Neću ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg. Ne želim sudjelovati u tim ideološkim podjelama

Da, posjet turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana veliki je uspjeh za Hrvatsku - potvrđuje predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović opasku kojom otvaramo intervju o mogućim izuzetno značajnim rezultatima razgovora koje je prethodna dva dana vodila sa šefom turske države. Gosti su ispraćeni, Pantovčak se rasprema, dojmovi bistre. Predsjednica ne krije zadovoljstvo. Na prvom mjestu ističe mogućnost gospodarske suradnje s Turskom. Hrvatskoj se otvaraju vrata ogromnog i za naše poljoprivredne proizvode jako zainteresiranog tržišta. Predsjednik Erdoğan, zajedno sa suprugom, bio je - doznajemo - oduševljen hrvatskim specijalitetima koji su im posluženi na svečanoj večeri. Novinarska indiskrecija, posebno im se svidjela juha od graška s mentom i romb s krostatom od pistacije.

- Hrvatskoj su odnosi s Turskom značajni i zbog utjecaja koji ta država može imati na Bosnu i Hercegovinu, njenu političku stabilnost i priključenje euroatlantskim integracijama. Predsjednik Erdoğan obećao je uložiti i osobni autoritet. Smatram da je u tom kontekstu moguće tražiti i rješenje hrvatskog pitanja u Bosni i Hercegovini - kaže predsjednica. Kao treći razlog velike zainteresiranosti za odnose s Turskom navodi ključnu ulogu koju ta zemlja ima u nošenju s migrantskom krizom. Kolinda Grabar-Kitarović objašnjava da je otpočetka bila kritična prema dosad kaotičnom rješavanju tog pitanja. - U Europu su u izbjegličkim rutama stizali oni koji su imali novaca ili snage, dok su najveći stradalnici bliskoistočnih ratova ostajali nezbrinuti. Tema je neiscrpna, ali intervju smo planirali posvetiti prije svega unutarnjopolitičkim problemima.

Upravo se navršava sto dana od formiranja Vlade premijera Tihomira Oreškovića. Kakva je vaša ocjena?

- Izuzetno mi je drago da je konačno predstavljen Nacionalni plan reformi. Nadam se da će se trzavice, koje smo u radu Vlade povremeno mogli vidjeti, sada pretvoriti u konstruktivan dijalog i suradnju u provedbi Hrvatskoj presudno važnih reformi. Moramo priznati da građani polako gube strpljenje. Krajnji je čas da se s često prazne priče o promjenama konačno krene na konkretna djela.

Oreškovićev plan reformi u javnosti se ocjenjuje kao neambiciozan ili prepisan od prethodne Vlade?

- Riječ je o tome da se Hrvatska već duže vrijeme suočava s istim problemima. Baš kao i građani, podržavam sve reforme koje su usmjerene prije svega na kreiranje novih radnih mjesta, na zaustavljanje negativnih demografskih trendova, na zadržavanje naših mladih, obrazovanih ljudi u hrvatskoj državi, na poticanje poslovne klime i gospodarskog rasta, na pravnu sigurnost i predvidljivost Hrvatske, što znači da se iz dana u dan ne mijenjaju zakoni ili porezne politike. Ključ je provedba. Svi ćemo na koncu ocjenjivati izvršeno, a ne napisano.

Smatrate da Vladini prijedlozi idu u pravom smjeru? Sindikati tvrde da će predviđene restrikcije, odnosno bolni rezovi opet najviše pogoditi najslabije?

- Mislim da se bolni rezovi mogu odnositi samo na državu. Zalažem se za smanjenje poreznih opterećenja za građane i gospodarstvo i držim da bi se takvom politikom u perspektivi osiguralo bolje punjenje državnog proračuna. Ali, dok se to ne dogodi, država mora napraviti bolne reforme usmjerene prema sebi. Premijer Orešković je, baš kao i ja, neko vrijeme proveo izvan zemlje, pa nam je s tim iskustvom ili odmakom možda lakše shvatiti koja su to ograničenja ili krugovi u kojima se Hrvatska neprestano vrti, ne uspijevajući da ih prevlada. Citirala bih predsjednika Erdoğana koji je spomenuo birokratsku oligarhiju. Zaista, birokratska je oligarhija naša stvarnost. Čast ljudima koji profesionalno i pošteno rade u državnoj službi, ali iz mnogih razgovora s potencijalnim investitorima, domaćim i stranim, znam da je birokracija zaustavila i onemogućila mnoge vrijedne projekte u našoj državi.

Kako provesti reforme kad Vlada rapidno gubi povjerenje javnosti? Već oko 60 posto građana smatra da se zemlja vodi u krivom smjeru?

- Uvijek sam vrlo oprezna prema istraživanjima javnog raspoloženja. Puno mi je relevantnije mišljenje građana koje dobijem na terenu.

