U rujnu i listopadu 1865. godine kotarski ured u Rijeci izdao je 438 putovnica, od kojih je 414 bilo za “Aleksandriju” ili “Egipat”. Ti su muškarci putovali preko istočnog Mediterana kako bi se pridružili međunarodnoj radnoj snazi na gradnji Sueskog kanala. Prijave za putovnice otkrivale su njihove razloge za odlazak, jer je većina prijavljenih radnika dolazila iz brodogradnje i pomorstva. Naime, brodogradnja je kao djelatnost na gornjem Jadranu u to vrijeme bila praktički na umoru jer su brodogradilišta i dalje gradila jedrenjake, a ne moderne parobrode, zbog čega radnici nisu mogli pronaći posao u domovini.
Jedan od radnika, Franko Piškulić iz Novog Vinodolskog, 1940. godine, u dobi od 93 godine, opisao je svoja iskustva rada na gradnji Sueskog kanala listu Novosti. Imao je 19 godina kad je odlučio otići u Suez. S dvojicom braće pješice je došao do Trsta, gdje su se ukrcali na njemački parobrod “Gotland”, pridružujući se skupini od tristo Hrvata koji su također putovali u Egipat. Piškulić je izdržao 22 mjeseca napornog rada, žarkog sunca i nedostatka vode. Vratio se u Novi Vinodolski tek nakon završetka kanala. Franko Piškulić bio je jedan od ukupno 2700 radnika s područja današnje Hrvatske, većinom iz Hrvatskog primorja, Dalmacije i s jadranskih otoka, koji su gradili Sueski kanal. Navodno je Hrvat, franjevački svećenik Lujo Čurčij, blagoslovio Sueski kanal nakon što je probijen.
Piškulić i njegovi sudrugovi bili su jedan djelić u golemom plimnom valu Hrvata koji su egzistencijalni spas tražili u inozemstvu. Nešto poput ovoga danas. Jer potkraj 19. stoljeća iz jugoistočne Europe počinje val prekomorskih migracija, prije svega u Sjedinjene Američke Države, a posebno se isticala Hrvatska odakle su u potragu za boljim životom u Novom svijetu krenuli deseci tisuća iseljenika.
Déjà vu
Kako je to izgledalo, otkrio je Ulf Brunnbauer, ravnatelj Leibnizova instituta za istočnu i jugoistočnu Europu i pročelnik Odsjeka za jugoistočnu i istočnoeuropsku povijest na Sveučilištu u Regensburgu u knjizi “Globaliziranje jugoistočne Europe – Iseljenici, Amerika i država od kraja XIX. stoljeća”. Austrijanac iz Graza, koji se u osamdesetima prvi put susreo s gastarbajterima, naučio je hrvatski i godinama istraživao arhive na potezu od Ljubljane do Sofije, i poslije višegodišnjih istraživanja napisao knjigu koja pokazuje kakvi su bili politički i socioekonomski učinci iseljeništva.
“Povijest jugoistočne Europe nemoguće je razumjeti bez istraživanja migracija”, drži Brunnbauer, citirajući Holma Sundhassena kako niti jedan dio Europe nije imao ovako intenzivna migracijska kretanja.
“Danas, kada vidim izvještavanje i političke reakcije izazvane snažnim iseljavanjem iz Hrvatske, doživljavam pravi déjà-vu. Predsjednica Republike govori o demografskoj krizi, novine čak i o tempiranoj bombi te se razmatraju mjere što se može učiniti protiv iseljavanja i pada brojnosti stanovništva. Slične su se rasprave odvijale i prije više od stotinu godina u Saboru Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Povijest ne prestaje na državnoj granici! U naoko zaboravljenim selima u Gorskom kotaru oko 1900. godine znalo se za plaće u američkoj industriji čelika, a za mnoge je seljake ono što se tamo događalo bilo važnije od žestokih rasprava u zagrebačkom Saboru”, piše Ulf Brunnbauer.
Čitajući njegovo “Globaliziranje jugoistočne Europe”, koje je objavila izdavačka kuća Srednja Europa, ispada kako se u proteklih 130 godina, na ovdašnjim prostorima, ništa nije promijenilo. I onda i danas, Hrvatsku su napuštale stotine tisuća ljudi u potrazi za poslom, a mediji i političari su se natjecali u katastrofičnim ocjenama svakodnevice.
