Na službenim stranicama HSLS-a objavljen je opsežan tekst Dražena Budiše što ga je on napisao u lipnju 2022. kao odgovor na članak novinarke Željke Godeč objavljen u svibnju 2022. u tjedniku Globus pod naslovom "Dražen Budiša, čovjek koji je htio srušiti Tuđmana i Račana, ali je srušio samog sebe!".
Budiša tako tvrdi da bi bilo puno lakše nabrojati što je u članku istinito od onog što nije te navodi da je riječ o "razbacanom tekstu, pravom vrtlogu izmišljotina i činjenica".
U tekstu je progovorio o nekim pitanjima i temama o kojima do sada nije govorio, kako sam navodi, pa se mogu doznati dosad nepoznati ili slabo poznati detalji o događajima na hrvatskoj političkoj sceni 1990-tih i početkom 2000-tih.
Prenosimo ga u cijelosti:
Odgovor Dražena Budiše na članak Željke Godeč „Dražen Budiša čovjek koji je htio srušiti Tuđmana i Račana ali je srušio samog sebe!“, Globus broj 1553 od 4. svibnja. 2022.
Uvodna napomena: Ovo je i po sadržaju i po formatu trebao biti uobičajeni odgovor na novinski članak. No, kako se u tekstu na koji se osvrćem osim stavova i opservacija same autorice našla i podosta citata drugih osoba, od kojih su neke željele ostati anonimne, a sam je članak trebao prikazati moj život od djetinjstva do „ političkog upokojenja u aleji otpisanih“, to neće biti moguće. Zato ovaj odgovor premašuje format teksta primjeren novinama, jer da bi se odgovorilo na pojedine navode iz članka, potrebno je dati nešto šire razrješenje pa i progovoriti o nekim pitanjima i temama o kojima do sada nisam govorio. Dok sam sudjelovao u političkom životu vodio sam polemike. Od kada nisam politički aktivan znao sam, ali rijetko napisati pokoji demanti i poslati novinama. Neki nisu ni objavljeni. Tako sam pridonio tome da neke izmišljotine o meni i mome političkom djelovanju postanu etablirane istine. Pišući ovaj tekst stalno mi je na umu bio naslov jednog trilera koji glasi „ Istina i druge laži“ .
Može se činiti da se u ovom odgovoru skrećem u nepotrebne digresije... Namjerno to činim, da bi ostavio svoje svjedočanstvo na zbivanja u kojima sam sudjelovao i na ljude s kojima sam se u političkom životu susretao. Pa ipak, ovaj je odgovor određen okvirom teksta na koji se osvrćem, a nipošto nije cjelovito memoarsko svjedočenje. On je samo jedan isječak iz toga, ali ipak takav da premašuje format teksta primjeren novinarima. Zato ću ga objaviti drugdje.
Bez obzira što ja o navodima iz Globusova članka mislim, a to ću u odgovoru pokazati ja sam autorici i njenim sugovornicima zahvalan što mi omogućuju da na jednom mjestu odgovorim ne samo na netočnost iz ovog članka, nego i mnoge koje mu prethode, a na koje se on oslanja.
U vašem tjedniku od 4. svibnja 2022. godine objavljeni je članak Željke Godeč. „Dražen Budiša čovjek koji je htio srušiti Tuđmana i Račana ali je srušio samog sebe“. Uvršten sam u rubriku Aleja otpisanih kao njen „reprezentativni gost“. Hvala na gostoprimstvu! Povod članku bio je moj nedolazak na komemoraciju Ivici Račanu.“ Ta sličica kaže autorica prikazuje karakter Dražena Budiše: „nema zaborava, nema oprosta, ni post mortem“. Odmah bombastično, rezolutno i falš! Da se jednom sličicom prikaže nečiji karakter to bi pametnom čovjeku bilo dovoljno da prestane čitati. Na komemoraciji Račanu nisu bili mnogi njegovi najbliži suradnici i stranački drugovi primjerice članovi novoizabrani Socijaldemokrata. Kakvo li su tek oni karaktera?
Bog oprašta post mortom, a nama ljudima s ove strane smrti nadati se da će nam se oprostiti onoliko koliko smo mi spremni oprostiti drugima. Oprost nije ni ceremonija ni manifestacija, oprost se ne događa ni na pogrebima ni na komemoracijama. Pogrebi i komemoracije dio su naše kulture i tradicije, ali su sve više i češće i društveni i politički događaj. Da nisu ne biste ni vi napisali pet stranica o mojem političkom djelovanju samo zato što nisam bio na jednoj komemoraciji. Na vašu “sličicu” koja treba prikazati moj karakter odgovorit ću s tri sličice od kojih je jedna iz literature, a dvije iz mojeg iskustva.
Ugledni srpski pisac Svetislav Basara napisao je nekoliko kolumni na temu sahrana kod Srba. U jednoj od njih priča o svom prijatelju iz djetinjstva koji je rano postao komunist i nekakav partijski dužnosnik i kao takav držao je svojom obvezom da se priključi koloni koja je prolazila uz odar Josip Broza Tita. Pita njega Basara (koji nikada nije bio komunist) kako se on osjećao i što je mislio dok je prolazio uz Titov odar, a ovaj mu odgovori kako je u tom trenutku pomislio: došlo je i tvoje kraju, mater ti ustašku!
Sličica druga: Uz Tuđmanov odar stojimo nas šestorica lidera oporbe. Tri, četiri mjeseca kasnije jedan iz ove počasne straže Tuđmana nazove “ hrvatski Čaušesku”.
Sličica treća: Na pogrebu na Mirogoju hodam uz jednog našeg akademika. Bilo je to u vrijeme nestašica, par nepar vožnji, za vrijeme Jugoslavije dakle. U jedno trenutku akademik mi kaže da mu se približim. Ja mislim da mi namjerava nešto reći da drugi ne čuju, a on mi u džep od mantila ubaci 10 dkg kave i kaže:” Evo upravo sam nabavio nekoliko paketića evo i vama jedan.” Nisam znao da li je on na Mirogoj došao nabaviti kavu ili ispratiti pokojnika.
Ovim trima sličicama nastojim pokazati kako je besmisleno nečiji karakter ocjenjivati na temelju toga da li je on bio ili nije bio na nekom pogrebu ili komemoraciji, a nerijetko to ne pokazuje ni njegov stvarni odnos prema pokojniku. “ Nije isključeno da je možda”, nastavlja autorica da je upravo takav moj karakter od mene učinio “ jednog od najvećih gubitnika novije političke povijesti.” Nije isključeno da je možda” moje političko gubitništvo planetarne naravi, jer ne kaže da se to odnosi na noviju hrvatsku povijest.