Mislite da je Vladin rejting bolji nego što ga pokazuju istraživanja?

- Ono što čujem od građana nije crno-bijelo. Najviše su kritični prema ideološkom svađanju i sukobima. Potpuno se slažem s tom ocjenom. Ideologija ne hrani ljude. Ideologija hrani samo pojedine političare koji nemaju drugih ideja i vizija za budućnost Hrvatske, pa se bave prošlošću. Ono što ljude zanima je kako dobiti posao, primaju li plaću, mogu li sebi i svojoj djeci osigurati egzistenciju… Gledam zašto mladi napuštaju Hrvatsku. Ne samo zato što nemaju posao ili stan, nego i zato što im je dosta živjeti u društvu koje još vodi bitke iz Drugog svjetskog rata. Da bismo ih zadržali, treba nam radnih mjesta, ali i drugačijeg, optimističnog i budućnosti okrenutog društvenog ozračja.

Kako gledate na priče o preslagivanju Vlade ili novim izborima?

- Hrvatski Ustav vrlo jasno definira uvjete za raspisivanje izbora. U ovom trenutku ti uvjeti nisu ispunjeni. Kao predsjednica države ne mogu ulaziti u međukoalicijske sporazume i rasprave, ali neću dopustiti da njihove razmirice utječu na izvršenje reformi. Do određene mjere razumijem frustracije gospodina Oreškovića, on zna koje probleme imamo i što bi trebalo učiniti, ali sam to ne može napraviti, treba mu politička potpora njegovih partnera. Da bi se mogao postići nekakav politički i društveni konsenzus oko potrebnih reformi i da bi se one mogle realizirati, treba nam da se prestanemo ideološki dijeliti i sukobljavati.

Kako objašnjavate takav procvat ideoloških sukoba?

- Moram reći da sam strahovito razočarana produciranjem posve nepotrebnih ideoloških ratova. Razočarana sam jer nam ukopavanje u prošlost onemogućava da se okrenemo budućnosti. A budućnost, kao što je govorio papa Ivan Pavao Drugi, počinje danas. Bojim se da razloge takve fokusiranosti na ono što je davno prošlo treba tražiti u idejnoj i političkoj nemoći, u nedostatku ideja nekih naših političkih aktera da se nose s izazovima sadašnjosti. Hrvatska nema strategiju što nakon ulaska u NATO i Europsku uniju. Nemamo strategiju razvoja u idućih pet, deset ili petnaest godina. Nitko o tome nije razmišljao. Najlakše je napraviti distrakciju na ustašama i partizanima. Strašno je da se danas pokušava proizvesti podjela na antifašiste i one koji su za Domovinski rat. To je potpuno umjetna podjela. Moja je obitelj bila antifašistička. Bili su partizani, ali su isto tako bili i antikomunisti. Velika većina moje obitelji sudjelovala je i u Domovinskom ratu. Hrvatska je utemeljena na antifašizmu, na Domovinskom ratu i na onome što smo stvarali zajedno s prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom i svim ljudima koji su branili Hrvatsku i koji su u njoj ostali.

Očekivalo se da će se ideološki sukobi nakon izbora početi smirivati. Međutim, ne, to se ne događa…

- Nažalost, nisu se smirili, i dalje se radikaliziraju. Razočarana sam takvim razvojem situacije, ali nisam obeshrabrena. Ne smijem ni biti. Građani su me izabrali da budem njihov glas. U razgovorima s njima vidim da su siti ideoloških podjela. Kažu mi: ‘Recite tim političarima da prestanu govoriti o Drugom svjetskom ratu. To nas ne zanima niti nam je potrebno’.

Možemo li malo konkretnije, tko producira takve sukobe?

- Nije teško prepoznati tko se u Hrvatskoj isključivo bavi prošlošću, crno-crvenim ideologijama, tko stalno druge optužuje za ovo ili ono. Time se ne želim baviti. Ali u jednom trenutku kad je došlo pitanje Jasenovca osjetila sam potrebu to prelomiti i sa svoje pozicije predsjednice države vrlo jasno reći neke činjenice o tzv. NDH i današnjoj Hrvatskoj.

Imate li sada nakon tri komemoracije u Jasenovcu potrebu još nešto dodati?

- Ne, rekla sam sve što sam mislila da treba reći o Jasenovcu. Ali, odlučila sam da ove godine neću ići ni u Jasenovac, ni u Bleiburg. Neću, jer više ne želim sudjelovati u tim ideološkim podjelama. Ne želim kao predsjednica participirati u njihovu daljnjem intenziviranju. Želim to završiti. Držim da politizacija, a pogotovo politikantstvo oko Jasenovca i Bleiburga predstavljaju ponovnu viktimizaciju tamošnjih žrtava. Žrtve zaslužuju dostojanstvo, pijetet i mir. Prestanimo manipulirati njima u političke svrhe. Jer to ne vodi ničemu. Može samo pogoršati situaciju u Hrvatskoj i cijeloj državi donijeti negativan imidž u međunarodnoj zajednici. Ali ono što je gore, zakopat ćemo se u prošlosti i nikada nećemo imati snage i hrabrosti zakoračiti u budućnost.