Tako su osječke novine Narodna obrana 1907. godine “maniju emigracije u Ameriku bez razuma i potrebe” prikazale na primjeru zemljoradnika iz Broda, koji je tvrdio da su ga ekonomski razlozi prisilili na iseljavanje: “Jedan seljak u Brodu je pripoviedao, da mora seliti u Ameriku. A taj seljak ima dvanaest jutara najbolje slavonske zemlje, ima ženu i troje djece, a čovjek je u najboljoj snazi, oko 30 god. star. S pravom se pita, da li je to moguće, i ako je istina, što je tomu pravi uzrok”, zgroženo piše novinar Narodne obrane.
I zastupnici Hrvatskog sabora redovito su raspravljali o masovnom iseljavanju. Zastupnik Grga Tuškan je 1912. godine kritizirao vladu zbog nemarnog odnosa prema emigraciji, smatrajući iseljavanje uzrokom “materijalne i moralne” štete narodu te zahtijevajući da vlada iseljenicima pruži bolju zaštitu. Erazmo Barčić je još 1905. godine predložio da Hrvatska donese vlastiti zakon o iseljavanju, sličan ugarskom zakonu iz 1903. godine, a jedan od najžešćih kritičara navodne vladine neaktivnosti po pitanju iseljavanja bio je Stjepan Radić, koji je u Saboru često govorio o iseljavanju te objavljivao tekstove u brošurama i novinama, ističući da je iseljavanje dokaz vladinog zanemarivanja teškog položaja seljaka. Radić je negativno opisivao situaciju s iseljavanjem u Hrvatskoj:
“U zadnje tri, četiri godine saznajemo da u Hrvatskoj ima čitavih kotara, gdje već gotovo i nema odraslih mužkaraca, i da je izseljenički pokret zahvatio i slavonsku Hrvatsku, gdje je domaće pučanstvo i onako riedko, i kamo je bogata zemlja namamila već desetke tisuća madžarskih i njemačkih doseljenika”, pisao je kasniji lider HSS-a.
Idealna studija
Ulf Brunnbauer fokusirao se na Balkan koji je bilježio veliku iseljeničku aktivnost od 19. stoljeća nadalje, zbog čega predstavlja idealnu studiju slučaja za istraživanje dugoročnih dimenzija iseljavanja, pružajući istovremeno posebno zanimljivo područje istraživanja s obzirom na to da se tijekom 19. i 20. stoljeća na ovom prostoru izmijenilo nekoliko država i političkih režima.
Većina tadašnjih iseljenika s Balkana, a kasnije i većina gastarbajtera, svoj je boravak u inozemstvu smatrala privremenim. Glavni cilj tada je bila Amerika u koju se, prema austrijskim statistikama, odselilo 1,5 milijuna emigranata u razdoblju između 1876. i 1910. godine, a američke statistike imaju evidentiran 2,1 milijun useljenika iz Austrije. U službenim statistikama, navodi se 206.953 iseljenika iz Hrvatske između 1899. i 1914. godine, od čega se 170.761 iselilo u “Ameriku”, a u istom se razdoblju u Hrvatsku vratilo 41.720 iseljenika. Stvarne su brojke vjerojatno i veće, jer je u razdoblju od 1901. do 1910. godine izdano 264.508 putovnica za Ameriku.
Godine 1910. u migracijama najpogođenijim krajevima – Modruško-riječkoj i Ličko-krbavskoj županiji – s prebivalištem u Americi zabilježeno je 14 posto stanovništva Modruško-riječke županije i 10 posto stanovništva Ličko-krbavske županije. Prosjek Kraljevine Hrvatske i Slavonije bio je 4,4 posto. Godine 1913. austrijski demograf Karl Riiter von Englisch izračunao je da je porast broja stanovnika Kranjske i Dalmacije značajno oslabljen negativnom migracijskom bilancom tih pokrajina. Kranjska je zabilježila gubitak oko 85.000 stanovnika zbog migracija između 1881. i 1910. godine, a Dalmacija oko 37.000 stanovnika.