Puno bi lakše bilo nabrojiti ono što je u članku istinito od onog što nije. To je jedan razbacan tekst, pravi vrtlog izmišljotina i činjenica, pa ni odgovor ne može biti sustavan.
A zašto ga pišem? Zato što su u njemu kumulirani lažni navodi, na činjenicama neutemeljeni stavovi i zaključci, pa mi je ovo prilika da na jednom mjestu opovrgnem ne samo ono što je autorica napisala nego i puno toga što je o meni i mojem političkom djelovanju do sada napisano i izrečeno, a na što se autorica oslanja. Pišući članak razgovarala je s više osoba koje su govorile pod svojim imenom a čini se i još više onih koji su željeli ostati anonimni. Da se je autorica sjetila i mene nešto pitati ili provjeriti takvih bi netočnosti u njenom tekstu bilo barem nešto manje. Nije se sjetila!
Poći ću od toga što je u članku netočno, a što je lako provjerit, a potom i na ono što je netočno ali je teže provjeriti. Teže, ali ne i nemoguće. Nastojat ću i ukazati kako je to moguće.
“Njegov vjenčani kum Damir Zorić” piše autorica. Damir Zorić nije moj vjenčani kum! Vjenčani kumovi moji i moje supruge na građanskom vjenčanju bili su Ante Leontić i doktor Jakov Šupe, a crkvenom Ante Paradžik i Jozefina Paradžik rođena Oberan.
O nekim nepoznatim činjenicama o počecima političkog pluralizma u Hrvatskoj i o razgovorima o koalicijama između HDZ-a i HSLS-a.
”Budiša nije smio biti među osnivačima HSLS-a jer mu je bilo zabranjeno javno djelovanje”. Zabrana javnog djelovanja prestala mi je 11. prosinca 1979, 4 godine po izlasku iz zatvora (11. prosinca 1975). To je dakle bilo 10 godina prije osnivanja HSLS-a. Točno je da sam putovnicu dobio tek u listopadu 1989, ali oni nisu bili tako okrutni da bi me kaznili s 15 godina zabrane javnog djelovanja nego samo s četiri. To dakle nije mogao biti razlog zbog kojeg nisam bio u inicijativnom krugu za osnivanjem HSLS a.
A koji je razlog tomu? Koncem prosinca 1998. odlučio sam pokrenuti osnivanje političke stranke pod radnim nazivom Savez za demokratsku Hrvatsku. Tijekom blagdana sastavio sam i nacrt programa, a po novoj godini počeo sam kontaktirati ljude za koje sam mislio da će ući u inicijativni odbor. Do sada o tome nisam govorio, pa ni sada ne bih da prof. Ivica Miškulin u nekom arhivu Udbe nije pronašao podatke o toj mojoj inicijativi. Udba je za to saznala od informatora kodnog imena “ Jura”. Da li je on bio među nekolicinom osoba koje sam pozvao ili je on to saznao od nekog člana inicijativnog kruga, ne znam. Među ljudima koji su mi se pridružili bili su Jerko Đerek i Slobodan Praljak. Kad sam dr. Franju Zenka pozvao u inicijativni krug od njega sam saznao da su i Vlado Gotovac i Slavko Goldstein također počeli raditi na osnivanju stranke a da je to isto učinio i dr. Franjo Tuđman. Štoviše dr. Zenko mi je rekao da je on već pristupio Gotovčevoj i Goldsteinovoj inicijativi. Saznavši to odmah sam prestao raditi na osnivanju Saveza za demokratsku Hrvatsku i o tome obavijestio ljude koji su prihvatili biti članovima inicijativnog kruga. Mislio sam da je nerazborito rasipati snagu na osnivanje više oporbenih stranaka. Otišao sam Vladi Gotovcu i rekao mu da ja pristupam inicijativnom krugu za osnivanje HSLS a. On i Slavko Goldstein to su s radošću prihvatili. Međutim kada je Gotovac to priopćio inicijativnom odboru HSLS- a nekoliko istaknutih članova vrlo je nepovoljno reagiralo na tu informaciju. Rekli su “ jedan maspokovac nam je dovoljan, dva bi bila opasnost”. S Gotovcem sam se dogovorio da moju pristupnicu inicijativnom odboru aktivira kada se ovi uplašeni smire. I smirili su sa kad su saznali da i drugi „maspokovci” i robijaši osnivaju stranke. (Dr. Franjo Tuđman, Dr. Marko Veselica) i dr. To je dakle razlog zašto me od prvih dana nema u inicijativnom odboru HSLS- a, a ne zabrana javnog djelovanja koja je prošla prije 10 godina.
“Budiši je Tuđmanov program bio prihvatljiv ali su ljudi u HSLS- u bili mnogo prihvatljiviji od onih koji su stvarali HDZ”.
Tih dana, početkom siječnja 1989 . na sastanak u svoju kuću pozvao me dr. Franjo Tuđman. Na sastanku su još bili dr. Marko Veselica, Drago Stipac i dr. Anto Matković. Tuđman nam je pokazao nacrt programskog dokument za stranku HDZ (tada još Hrvatski demokratski zbor) s popisom 20 osoba za koje je mislio da će pristupiti stranci koju je osnivao. Tuđman tada nikoga od nas nije obmanuo kao što se tada govorilo i pisalo stavljajući među inicijatore HDZ-a imena osoba koje nije o tome ni pitao. On je ljude s tog popisa pitao pristaju li biti osnivači i članovi HDZ-a.
Mislim da smo nas četvorica bili prvi koje je pozvao na razgovor. Dr. Marko Veselica, Drago Stipac i dr. Ante Matković prihvatili su Tuđmanov inicijativu i nacrt programa HDZ-a. Ja nisam, jer sam već pristupio HSLS-u i o tome obavijestio Vladu Gotovca i Slavka Goldsteina, a imao sam i ozbiljne rezerve prema nekim dijelovima Tuđmanovog programa što sam mu i rekao. Sastanak sam napustio prije ostali. Sastanak kod Tuđmana protekao je u mirnoj i koncilijantnoj atmosferi pa i moj rastanak s njima. Sadržaj tog razgovora neću komentirati jer su svi sudionici tog sastanka osim mene mrtvi pa više nema nikoga tko bi mogao potvrditi ono što sam rekao. Međutim dr. Hrvoje Šošić svojedobno me obavijestio da je u jednim beogradskim novinama objavljena snimka prve stranice Udbina izvješća o tom sastanku. Pitao me da li je na tom sastanku bio Stjepan Šešelj. Rekao sam mu da nije. Čudio se kako se u Udbinom izvješću kao sudionik sastanka navodi Stjepan Šešelj, a ne dr. Ante Matković. Kako se na toj prvoj stranici Udbina izvješća kao izvor informacija navodi “Cetina” a taj se izvor navodi i na nekim drugim udbinim dokumentima o sastancima na kojima nije bilo sudionika sa sastanka u Tuđmanovoj kući, nije teško bilo zaključiti, da “ Cetina” nije osoba nego preslušani uređaj. Tuđmanova kuća bila je ozvučena, a na temelju snimke pogrešno je identificiran dr. Ante Matković kao Stjepan Šešelj.