Nećete sudjelovati u sukobima, ali možete li sa svoje strane učiniti nešto da se tenzije počnu smirivati?

- Pokrenula sam inicijativu za dijalog. U razgovoru s predstavnicima manjina apelirala sam da sjednemo, dogovorimo se te napravimo nekakav plan za promicanje dijaloga i tolerancije. Nikako mi se ne sviđa karakter političke retorike u Hrvatskoj. Živjela sam u drugim zemljama, gdje također ima ideoloških podjela, ali ovdje smo u javnoj komunikaciji spali na vrlo niske grane ne samo osobnog vrijeđanja, nego i stvaranja vrlo dubokih rascjepa u narodu, između većinskih Hrvata i manjina. Ne niječem da manjine imaju problema, imaju, ali u razgovoru, uz međusobno uvažavanje, sve je moguće dogovoriti. Ne treba nam nitko izvana govoriti što trebamo raditi. Znam da se neki problemi rješavaju teško i dugo, ali neću odustati. Vjerujem da na svojoj strani imam hrvatske građane. Oni će podržati inicijativu da civilizirano i kulturno, u dijalogu tražimo kompromis u našim razlikama i svima prihvatljiva rješenja. Hrvatska se u tom pogledu ima na što pozivati. Naša pomirba nakon Domovinskog rata u svijetu se ističe kao izuzetno pozitivan primjer. Ovih smo dana proslavili stogodišnjicu priznavanja islama kao jedne od službenih religija u Hrvatskoj. Nakon Austrije mi smo druga država u Europi koja je to učinila. Integriranost naše islamske zajednice danas je primjer i uzor zanimljiv i na širem međunarodnom planu.

Zašto je ta tradicija vjerske i nacionalne tolerancije danas zanemarena? U zadnje smo vrijeme zbog odnosa prema manjinama došli na zao glas u međunarodnoj zajednici?

- Nismo. Ne bih se složila s tom ocjenom. Da, pojavilo se nekoliko tekstova u inozemnim medijima, ali jedna-dvije laste ne čine proljeće. Ima nekih kritika, ali Hrvatskoj se jako uvažava držanje u migrantskoj krizi, gdje se pokazala kao izrazito tolerantna država. Ovdje se nije javljala nekakva radikalna, protuizbjeglička desnica. Valjda zato što imamo iskustva iz rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Mi znamo što znači bježati od rata. U cijelom tom migrantskom kaosu Hrvatska je pokazala srce.

Može li se reći da je trenutno najviše netrpeljivosti, sukoba i govora mržnje unutar hrvatskog naroda? Nerijetko se spominje da Hrvatska klizi u stanje verbalnog ili mentalnog građanskog rata?

- Ne, ne i ne! Jako puno vremena provodim u razgovoru s građanima po cijeloj Hrvatskoj. Oni su mi pravo mjerilo duhovnog i svakog drugog stanja u državi. Njih takvi ratovi ne zanimaju. Nažalost, dio političara pokušava manipulacijama Hrvatsku prikazati kao državu koja je odjednom zaplovila u nekakav ustašluk. Reći ću vam iskreno: vjerujem da onu svastiku na Poljudu, za koju počinitelj još nije pronađen, nije iscrtao nikakav desničar, nego je to učinio netko s namjerom da Hrvatsku pokaže u negativnom svjetlu, kao zemlju povampirenog fašizma. Neću reći da nema takvih primjera, ali to su individualni slučajevi koje duboko osuđujem. Tražim od svakoga da dobro promisli za što se zalaže. Ponavljam, tzv. NDH nije bila nezavisna niti je bila u interesu hrvatskog naroda. Osim toga, kakva je to hrvatska država bez Dalmacije, Istre, Rijeke, Međimurja i Baranje. Te stvari moraju biti jasne. Isto tako tražim da se razjasni što se događalo nakon Drugog svjetskog rata, da se suočimo sa svim totalitarizmima. Moja je nona bila u talijanskom fašističkom zatvoru u Trstu i preživjela je zahvaljujući jednom svećeniku s Grobnika koji je spriječio da je strijeljaju. Moj nono je ranjen oslobađajući Rijeku. Moji su se baka i djed borili za hrvatsku državu, pod petokrakom. Ali odgajali su me istinom. Govorili su mi i o zločinima koje su, nažalost, počinili i partizani i komunisti. S tim se naslijeđem moramo suočiti, ali bez svađa, bez uveličavanja ili umanjivanja broja žrtava. Jer, svaka je žrtva bitna. Svaka je žrtva ljudsko biće.