Jedan je službenik Ličko-krbavske županije istaknuo: “Najvećim dijelom zapućivali su se s ovog područja ljudi u Ameriku, nagovoreni na to po domaćim žiteljima, koji su iz Amerike natrag došli i zamamljivani lijepim obećanjima svojih suseljana, koji pišući iz Amerike, ne mogu da se dosta nahvale s obilne zarade”. Većina migranata s Balkana bili su mladi muškarci sa sela, koji su se namjeravali vratiti kući, što je značilo da su njihove obitelji nastavile obrađivati zemlju.
Andrej Dević, rođen 1896. godine u selu Krasno u Hrvatskoj, potjecao je iz relativno dobrostojeće, ali brojne obitelji. Imao je jedanaestero braće i sestara, od toga šestero braće: “Seljački život nije bio lagan i, kako su stizale vijesti o bogatoj zemlji Americi od seljana koji su se vratili iz Amerike, moji su roditelji razmišljali da pošalju stariju braću u Ameriku. Prije 1913. godine otac je ispratio četvoricu sinova u Ameriku. Moj najstariji brat Lawrence tri godine je živio u Americi, nakon čega se vratio kući. Brat Frank poginuo je u rudniku u Michiganu nedugo prije no što se trebao oženiti jednom Irkinjom. Braća David i Blaise radili su kao drvosječe u Minnesoti.
Preklinjao sam oca da me pošalje u Ameriku i obećao je da mogu otići sa sljedećom grupom koja odlazi iz našeg sela. To se dogodilo 29. ožujka 1913. – ja i još četvorica mladića iz Krasnog, ja s putovnicom koju je platio moj otac (za što sam mu trebao vratiti novac) pješice smo krenuli prema Svetom Jurju, odakle smo brodom otplovili do Rijeke, a iz Rijeke pješice do Trsta, gdje smo se ukrcali na brod za Ameriku”, glasi Devićeva životna priča.
Postavlja se stoga pitanje, kako je iseljenik iz Hrvatske otputovao iz svog sela u Ameriku? U većini slučajeva, on ili ona je čuo/čula o Americi od rođaka i prijatelja koji su ranije iselili. Ako su pratili novine, mogli su naići na oglase za iseljavanje, primjerice “F. Missler” iz Bremena, agenciju koja je početkom 20. stoljeća svake godine organizirala transport između 60.000 i 80.000 iseljenika iz Austro-Ugarske u Ameriku.
Migrantima se obećavalo brzo i udobno putovanje od Bremena do Amerike, naglašavajući da na brodovima za koje je prodavala karte radi osoblje koje govori hrvatski jezik. Posebno su oglašavali i hranu na brodovima: “doručak s kavom s mlijekom, bijeli kruh i džem, za ručak juha, grašak ili kupus s mesom, za večeru juha, meso s prilogom ili gulaš”. Popodne je servirana kava i kolač te dovoljno mlijeka za djecu. Putovanje je doista bilo brzo – put parobrodom od Bremena do New Yorka trajao je sedam do osam dana.
Godine u arhivima
Ulf Brunnbauer je u arhivima otkrio kako je Dalmacija zbog tadašnjih životnih uvjeta bila posebno pogođena iseljavanjem stanovništva. U kolonatskom sustavu, dominantnom obliku zemljišnih odnosa u Dalmaciji, zemljoradnici su obrađivali zemlju vlasnika koji su živjeli u gradovima i dobivali tek mali udio uroda.
Ovaj je sustav počivao na privatnim ugovorima između vlasnika i obrađivača zemlje, stoga na njega nije utjecalo ukidanje kmetstva 1848. godine. Usto, seoska su gospodarstva bila posebno osjetljiva na promjene u cijenama proizvoda. Primjerice, u Dalmaciji je glavni poljoprivredni proizvod bilo vino, ali su se proizvođači suočavali s drastičnim padom cijena zbog porasta uvoza kada je 1891. godine Austro-Ugarska zaključila trgovinski sporazum s Italijom, što je otvorilo austrougarsko tržište za talijanska vina.