Kad već spominjem taj sastanak kod Tuđmana onda ću ovdje dodati još i ovo: Nacrt programskog dokumenta HDZ-a s imenima potencijalnih pokretača došao je u ruke Vladimira Šeksa u Osijek. On je videći moje ime kao zadnje na potpisu zaključio da sam ja pokretač HDZ-a i autor programa. Napisao mi je pismo u kojem je naveo da je inicijativa dobro prihvaćena u Osijeku ali da on ima primjedbi na program. U dodatku pisma naveo je svoje primjedbe. Nekoliko dana kasnije poslao mi je svoj prijedlog programa HDZ-a i na koncu pismo u kojem mi piše da više ne zna koji je programski tekst bolji “moj” ili njegov.
Ovo sve navodim da pokažem kako se olako iznose ocjene kao što je “Budiši je Tuđmanov program prihvatljiv, ali su mu ljudi u HSLS- u bili mnogo prihvatljivi od onih koji su stvarali HDZ“. Točno je da je meni Vlado Gotovac bio bliži nego Franjo Tuđman. Gotovac mi je bio prijatelj, a s Franjom Tuđmanom bio sam u dobrim korektnim odnosima ali ne mogu reći da smo bili prijatelji. Slavko Goldstein mi je za vrijeme Jugoslavije pomagao dajući poslove korekture u poduzeću Liber. Gotovac je znao govoriti da me je volio kao sina, ali ja njega nisam volio kao oca pa ni političkog mentora. Moje je formativno razdoblje uključujući tu i političko formiranje završilo prije nego sam Gotovca upoznao, a počeo sam i politički djelovati prije Gotovca. Osim toga ja sam imao oca koji je bio pametniji, organiziraniji i marljivi čovjek i od mene i od Vlade Gotovca.
“Budiša je zagovarao da HSLS sklopi koaliciju s HDZ-om oko čega su se Gotovac i frakcija oko njega zgrozili, pa je na izvanrednom saboru HSLS-a Gotovac smijenjen“. Gotovac nije smijenjen, on je izgubio izbore. Ni tada ni kasnije ja nisam zagovarao koaliciju s HDZ om. Jedina moja uloga u tim događajima bila je u jednom slučajnom i nevezanom razgovoru s Matom Granićem koji smo s nogu vodili čekajući početak ceremonije na Medvedgradu na kojem je nabačena ideja da li bi Hrvatskoj po uzoru na Njemačku dobro došla koalicija demokršćana i liberala. Pri tome se spominjao i međunarodni kontekst i tadašnji međunarodni položaj Hrvatske. O tom sam razgovoru obavijestio Vladu Gotovca koji je tada bio predsjednik stranke. Uslijedili su razgovori Vlade Gotovca i Franje Tuđmana. Bila su dva ili tri razgovora, ne znam točno. Na Velikom vijeću HSLS-a nisam glasovao za Koaliciju s HDZ-om, ali sam se oštro protivio stavu da se zabrani i to dekretom svim lokalnim organizacijama HSLS-a da koaliraju i surađuju s HDZ-om. Pri tome sam polazio od načela supsidijarnosti od već uhodane prakse da na lokalnoj razini HSLS ovi ogranci imaju autonomiju u odlučivanju S kojim će strankama surađivati i praviti koalicije. Polazio sam i iz iskustva i uvida da na lokalnoj razini više čimbenika određuje odnose među strankama, nego na državnoj razini i da je vodstvu stranaka vrlo teško proniknuti u svu složenost odnosa u nekoj općini, gradu ili županiji. Kada su propali razgovori Tuđmana i Gotovca, a to nije bilo neočekivano, počele su se i u stranci i izvan nje širiti glasine da sam ja Gotovcu podmetnuo te razgovore i da sam mu „nasapunao dasku“. Otišao sam k njemu u ured. Stajali smo na nogama, stavio sam mu ruke na ramena pogledao ga i upitao “ Vlado vjeruješ li ti meni prijatelju i surobijašu ili ovim tvojim … (Izraz nije za novine). Pogledao me i rekao mi: „tebi“. I od tog trenutka naši su odnosi bili kakvi su bili i prije. Pet dana!“ Nakon pet dana Gotovac mi nije htio ni ozdraviti. Što se dogodilo u tih pet dana ne znam! Tako je završilo naše dugogodišnje prijateljstvo koji je je trajalo od 71. i u kojem drugom vremenu ne pamtim ništa što nije bilo dobro. Čak i onda kad se u nečem nismo slagali primjerice kad sam 1993. odbio potpisati pismo za odstup s vlasti Franje Tuđmana to nije ostavilo nikakvog traga na našim odnosima. U vrijeme o kojem govorim ja sam bio predsjednik Velikog vijeća HSLS-a. Po našim aktima, pravilnicima o radu predsjednik Velikog vijeća mogao je sudjelovati u radu Malog vijeća, ali nije mogao glasovati. To je bila već uhodana praksa stranke koja je naprasno prekinuta. Rečeno mi je da predsjednik Velikog vijeća više ne može nazočiti sjednicama Malog vijeća kojima je rukovao predsjednik stranke. Sve je krenulo naopako, a kulminiralo je promjenom brava u sjedištu stranke u Amruševoj, pa mi više nije bilo moguće ni ući u stranačke prostorije. Sve predizborne aktivnosti uoči 7. Sabora HSLS-a na kojem sam ponovno izabran za predsjednika stranke vodili smo po stanovima i kafićima. Kasnije kad smo se Jozo Radoš i ja natjecali za predsjednika HSLS- a sva stranačka infrastruktura bila nam je dostupna pod jednakim uvjetima a tako je bilo i prije i poslije 7. Sabora HSLS- a. I zato moj toliko proskibirani poziv „Vratite ključeve Amruševe“ nije bio ništa drugo nego poziv da se stranka vrati u normalno stanje, da se vrati svojim demokratskim načelima i već etabliranoj demokratskoj praksi. (U prilogu ovog teksta objavljujem i tekst govora koji sam održao na 7. saboru HSLS-a, a na kojem sam ponovo izabran za predsjednika stranke).
Ni danas ne znam što se tada zbilo s Vladom Gotovcem, ali mogu reći što pretpostavljam.
