moralnost racionalnog osobnog interesa koju je slavna Ayn Rand opisivala u legendarnoj noveli “Atlas Shrugged” danas zvuči patetično jer je Ayn Rand Institute također povukao javni novac, baš kao i organizacija Americans for tax reform, koju je osnovao Grover Norquist, čovjek za kojeg su dobri porezi samo niži porezi. Vjerojatno zato što ostaju u džepu bogatih.

Kada padaju standardi koji vjeruju u tržište utemeljeno na konkurenciji, samo je pitanje vremena kad će se početi urušavati temelji demokracije, sustava utemeljenog na političkom natjecanju. Je li ikome intelektualno intrigantna činjenica da se trenutačno na planetu najupečatljivijim državnikom čini Xi Jinping, ljudsko biće koje je zapravo doživotni kineski car, nešto blizu božanstvu? I to što se Viktor Orban i slični čine politički pametnijim?

Danas se čak čini besmislenim nabrajati sve goleme monetarne i fiskalne poticaje. Oni su postali opće pravilo, ono bez čega se “ne može”, baš kao kad heroin treba ovisniku. Dijele se “prema potrebi”. Monetarni poticaji toliko su iskrivili tržište još od krize 2008. da se danas čak i talijanska mafija prikrivena iza zdravstvenih institucija u Kalabriji s lakoćom financira na tržištima kapitala. Imamo sustav koji je toliko brižan po pitanju likvidnosti tržišta da je notorna ‘Ndragetha lako prikupila dvije milijarde eura. Nije, inače, da im fali.

Procjenjuje se da zarađuju 44 milijarde godišnje na krijumčarenju oružja, iznudama, drogi i pranju novca. Državni intervencionizam doveo je usred krize, u kojoj je 40 milijuna Amerikanaca ostalo bez posla, da američki dioničari uživaju u nevjerojatnom rastu cijena dionica. Onih 10 posto koji posjeduje 90 posto dionica, postaju sve bogatiji. A nejednakost raste. Ne gledamo rast cijena samo američkih dionica. MSCI All Country World indeks narastao je 40 posto od ožujka, a veliki dio svijeta je u recesiji. Tko je tu lud, i kakvog to sve ima smisla?

Optimisti će reći da će doći do čudotvorno ispravljanja svih ovih političko-ekonomskih malformacija čim krene oporavak. Međutim, nije jasno što će uopće značiti mogući V ili U-oporavak ekonomije ako više nećemo imati sustav koji se temelji na tržišnoj ekonomiji i natjecanju demokratskih ideja. Uostalom, još je manje jasno je li u novim uvjetima uopće moguć održiv rast na srednji i dugi rok. To je pitanje puno dramatičnije nego može li čovječanstvo kontrolirati širenje SARS-CoV-2 infekcije.

Sjeća li se itko SSSR-a i zašto je propala planska ekonomija u kojoj financiranje nikada nije problem? Uz sve to, moramo se nekako pomiriti s podbačajem znanosti koja nam malo govori da se virus širi kapljično, a onda se opet javi 200-tinjak znanstvenika koji kažu da virusi lebde zrakom kao aerosol, ali ne objašnjavaju nam mogu li nas zaraziti, iako o tome ovisi odluka trebaju li nam uopće maske ili možda počinjemo živjeti u svijetu gdje će nam trebati astronautski skafanderi.

Moramo se, isto tako, pomiriti s činjenicom da političari posežu za nevjerojatnim okladama kao metodama upravljanja. “Pametno” ulažu milijarde kupujući unaprijed vakcine od velikih farmaceutskih kompanija, kao i ekstremno skupe lijekove koji samo za dan ili dva skraćuju bolest, ali ne snižavaju smrtnost. Zašto države ulažu stotine milijuna u razvoj vakcina, pa čak i u one za koje su vrlo mutne znanstvene pretpostavke oko toga je li ih uopće mudro ubrizgavati ljudima jer dosad takva cjepiva nisu postojala? Hoćemo li stoga za pet godina živjeti u svijetu u kojem će se smjeti postaviti ovakva pitanja, ili će to postati zabranjeno pitanje?

Svijetu trenutačno kronično nedostaje zdravog konzervativnog racionalizma u donošenju odluka. Lako je kad imaš novca, kao Švicarska, kupiti čudo jedno respiratora, pa kao posljedicu imaš malu nacionalnu respiratornu sramotu jer sada ne znaš što ćeš s tim kapacitetima. No, ako i prije Covida-19 nisi imao dovoljno, pa si priuštiš skupi i iracionalni slijepi lockdown praćen još nevjerojatno izdašnim državnim poticajima, onda ti više neće biti samo neugodno, nego ćeš se doista sjećati velikog zaključavanja 2020. kao zadnje godine kad smo govorili o dobrom životu, rastu i prosperitetu.