Unutar nekoliko godina uvoz talijanskog vina narastao je gotovo tisuću puta, rušeći prosječnu cijenu vina iz Austrije s 25 do 30 kruna za 100 litara na 5,6 do 12 kruna za 100 litara, da bi onda, zbog pojave filoksere proizvodnja vina u Hrvatskoj pala s godišnjeg prosjeka od 981.000 hektolitra u razdoblju od 1886. do 1890. na 217.000 hektolitara.
Daleko odatle, krajem 19. stoljeća ekonomija Sjedinjenih Američkih Država doživjela je duboku promjenu, a neočekivani rast industrije preobrazio ih je od poljoprivredne zemlje u globalnu industrijsku silu. Udio SAD-a u globalnoj proizvodnji porastao je između 1800. i 1900. godine s 0,8 na 23,6 posto, a broj zaposlenih u industriji porastao je sa 6 milijuna 1870. godine na 18 milijuna 1900. te 25,7 milijuna 1910. godine, što je izazvalo enormnu potražnju za radnicima u rudnicima, tvornicama, građevinskim poslovima i prijevozu.
Veće plaće
Juliana Puskás izračunala je da su plaće u industriji u SAD-u bile pet do šest puta veće nego nadnice u zemljoradnji u Ugarskoj. Osim većih nadnica, osnovni su proizvodi u Americi bili jeftiniji. Hrvatski pisac Ante Tresić-Pavičić, koji je 1906. godine putovao SAD-om i izvještavao o životu hrvatskih imigranata, naglasio je da “čak i najskromniji radnik svaki dan jede meso i pije pivo”.
Možda i jesu, ali hrvatski doseljenici su se – zaposleni kao rudari i radnici u čeličanama Pennsylvanije, Ohija i Illinoisa - nalazili na dnu društvene ljestvice. Tresić-Pavičić u svom opisu života hrvatskih useljenika ističe: “Uzmimo, da naši radnici rade najteže poslove, ko što i biva – najniže i najlakše vrše Talijani i crnci (…)”. Velike južnoslavenske zajednice imali su i veći industrijski i rudarski gradovi. Prema popisu stanovništva iz 1910. godine, u Clevelandu u državi Ohio živjelo je 14.332 Slovenaca, što je treća najveća urbana koncentracija Slovenaca na svijetu u to vrijeme. U Pittsburghu, jednom od središta industrije čelika, na početku 20. stoljeća živjelo je blizu 40.000 Hrvata. U gradu je bila i velika koncentracija Srba, a u rudarskom gradu Calumetu u Michiganu živjele su velike zajednice Hrvata i Slovenaca.
Dalmatinci u Americi bili su u ekonomski drugačijem položaju nego oni u ondašnjoj Hrvatskoj. Anegdotalni podaci sugeriraju da je znatan broj Dalmatinaca bio samozaposlen u različitim djelatnostima, poput ribarstva, ugostiteljstva, uzgoja voća na zapadu Amerike nego u industrijama na istoku. Iseljenici koji su doselili u ranijim razdobljima stvorili su ekonomski prostor izvan zapošljavanja u industriji pa su Dalmatinci opisivani kao “dobri biznismeni”.
Nije sve vezano za iseljavanje iz Hrvatske bilo tako crno jer novac koji su iseljenici slali kući uvelike je pomogao razvoju Hrvatske na početku prošlog stoljeća.
U kolovozu 1908. osječke novine Narodna obrana citirale su članak Emily Green Balch o novom razvoju u pitanju “iseljavanja iz Hrvatske”. Prema Balch, 1903. godine “4371 emigrant iz Like poslalo je u domovinu novac u ukupnom iznosu od 560.680 dolara, ili 130 dolara po osobi, i tim je novcem “popravljeno 4116 kuća, otplaćeni su dugovi, kupljena je dodatna zemlja”. Emily Balch donosi živopisan opis jednog takvog slučaja iz Hrvatske:
“Taj se priljev novca osjeti. Pločice zamijene slamu, porezi i dugovi se otplate, kupuju se polja, bolji alati i više grla stoke, filokserom pogođene sorte vinove loze zamijenjene su otpornim sortama, grade se i ukrašavaju crkve. Ugodno je, također, čuti o potpori suseljana iz Amerike za onesposobljene.” Banka za Primorje, sa sjedištem u Splitu, primjerice, osnovana je kapitalom iseljenika s otoka Brača.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....