Kada sam se s Zlatkom Tomčićem vozio na jedan skup u sjeverozapadnoj Hrvatskoj on me upitao nešto o Tuđmanu na što mu nisam znao odgovoriti. Pa kako to da ja to ne znam kad „ njegovi iz Porečke skupine“ govore da se ja jednom tjedno sastajem s Tuđmanom i da se mi o svemu dogovaramo, rekao mi je Tomčić. Mislio sam da se šali, ali nije se šalio. Ovome bih dodao i izjavu dr. Ive Banca nakon što je Mesić pobijedio na predsjedničkim izborima, kako će se sada otvoriti arhivi pa će se vidjeti tko je prava, a tko lažna oporba. Kad se ima u vidu da me je on nazvao „Tuđmanovim vazalom“ nije teško zaključiti koga je držao za fingiranog oporbenjaka i čije će hinjeno opozicionarstvo biti razotkriveno. Arhivi su otvoreni, snimke su preslušane, transkripti pročitani. Neki od transkripata mojih razgovora s Tuđmanom poslani su ilegalno u Haag, a onda ih je Vlada deklasificirala, pa su oni postali i službeni dokumenti. (o tome ću više reći kad budem komentirao navode Bože Kovačevića.) I što su našli? Ništa što su priželjkivali. To mi je potvrdio i sam Stipe Mesić. (Vidi: intervju sa Sandrom Bartolović u „Glasu Slavonije“, 29. 4. – 1. 5. 2000.). U deset godina s Tuđmanom sam u četiri oka razgovarao četiri puta, i nekoliko puta u nazočnosti drugih oporbenih političara (Jozo Radoš, Ivica Račan, Savka Dapčević Kučar, Drago Stipac i dr). Ne znam da li je Franjo Tuđman dao snimiti naše razgovore u četiri oka. Volio bih da jest. Ako su bili snimljeni, a nema ih, onda su ih uništili oni koji se došli poslije njega. Jer ti bi snimci pokazali doista tko je bio prava, a tko mlaka ili hinjena oporba. Pokazali bi i tko se kako držao u razgovoru s Franjom Tuđmanom i koliko su riječi i stavovi oporbenih sugovornika s Tuđmanom korespondirale s njihovim javnim izjavama. Ovo sve navodim da bih iznio pretpostavku, jer drugog objašnjenja nemam da je Vlado Gotovac povjerovao onima koji su ga uvjeravali da njemu „sapunam dasku“ u dogovoru s Franjom Tuđmanom. Kako razumjeti Bančevu ocjenu o „Tuđmanovom vazalu“ u svjetlu izjave Krunoslava Olujića koji je u jednom televizijskom intervjuu rekao da kad je postao predstojnik Ureda za nacionalnu sigurnost, na njegov stol stalno su pristizala izvješća sigurnosnih službi o mome kretanju i djelovanju. Otišao je kod Tuđmana i pitao ga zašto naše službe nadziru Budišu. Tuđman mu je odgovorio da on o tome ne zna ništa. Od tog dana ta izvješća više nisu stizala na njegov stol.
Dr. Ivo Banac kasnije je shvatio u kakvoj je zabludio bio i u kakve je zablude druge dovodio, shvatio je kakva je bila uloga nekih Gotovčevih suflera. Htio je o tome razgovarati sa mnom. Gotovac je umro. Nisam imao volje. Ništa se više nije dalo ispraviti.
Od okončanja prvih višestranačkih izbora do Tuđmanove smrti s njim sam, kao što sam rekao vodio nekoliko razgovora, nekoliko s njegovim sugovornicima ili sudionicima koji su bili nazočni ali nisu govorili. Prvi je takav održan uoči konstituirajuće sjednice prvog višestranačkog sabora. Na njemu su bili predstavnici odlazeće vlasti na čelu s Ivom Latinom i predsjednici svih stranaka čiji su članovi ušli u novi Sabor na čelu se dr. Franjom Tuđmanom kao predsjednikom HDZ-a, pobjedničke stranke. Sastanak je tekao dobro, postojala je puna suglasnost oko načina prijenosa vlasti. Prvi je govorio Latin, a potom Tuđman. Govorio je da mi u tom tranzicijskom razdoblju ne smijemo raditi nikakve greške, a onda se obratio meni, na moje iznenađenje, a čini mi se i na iznenađenje drugih riječima: „A ne kao Vi Budiša koji odlazite u Bleiburg!“ Ja sam doista nekoliko dana prije bio na Bleiburgu s nekoliko članova HSLS-a i to kao prvi predsjednik jedne hrvatske stranke koji je tamo došao. Oštro sam mu odgovorio. “Da, bio sam na Bleiburgu, ali sam otišao s Bleiburga kad sam čuo govor izaslanika Vaše stranke fratra Duke.“ Tuđman je pocrvenio i zašutio. Čini se da on nije znao da je na Bleiburgu Duka govorio u ime HDZ-a. Da li je to bio razlog zbog kojeg nisam bio pozvan na Konstituirajuću sjednicu Sabora 30. lipnja 1990. ili po protokolu nisam ni trebao biti jer nisam izabran u Sabor ne znam, ali sam na velikom platnu, čiji je autor, ako se ne varam Vlado Jakelić naslikan kao da sam bio nazočan. To se odnosi i na još nekoliko ljudi koji su na platnu, a na sjednici nisu bili. Ne ulazeći u umjetničku vrijednost te slike, ona je povijesni falsifikat. [1]
Ne računajući jednu izjavu Franje Tuđmana, kad sam već bio predsjednik HSLS-a, a koju je izrekao smijući se, pa sam je doživio kao šalu:“ Budiša uđite u HDZ, pa birajte bilo koje mjesto u državi osim moga“, i moga odgovora: „Svakakva se čuda događaju u našoj politici, ali to nećemo dočekati“, prvi razgovor o koaliciji s Tuđmanom vodio sam u vrijeme prije formiranja Vlade demokratskog jedinstva. Tuđmanova početna pozicija bila je da uđem u vladu i to kao ministar informiranja, (o tome je nešto govorio Branko Salaj nedavno u Večernjem listu), a da dr. Vlado Veselica postane direktor Zagrebačke burze. To sam odbio, ali sam prihvatio ući u Vladu, uz suglasnost stranke, ako se formira vlada nacionalnog jedinstva u koju će ući sve relevantne stranke. Preskačem detalje tog razgovora.
Epilog je poznat. Formirana je Vlada demokratskog jedinstva na čelu s Franjom Gregorićem koji je uz Slavka Degoriciju i dr. Zdravka Tomca imao veliku ulogu u njenom formiranju.
