Operacija prodaje četvrtine Hrvatske elektroprivrede da bi se od MOL-a kupila polovica Ine predstavlja se kao hrvatsko biti ili ne biti. Bilo bi sjajno da Hrvatska može vratiti Inu u svoje ruke. Strateško partnerstvo s MOL-om pokazalo se kao promašeno i štetno. Ina rapidno nazaduje i propada. MOL je prigrabio praktično sva upravljačka prava i Hrvatskoj nije spreman prepustiti niti dio koji bi joj po vlasničkom udjelu pripadao. Izlazak iz takvog ekonomski lošeg i po hrvatsku državu ponižavajućeg aranžmana čini se kao jedino smisleno rješenje.
Međutim, unatoč pokušaju premijera Andreja Plenkovića da pokaže kako ima plan za Inu, ishod cijele operacije krajnje je neizvjestan. Najavljena nacionalizacija mađarskog udjela u hrvatskoj naftnoj kompaniji ima više slabih točaka o kojima se ne želi govoriti, premda mogu dovesti u pitanje održivost cijelog pothvata. Neugodna se pitanja prešućuju ili preskaču, pa hrvatska javnost ne raspolaže nekim važnim, za ocjenu uvjerljivosti zamišljene transakcije bitnim podacima.
1. ŠTO AKO MOL NE ŽELI PRODATI INU?
Premijer Plenković kao gotovu je stvar objavio donošenje odluke o povratku Ine u vlasništvo hrvatske države, kao i način na koji tu operaciju kani financirati. Ali da bi Hrvatska nešto mogla kupiti, MOL bi to trebao htjeti prodati. Veliko je pitanje žele li Mađari prodati svoj udio u Ini. Hrvatski je premijer o tome navodno već razgovarao s mađarskim kolegom Viktorom Orbanom. Ali na oprez upućuje više činjenica. MOL-u se aranžman s Inom jako isplati. Prema nekim podacima, rezerve nafte i plina u hrvatskom su podzemlju tri puta veće od mađarskih. Teško da bi se MOL toga odrekao. Usto, akcije su im nakon za Hrvatsku propale arbitraže u Ženevi dodatno osnažene. Ako i pristanu prodati svoj dio u Ini, Mađari će vjerojatno istaći neku ludu, posve nerealnu cijenu, koju Hrvatska neće moći prihvatiti ni platiti.
2. ŠTO JE S DRUGIM NACIONALNIM INTERESIMA?
Lako se složiti da je Ina za hrvatsku državu strateški važna kompanija, pa je njen povratak u hrvatske ruke - jer je partnerstvo s Mađarima uništava - prvorazredni nacionalni interes. Ali što je s drugim nacionalnim interesima? Hrvatska je svoje banke redom izručila u inozemne ruke. Slični se procesi odvijaju i u drugim dijelovima privrede. Na primjer u proizvodnji hrane. Mliječna industrija dramatičan je primjer kako inozemni vlasnici hrvatskih firmi vode računa prije svega o vlastitim interesima. Benzin iz Mađarske, mlijeko iz Francuske - upozorava ekonomski novinar Milan Gavrović, objašnjavajući da se po istom obrascu likvidiraju hrvatske rafinerije i hrvatske krave. Hrvatska je jedina zemlja Europske unije koja uvozi mlijeko. Jer se inozemnim vlasnicima mljekarskih tvornica više isplati da ovdje prodaju lažnjake smućkane od praška. Nismo čuli da je premijer najavio da će proizvodnju hrane, strateški interes Hrvatske, vratiti u hrvatske ruke. Premda su kruh i mlijeko važni barem koliko i nafta.
3. ŠTO NAKON ŠTO SE INA VRATI U HRVATSKE RUKE?
O tome što s Inom nakon što se ona vrati u hrvatske ruke - ništa se ne zna. Kao da se posao tu završava. A dobro je poznato da hrvatske ruke nisu dobro upravljale Inom, ni dok je kompanija bila u stopostotnom vlasništvu hrvatske države, ni kasnije. Još od jugoslavenskog režima svaka je vlast Inu smatrala vlastitom zlatnom kokom koju je bez ikakve odgovornosti mogla čerupati. U jednom je trenutku - i to dok je bila u rukama hrvatske države - dovedena na rub sloma. Na koncu, nije MOL oteo Inu, nego mu je uz pomoć hrvatske ruke, ne samo one Ive Sanadera, ona izručena. Nije dovoljno da ta tvrtka opet postane hrvatska, nego je nužno da bude i ekonomski uspješna. Ali, što Vlada kani učiniti s Inom nakon eventualnog preuzimanja - o tome premijer Plenković ništa ne govori.
4. ZAŠTO BI 75% HEP-a BILO BOLJE OD 100% HEP-a?
Predstavljajući monetizaciju četvrtine HEP-a kao genijalan potez, ministrica Martina Dalić bacila je javnosti dvije ješke. Jednu da će hrvatski građani, kupci HEP-ovih dionica, profitirati sudjelujući u podjeli dobiti, što je priča na vrlo dugom štapu. Druga je da će prodaja dijela HEP-a onemogućiti zapošljavanje uhljeba. Ministrica očito zna da običaj filanja državnih firmi stranački podobnim kadrovima nervira i revoltira javnost. Ali zašto je za prekidanje te pošasti nužno prodati dio HEP-a? Kao apsolutni vlasnik HEP-a država, odnosno Vlada može u toj tvrtki raditi što god hoće, pa i prestati s uhljebničkom praksom. Zašto bi 75 posto HEP-a bilo bolje i moćnije od stopostotnog vlasništva?
5. POVRATAK INE - SIMPTOM PODRŽAVLJENJA PRIVREDE?
Na koncu, veliko je pitanje treba li želju za povratkom kompletne Ine u ruke države smatrati izrazom tendencije podržavljenja što većeg dijela hrvatske privrede. Brojni podaci govore da je u Hrvatskoj utjecaj države na gospodarstvo prevelik. Na primjer, javna poduzeća u vlasništvu RH raspolažu s oko tridesetak posto ukupne imovine svih kompanija u zemlji, što je jako puno. To treba smanjivati, a ne povećavati. U slučaju Ine država se predstavlja kao superiorna privatnom vlasniku, što tek treba dokazati. Problem je da tvrtke u vlasništvu države politička klasa prije svega koristi za vlastite, a mnogo manje za narodne interese. O tome povijest Ine sve govori.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....