Kako biste onda komentirali ocjene da je Hrvatska sve sličnija Mađarskoj i Poljskoj, državama u zadnje vrijeme poznatim po autoritarnim i protudemokratskim iščašenjima?

- Ne bih uopće uspoređivala stanje u Hrvatskoj s bilo kojom drugom državom. Mislim da mi moramo stremiti najboljem, najvišim mogućim ne samo demokratskim nego i gospodarskim, razvojnim standardima. Što se tiče Mađarske ili Poljske, to su nama prijateljske države. U njihove se unutarnje stvari ne kanim miješati, kao što ne očekujem ni da se druge države petljaju u naše odnose. Dovoljno smo zreli i sposobni da bilo koji problem sami riješimo.

Ali strani su nam diplomati nedavno dali do znanja da su zabrinuti pogoršavanjem medijskih sloboda u Hrvatskoj?

- Rekla bih da je došlo do određene manipulacije. Mediji su neke izjave inozemnih diplomata interpretirali kao kritiku, premda se više radilo o konstruktivnoj želji da zajednički nastavimo raditi na nekim pitanjima. Na razgovoru na koji smo strane veleposlanike potom pozvali ponudili smo da se obrate ili meni ili predsjedniku Vlade kad god imaju neke dvojbe ili zabrinutosti. Već neko vrijeme tražim od njih da zajednički organiziramo forume na kojima bismo razgovarali o slobodi i odgovornosti medija, pa mi je izuzetno drago da ću o tome već idući tjedan moći govoriti na panel-raspravi koju organizira američko veleposlanstvo.

Srbija? Namjeravate zaista blokirati Beograd u europskom pristupnom procesu? Nije li to greška slična onoj koju je svojedobno napravio bivši premijer Zoran Milanović kad je blokiranjem graničnog prijelaza ušao u kamionski rat sa Srbijom?

- Nije riječ o blokadi. Ono što Hrvatska traži nije nikakvo bilateralno pitanje, nego je pitanje ispunjavanja pristupnih kriterija. Istih onih koje smo i sami morali ispuniti.

Dobro, ali to je valjda moguće napraviti i u postupku pregovaranja?

- Mislim da je u ovom slučaju velika odgovornost na hrvatskoj diplomaciji. Kao da je izgubila kompas, možda zato što nekoliko godina nije imala pravih naputaka o nacionalnim ciljevima Hrvatske. Moram iskreno reći da za neke naše veleposlanike ne bih ni znala da postoje da tu i tamo o njima ponešto ne pročitam u novinama, uglavnom nevezano uz njihov diplomatski posao. Moramo sada upregnuti hrvatsku diplomaciju da Europskoj uniji objasni da nije riječ o sporu između Hrvatske i Srbije. Riječ je o tome da Srbija mora usvojiti europske standarde. Osobno sam za to da sjednemo za stol sa Srbima i da se dogovorimo kako i na koji način to riješiti. Postoji mogućnost prijelaznih mjera ili neka slična solucija. Nakon što su završili izbori u Srbiji nadam se da će to biti moguće. Predizborno je okruženje uvijek teško za takve razgovore. Ni Hrvatska, ni ja osobno sigurno ne želimo blokirati Srbiju. To nam nije u interesu. U interesu nam je da naše susjedske zemlje uđu u članstvo EU što je moguće prije.

Puno smo prostora posvetili ideološkim pitanjima

-Da, zato što bih htjela da ovim intervjuom zatvorimo poglavlje ideoloških podjela i sukoba i stvarno se okrenemo budućnosti. Želite li pročitati knjigu, ne možete se stalno vraćati na isto poglavlje. Morate okrenuti stranicu i krenuti dalje. Isto je tako i s državom. Ne možete neprestance gledati u retrovizor. Prošlost je bitna, iz nje treba izvlačiti pouke, ali nemojmo se dati zarobiti onim što je nekad bilo. Niti bi se današnje generacije na tome smjele dijeliti. Idemo zajedno raditi za hrvatsku sadašnjost i budućnost! Uvjerena sam da to možemo. To je povijesna odgovornost sadašnje generacije hrvatskih političara.

...

Kako bismo novi Jutarnji.hr učinili još boljim, bržim i modernijim, tijekom perioda transformacije do 6. svibnja paralelno ćete ga moći pratiti na dvije adrese – stari portal nalazi se na adresi Jutarnji.hr, a novi na novi.Jutarnji.hr.
Na novom se portalu promjene događaju svaki dan stoga popunite upitnik na dnu stranice ili kliknite na link i napišite nam svoje mišljenje kako bismo portal što bolje prilagodili upravo vama!