Drugi razgovor u četiri oka s Tuđmanom vodio sam u jesen 1991. U Vladi demokratskog jedinstva ministri su bili zaduženi za koordinaciju rada Vlade s pojedinim županijama. Bio sam zadužen za Zadarsku i Šibensko-kninsku županiju. [2]
Kao takav određen sam za voditelja pregovaračkog tima Vlade za izmještanje šibenske vojarne. Tako smo tada zvali napuštanje vojarni od strane JNA. Prije odlaska na pregovore tražio sam razgovor s Tuđmanom. Iznio sam mu prijedlog da po okončanju pregovora o napuštanju JNA šibenske vojarne srpskom pregovaračkom timu predložim i razgovor o drugoj temi, o demilitarizaciji tzv. „ružičastih zona“. Takav prijedlog nisam mogao iznijeti bez Tuđmanove suglasnosti i odobrenja. Tuđman se s tim odmah složio. Rekao mi je da prijedlog iznesem, pa ćemo vidjeti što će na to reći srpski pregovarači. A onda je nastavio da me želi informirati o najnovijem razvoju događaja i novoj, povoljnoj situaciji koja je nastala. Ukratko vrh JNA pristao je na konfederaciju („to je za nas naravno, među nama govoreći samo prvi korak“) i na okončanje rata. Ključnu ulogu u tome odigrao je Veljko Kadijević koji je „naš čovjek“. „Veljko Kadijević naš čovjek“ rekao sam začuđeno, a Tuđman je na to dodao „Budiša nemojte biti naivni“. Nisam mu oponirao, mislio sam on zna ono što ja ne znam. Otišao sam zadovoljan i zbog dobrih vijesti i što je prihvaćen prijedlog da pokrenem pitanje demilitarizacije „pink zona“.
Pregovori u selu Žitniću pred Drniša, na koje kao što je bilo najavljeno, nije došao Ratko Mladić, nego general Vuković uspješno su okončani. JNA je napustila šibensku vojarnu, ali Vuković nije htio ni čuti o demilitarizaciji ružičastih zona jer on za to „nema mandat“.
S Tuđmanom sam u četiri oka razgovarao i kad je uhićen Dobroslav Paraga. Tražio sam od njega da se Paraga pusti iz pritvora. Pušten je, ali ne znam da li je to zato što sam to ja tražio.
Naš zadnji razgovor i prvi u kojem mi je Tuđman predložio stvaranje koalicije HDZ-a s HSLS-om dogodio se 1998. Da s Tuđmanom razgovaram vidio je tada Zlatko Kramarić koji je također tada s njim razgovarao „oko nekih osječkih problema“. Ne sjećam se da li je Kramarić s Tuđmanom razgovarao prije ili poslije mene.
Razgovor je započeo tako da je Tuđman otvorio jedan atlas objavljen tada u Velikoj Britaniji. Pokazao mi je kartu Zapadnog Balkana, a među zemlje Zapadnog Balkana bila je uvrštena i Hrvatska. „Vidite li Budiša što nam rade“, rekao je. Uzeo sam taj atlas i prelistao ga. U njemu se nalazila politička karta tadašnje Europe. Tuđman je nastavio obrazlagati stav da taj atlas nije slučajan, da je još samo jedan dokaz strategije da se hrvatskoj onemogući ulazak u Europsku uniju i da se zadrži u nekoj novoj balkanskoj zajednici, a da se onda, tko zna kada, ta zajednica integrira u Uniju. Mi se tome moramo suprotstaviti, mi moramo svim političkim sredstvima raditi da se toj strategiji odupremo, moramo jačati naš međunarodni položaj. Vi ste, odnosno vaša stranka član Liberalne Internacionale. Liberali su danas treća po snazi politička grupacija u Europi. Ja vas zato pozivam da s nama stvorite koaliciju i da se zajedničkim snagama suprotstavimo guranju Hrvatske u neku novu balkansku asocijaciju. [3]
Odgovorio sam po prilici ovo: Nažalost moj ugled u Liberalnoj Internacionali i liberalnim krugovima, nakon sukoba koji su potresli našu stranku danas je vrlo mali, on je po prilici onakav kakav je vaš u međunarodnoj zajednici. „Kako to“ pitao je. Pa isto onako kao što se Vi u međunarodnoj zajednici percipirate kao nacionalist i konzervativac, tako i mene moji liberalni oponenti vani u liberalnim krugovima denunciraju kao kvazi liberala, a zapravo kao kripto nacionalista. I u tim denuncijacijama uspijevaju. Tada sam ponovo uzeo britanski atlas i pokazao mu političku kartu Europe na kojoj su crvenom bojom obilježene europske države u kojima je tada na vlasti bila ljevica. U to vrijeme velika većina Europskih država imala je socijaldemokratske vlade. Ako mislite da se naš međunarodni položaj može ojačati s našom koalicijom onda ste umjesto mene na razgovor o koaliciji trebali pozvati Račana i njemu to predložiti. „To ne dolazi u obzir“ odgovorio je odrješito.
Pa ipak, nekoliko mjeseci kasnije Mate Granić pozvao me je na razgovor u Ministarstvo vanjskih poslova. Rekao mi je da ga šalje Tuđman, a u vezi s vašim zadnjim razgovorom o koaliciji. Tuđman pita može li se moj prijedlog o koaliciji sa SDP-om za početak iskušati na lokalnim izborima i to u Dubrovačko-neretvanskoj županiji gdje bi stvorili predizbornu koaliciju HDZ, SDP i HSLS. Rekao sam Graniću da Tuđmanu prenese kako je HSLS Dubrovačko-neretvanske županije već sklopio predizbornu koaliciju sa SDP-om, HSS-om i HNS-om, a da i nije, ja nisam taj koji odlučuje o lokalnim koalicijama u koje ulaze naše lokalne, županijske, gradske i općinske organizacije. Koalicija HSLS, SDP i HNS pobijedila je na županijskim izborima, a SDP-ovac Ivan Šprlje izabran je za župana. On je prvi predložio da se gradi Pelješki most.
To bi bilo sve o koalicijama HSLS-a i HDZ-a do 2003. godine. Dakle, osim koalicije kroz Vladu demokratskog jedinstva, svi razgovori o mogućim koalicijama HSLS-a i HDZ-a, bilo da ih je vodio Vlado Gotovac ili ja završili su bez dogovora.
O parlamentarnim i predsjedničkim izborima i o koaliciji HSLS-a i SDP-a.
