‘Neka vjeruju u što god hoće, ali dijete moraju liječiti! Međutim, mene nešto drugo muči...‘

Tragičan slučaj iz Pule koji je rezultirao smrću 15-godišnjeg dječaka jer ga roditelji nisu na vrijeme odveli liječniku otvorio je brojna pitanja o tome gdje su granice roditeljske samostalnosti u odlučivanju o liječenju vlastitog djeteta i tko te granice postavlja.

Dugogodišnja sutkinja za mladež i predsjednica Udruge obiteljskih sudaca Lana Petö-Kujundžić, uz napomenu kako konkretan slučaj iz Pule ne može komentirati jer nije detaljno upoznata s njim, ističe kako svako dijete prije svega ima pravo na zdravlje i život i nitko mu, pa ni roditelj, nema pravo takva prava uskratiti ni iz kojeg razloga. Pri tom se misli na liječnje utemeljeno na znanosti.

Mehanizmi zaštite

- Ne postoji slučaj u kojem bi bilo kojem roditelju bilo dozvoljeno da zbog svojih vjerskih ili bilo kojih drugih uvjerenja uskrati pravo na liječenje svojem djetetu. Pravo na zdravlje i život djeteta, koje ne može odlučivati samo za sebe, je ispred svega, a regulirano je Obiteljskim zakonom i konvencijama - govori Petö-Kujundžić. Plastično kazano, tumači, roditelj ne može odbiti da dijete ode na transfuziju ako mu je potrebna zato što je primanje tuđe krvi suprotno njegovim religijskim uvjerenjima ili da zabrani da mu se operira slijepo crijevo.

- Sablažnjava me činjenica da postoje slučajevi u kojima nitko iz okoline ne primijeti da se nešto tako ozbiljno s djetetom događa. Škole, treneri, susjedi, prijatelji...svi imaju odgovornost i kod promjena trebaju prijaviti slučaj nadležnima, policiji ili centru za socijalnu skrb - upozorava Petö Kujundžić. Također objašnjava da stav "možda sam krivo nešto shvatio" nije dobar i da građani moraju prijaviti jer sumnja je dovoljna.

- Postoje nadležni stručnjaci koji će odlučiti je li sumnja opravdana ili ne. U svakom slučaju, manje je zlo pogrešno prijaviti nego ne prijaviti pa imati ovakav tragičan događaj - napominje Petö Kujundžić.

U slučaju roditeljskog zanemarivanja zdravlja, pojašnjava sutkinja, postoje različiti mehanizmi u sustavu kako se dijete može zaštiti. Naime, ako Centar za socijalnu skrb utvrdi da postoji sumnja na zapostavljanje zdravstvenih potreba djeteta, može pozvati policiju ili poduzimati mjere sukladno Obiteljskom zakonu. Centar za socijalnu skrb može od suda zatražiti hitnu privremenu mjeru kojom se djetetu na određeni rok postavlja posebni skrbnik za odlučivanje o zdravstvenom stanju. Roditeljima se ne uzima roditeljska skrb, već samo pravo da odlučuju o liječenju djeteta.

Izdvajanje iz obitelji

- Provjerava se je li dijete bilo zapostavljeno. Ako se utvrdi da roditelji djetetu uskraćuju liječenje koje preporuča zdravstvena struka, postoji mogućnost mjere izuzimanja djeteta iz roditeljske sredine. Dijete se tada može izdvojiti u udomiteljsku obitelj, a nakon nekog vremena se slučaj revidira. Gleda se što se promijenilo, jesu li roditelji odradili roditeljsku školu ili ostalo što im je bilo naloženo - govori Petö-Kujundžić.

Ono što je važno, nadalje govori, da su roditelji odgovorni i mogu kazneno odgovarati, što je u svojoj praksi i vidjela.

- Imali smo više slučajeva gdje su očevi i majke govorili da im njihova uvjerenja nalažu stvari koje su suprotne dobrobiti djeteta, sudilo im se i na kraju su bili kazneno odgovorni - napominje.