Na prvim parlamentarnim izborima 1990. HSLS kao dio Koalicije narodnog sporazuma doživio je debakl. Od 351 zastupnika tada trodomnog sabora mi smo imali dva zastupnika, dakle manje od 1%. Tada sam bio predsjednik HSLS-a tek dva mjeseca. Nisam ušao u Sabor. Dobio sam 48% glasova u izbornoj jedinici Zagreb centar. Stranke koje su uz HSLS činile Koaliciju narodnog sporazuma (SDHS, HKDA,HDS) nestale su s političke scene. Njih više neće biti na idućim izborima 1992, a HSLS pod mojim vodstvom s osvojenih 17,71% glasova postat će najjača oporbena stranka, povećao je svoj izborni rezultat ne za 18% nego za 18 puta. Neki će moji nekadašnji suradnici reći da nisam znao voditi stranku, a neki da sam je vodio samo nešto manje loše od Vlade Gotovca. Nije mi poznat slučaj da bi neka stranka između dva izborna ciklusa postigla 18 puta bolji izborni rezultat. Pitam se kakav bi tek naš izborni rezultat iz 1992. u odnosu na 1990 bio da smo umjesto mene izabrali nekoga tko bi znao voditi stranku. I još jedno važnije pitanje na koje do sad nisam čuo jedini logičan odgovor jest: Kako to da je SDP na prvim višestranačkim izborima dobio oko 30% glasova, a HSLS manje od 1% da bi dvije godine kasnije HSLS osvojio 17,71%, a SDP 5,52%. Odgovor se nameće sam po sebi. SDP-ovo biračko tijelo prešlo je drugima, najviše HSLS-u i manjim dijelom novoj stranci HNS-u. Nije se taj prijelaz SDP-ovih birača k nama dogodio zato što su ti birači u HSLS-u vidjeli lijevu stranku nego su nas prepoznali kao čvrstu i odlučnu stranku koja se bez povijesnih kompleksa i hipoteka suprotstavljala HDZ-u.
Kad sam preuzeo vodstvo HSLS-a 24. ožujka 1990. stranka je bila u teškom stanju. Slavko Goldstein je bio umoran, Vlado Gotovac odlučio se natjecati za predsjednika Matice Hrvatske. Neki poznati intelektualci znali su sjediti u Gradskom podrumu dok su se održavale sjednice tijela kojih su bili članovi. Neki su predlagali da stranku raspustimo i u stranačkim prostorijama osnujemo Liberalni klub i otvorimo kafić. Bilo je lokalnih sredina u kojima s obzirom na politički profil osnivača ogranaka i druge njihove karakteristike nismo krenuli od nule nego od minusa (To je danak koji je plaćala svaka prva oporbena stranka, a drugi je raznolikost i šarolikost svjetonazorsku i političku koja je karakteristična za takve stranke.). I minus na računu bio je teški uteg za HSLS. Kako Koalicija narodnog sporazuma nije bila pravni subjekt, financije Koalicije vodile su se preko računa HSLS-a, pa su i dugovi koalicije ostali na računu HSLS-a. Dugo nam je trebalo da te račune poplaćamo. O našim financijsko-logističkim nevoljama iz tog razdoblja neka posvjedoči ovaj podatak. Kad sam izabran za predsjednika HSLS-a dao sam otkaz u NSK gdje sam do tada radio. Ušao sam u radni odnos u stranci kao jedini zaposleni s plaćom koju sam imao u NSK. Ali stranka nije imala sredstava da mi uplaćuje doprinose na plaću pa mi nisu uplaćivani 14 mjeseci. Srećom nisam prihvatio ponudu Radimira Čačića koju mi je prenio Slavko Goldstein da poduzeće Coning dade pozajmicu od 100.000 DM, a da ja kao predsjednik stranke preko čijeg se računa vode financije Koalicije, tu pozajmicu potpišem. Da sam to učinio bio bi to kraj HSLS-a. [4]
Kontekst se mijenjao. Rat je bio pred vratima, a onda je i započeo.
Ne mogu zaboraviti konstituirajuću sjednicu Velikog vijeća stranke nakon izbora novog vodstva sa mnom na čelu. Jedan poznati član stranke inzistirao je da se na dnevni red te konstituirajuće sjednice uvrsti točka: Rasprava o doktorskoj disertaciji Franje Tuđmana! Želim reći da je vođenje stranke značilo i suprotstavljanje idejama, prijedlozima, stavovima koji bi stranku mogle odvesti na stranputicu i beznačajnost.
Godine 1992. zajedno s parlamentarnim održani su i predsjednički izbori. Natjecao sam se na predsjedničkim izborima. Pobijedio je Franjo Tuđman s osvojenih 56,73% glasova. Ja sam bio drugi s osvojenih 21,87%. Tih 21,87%, odnosno 585.535 glasova bilo je više nego što su zajedno dobili: Ivan Cesar, Savka Dapčević Kučar, Silvije Degen, Dobroslav Paraga, Marko Veselica i Anton Vujić. Osvojio sam oko 120.000 više glasova nego moja stranka (466.356). Na predsjedničkim izborima sudjelovao sam jer sam smatrao da ozbiljna stranka treba imati predsjedničkog kandidata. Nisam imao iluzija da ću pobijediti Franju Tuđmana, a nisam mogao ni pomisliti da bih mogao dobiti više glasova od svih ostalih oporbenih kandidata zajedno.
„Jedan SDP-ovac koji je žalo „ostati anoniman „ piše Godeč, pa navodi njegove riječi da sam bio „opterećen svojom mesijanskom ulogom i uvjeren da mu pripada predsjedničko mjesto“.
Do sada se u Hrvatskoj na predsjedničkim izborima natjecalo šezdesetak kandidata, neki i dva puta. Samo je HSLS osim mene imao još troje kandidata. Jesu li svi ti ljudi bili opterećeni svojom mesijanskom ulogom, jesu li oni mislili da im pripada predsjedničko mjesto? Da jesu onda bi hrvatska politička scena bila jedna stultifera navis, jer samo bolestan čovjek može misliti da mu neka politička dužnost pripada.
O ostalim izjavama ovog anonimnog SDP-ovca reći ću nešto kad budem komentirao njegove izjave koje se odnose na izbore 2000. godine, a sad ću prepričati jedan razgovor s jednim prijateljem s kojim se družim još od dječačkih dana iz našeg rodnog Drniša.
Kad bismo razgovarali o politici kad bih ja rekao ponešto kritički o ovom ili onom Tuđmanovom potezu ili stavu, on bi malo vehementno reagirao. A onda sam mu jednom rekao ovo: Pod vodstvom Franje Tuđmana ostvarili smo samostalnu i demokratsku Hrvatsku, pobijedili u ratu, stekli međunarodno priznanje, na miran način reintegrirali istočnu Hrvatsku. Da li bismo to postigli da sam ja izabran za predsjednika? To ne znamo niti možemo znati i zato ja mogu reći – dobro je što je on izabran, a ne ja, ono što je on postigao poznato je, ono što bih ja postigao nespoznatljivo je. Rečeno je da nam anđeo milosrđa velom prekriva oči da ne vidimo budućnost, jedan drugi veo onemogućava nam da vidimo ono što bi se dogodilo da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Nakon ovog odgovora moj prijatelj mi više ne zamjera kad kažem nešto kritički na Tuđmanov račun, a ima toga podosta.
Ima ljudi koji „pate od savršenog budućeg vremena“ (M. Atwood), ima ih koji ne sumnjaju u skori kraj povijesti, ima ih koji su uvjereni da znaju što bi bilo da se u povijesti nije dogodilo ono što se dogodilo. Postoji i tzv. alternativna povijest, no ona je intelektualna igra, nekad i vrlo kreativna, čak ponekad i korisna za razumijevanje stvarne povijesti. Dalje od toga ona ne dosiže.
Kad sam bio mlad mislio sam i govorio da pojedinci mogu pogriješiti, ali da narod ne može. Odavno znadem da je to zabluda. Ovih dana jedan novinar napiše da su od hrvatskih političara gori samo hrvatski birači. Bilo je političara koji bi nakon izgubljenih izbora govorili da narod nije sveta krava. Ja sam se takvih izjava klonio, ali reći ću ovo: ako hrvatski birači nisu pogriješili kada su izabrali Tuđmana, onda svakako jesu kasnije kada su birali neke čiji je mandat bio jedno veliko Ništa!
Nakon parlamentarnih i predsjedničkih izbora 1992. na izborima za Županijski dom Sabora HSLS je postigao još bolji rezultat s ostvarenih 21,8% glasova samostalno, a i više jer smo u pojedinim jedinicama koalirali sa SDP-om, HNS-om, HKDU-om i HSS-om. Tada SDP i nije samostalno izišao na izbore, ali od tada SDP-u se postupno vraćaju njegovi birači. Već na izborima 1995. oni ostvaruju bolji rezultat, a HSLS lošiji nego na izborima 1992. Tada najbolji izborni rezultat postižu oporbene stranke udružene u koaliciju HSS-a, IDS-a, HNS-a, HKDU-a i SBHS-a. Ipak i tada s 11,55% glasova HSLS je imao rezultat koji nadmašuje postotak glasova koji u Europi dobivaju liberalne stranke. Rezultat bi bio i bolji da se prihvatio moj prijedlog da se najjači kandidati natječu u izbornim jedinicama, a ne na listi HSLS-a. Ti su izbori održani po mješovitom većinsko-proporcionalnom sustavu. Poznati HSLS-ovci prijedlog su najprije prihvatili, ali su odustali. Čini se da su druge oporbene stranke imale isti problem, pa smo svi zajedno od 28 izbornih jedinica pobijedili u samo 7, a HDZ u 21.
Zbog lošijeg izbornog rezultata nisam se natjecao za predsjednika stranke. Izabran je Vlado Gotovac uz moju potporu.
U Globusovom članku Božo Kovačević prisjećajući se mojih loših odluka prisjetio se i ove „Sredinom ’94. Budiši je Račan predložio da bude šef opozicije, ali je on to odbio i propustio priliku da opozicija već ’95. pobijedi na izborima.“ Ne sjećam se tog Račanovog prijedloga, ali ako mi je Račan već tada predlagao suradnju ili koaliciju on svakako nije mogao predložiti nešto tako nebulozno kao što je „šef opozicije“. Kako se to postaje „šefom opozicije“? Izborima? Javnim ili tajnim? Referendumom oporbenih birača? Kako bi se on proveo? Odlukama stranačkih tijela oporbenih stranaka? Ili nekom aklamacijom na nekom duvanjskom polju? Onaj tko bi zagrizao na prijedlog da postane „šef opozicije“ učinio bi od sebe političkog redikula. Pa čak kad bi bilo moguće postati „šef opozicije“ ja to ne bi mogao postati jer su moje sposobnosti da upravljam i „šefujem“ tek bile dostatne za vođenje pluralističkog HSLS-a, a po mojim kritičarima ni za to. I kako to da oni koji govore da nisam znao voditi stranku misle da bi mogao „šefovati“ svim oporbenim strankama. Pa ako sam ja odbio tobožnji Račanov prijedlog da postanem „šef opozicije“ kako to da u ovih trideset godina političkog pluralizma netko drugi nije izabran za „šefa opozicije“? Mjesto je još nepopunjeno. Natječite se. Pod mojim šefovanjem mi smo dakle još ’95. mogli pobijediti HDZ, i to baš tada kad je HDZ dobio više glasova nego na svim dotadašnjim izborima.
Istina Božo Kovačević je tada mislio da ja posjedujem nadnaravne sposobnosti, pa je znao govoriti da mi nemamo novca ni PR, ali to ne smeta jer imamo Budišu na čelu, a nekoliko godina kasnije da imamo i novca i PR, ali što nam to vrijedi kad nam je Budiša na čelu.
Ljudi se mijenjaju, mijenjaju i svoj odnos prema drugima i nerijetko i svoje političke preferencije, nekad toliko i toliko puta da na koncu ne znaš ni što jesu ili što su bili. Teško je proniknuti u sve razloge takvih metamorfoza, psihološke, utilitarne, ideološke i koje sve ne. Legitimno je napustiti stranku i osnovati novu, ali pri tome svoje dojučerašnje suradnike obilježiti kao ljude „ustaškoidnih fizionomija“ (tako je naime Božo Kovačević u jednom intervjuu opisao ljude koji su bili uz mene, to je s one strane bilo kakve politike). Svojom rasističkom izjavom on se uvrstio u onaj krug sveučilišnih nastavnika koji su govorili o srpskim šiljastim glavama, i onih koji su politiku Hercegovaca tumačili njihovim rasnim nedostacima. Nije išao dalje u fiziometrijskim istraživanjima ustašoidnih fizionomija. Dobro bi bilo da jest da ih znademo prepoznati.
Kovačević će još reći da nisam vjerovao „osnivačima HSLS-a koji su bili liberali, nego sam vjerovao svojim bliskim suradnicima i supatnicima iz ’71.“. Boži Kovačeviću sam vjerovao i s njim sam dobro surađivao. Pogriješio sam!
Božo Kovačević reći će i ovo „U Račanovoj vladi Budiša je pokušavao provoditi ne HDZ-ovu, nego HSP-ovu politiku nesuradnje s Haaškim sudom. To bi za Hrvatsku bilo katastrofalno“. Na čemu temelji ovu tvrdnju? Nisam dovodio u pitanje suradnju s Haaškim sudom. Dovodio sam u pitanje optužnicu protiv Ante Gotovine tužiteljice Carle Del Ponte. Pri tome nisam mislio na onaj njen dio u kojem se konkretiziraju optužbe za počinjene zločine. Nisam tada znao jesu li one osnovane ili nisu. Mislio sam na pravnu, povijesnu i političku impostaciju optužnice koja je takva kao da je nastala u pravnom timu Republike Srpske Krajine. Ta impostacija polazi od toga da su zločini počinjeni za vrijeme rata između Hrvatske (ponekad i Republike Hrvatske i Krajine odnosno Republike Srpske Krajine). U njoj stoji da je Hrvatska proglasila neovisnost 25. lipnja 1991, a Republika Srpska Krajina 9. prosinca 1991. službeno se proglasila nezavisnom od Hrvatske. U vrijeme na koje se optužnica odnosi Republika Hrvatska jest međunarodno priznata država, već je tri godine članica Ujedinjenih naroda, a u optužnici je stavljena u istu ravan s republikom Srpskom Krajinom kao drugom stranom u sukobu. JNA se ne spominje nego samo u rečenici „U rujnu 2001. godine hrvatska Vlada je izjavila da hrvatski Srbi i Jugoslavenska narodna armija kontroliraju približno jednu trećinu hrvatskog teritorija“, ali JNA se kao strana u sukobu ne spominje, pa ni kod nabrajanja vojnih operacija koje prethode Oluji. A o zamišljenoj ulozi JNA u ratu protiv Hrvatske Veljko Kadijević će u knjizi Moje viđenje raspada napisati „potpuno blokirati Hrvatsku iz vazduha i s mora – pravac napada glavnih snaga JNA što neposrednije vezati za oslobađanje srpskih krajeva u Hrvatskoj i garnizona JNA u dubini hrvatske teritorije. U tom cilju ispresecati Hrvatsku u pravcima Gradiška, Virovitica, Bihać-Karlovac, Mostar-Split… jakim snagama iz rejona Herceg Novi-Trebinje, blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve i na taj način sadejstvovati snagama koje nastupanju na pravcu Mostar Split – nakon dostizanja određenih objekata, obezbediti i držati granicu Srpske Krajine u Hrvatskoj“.
U optužnici su navedeni svi dijelovi hrvatskih oružanih snaga, ali se paravojne jedinice na srpskoj strani ne spominju. Srbija se u optužnici ne spominje nego samo na jednom mjestu i to kao zemlja u koju su deportirane srpske izbjeglice. Oluja nije bila oslobodilačka akcija hrvatskih oružanih snaga za oslobađanje okupiranih dijelova Hrvatske, nego je Oluja akcija u kojoj je Gotovina djelujući sam i/ili u dogovoru s drugima uključujući i predsjednika Franju Tuđmana planirao i poticao počinjenje zločina. Da je ta optužnica osim u njenoj pravno-povijesnoj potci i kontekstualiziranju okolnosti operacije Oluja i drugih oslobodilačkih akcija hrvatskih oružanih snaga lažna i u opisu konkretnih događaja, barem kad je u pitanju tzv. prekomjerno granatiranje civilnih ciljeva, uvjerio sam se još 6. kolovoza 1995. došavši u Knin s nekolicinom članova HSLS-a. Prošli smo glavnom kninskom ulicom, popeli se na kninsku tvrđavu (nekoliko sati kasnije doći će i Franjo Tuđman s državnim vodstvom). Nismo uočili tragove nekakvog granatiranja civilnih ciljeva. Istog dana bili smo u Drnišu. Ni tamo to nismo vidjeli. Istina, po selima smo vidjeli dosta izgorenih kuća.
Evo zašto se nisam mogao suglasiti da se po toj lažnoj optužnici postupa. Ovdje ću dodati da je optužnica protiv Slobodana Miloševića podignuta od istog tužiteljstva na potpuno suprotan način tretirala rat u Hrvatskoj.
Nije Carla Del Ponte lagala samo u optužnici, nastavila je to i dalje. Nije li ona nabrajala mjesta u Hrvatskoj gdje je navodno viđen Ante Gotovina, nije li optuživala Vatikan. Nije li se ona pokušala pogađati s hrvatskim vlastima kad je najavljivala podizanje optužnice protiv Ante Gotovine i Rahima Ademija. To će i vama odgovarati jer je jedan legionar, a drugi je Albanac govorila je. Od Albanca je odustala, a legionara je ostavila i dodala mu Mladena Markača i Ivana Čermaka. Od Petra Stipetića je odustala, ali je optužila Janka Bobetka.
Ovako je William Montgomery ocijenio rad Carle del Ponte:“Carla del Ponte loše je radila svoj posao, optužnicom protiv Gotovine samo je htjela zadovoljiti Srbe“. (Večernji list od 8. srpnja 2021.) A Vlada u kojoj je sjedio i Božo Kovačević reakcijom na optužnicu protiv Bobetka htjela je zadovoljiti i Hrvate. Ne sumnjam da je zadovoljila i HSP čije sam stavove o nesuradnji s Haaškim sudom ja navodno zastupao. [5]
Potka optužnice protiv Janka Bobetka slična je onoj protiv Ante Gotovine no ima i jedna važna razlika. U optužnicu protiv Janka Bobetka nije involviran hrvatski državni vrh, Franjo Tuđman se ne spominje. Vlada Ivice Račana uz potporu svih koalicijskih partnera, dakle i LS-a Bože Kovačevića odlučuje da neće postupati po optužnici i nalogu za izručenje, ona odlučuje da će poduzeti sve pravne i diplomatske poteze. I stvarno ona ovaj put odlučuje po pravilu 108 bis uputiti zahtjev žalbenom vijeću Haaškog suda u kojem se traži preispitivanje optužnice protiv Bobetka, a to je propustila učiniti u slučaju Ante Gotovine. Tada je Račan samo pisao pismo Carli Del Ponte u kojemu je ukazivao na neprihvatljivost optužnice. Pismo stvarno nije bilo namijenjeno Carli Del Ponte nego hrvatskoj javnosti, jer je njegov pravni učinak bio kao da joj je pisao molbu da ne bude tako zločesta.
A zašto je Carla Del Ponte podignula optužnicu protiv Janka Bobetka kad je znala da Janku Bobetku neće biti suđeno. Bio je star i bolestan i uskoro je i umro. Te 2002. počelo je suđenje Slobodanu Miloševiću. Disbalans je trebalo popraviti nabacujući nešto i na hrvatsku stranu. Podizanje optužnice protiv Bobetka bila je politička odluka. Epilog je poznat. Sve optužnice protiv Hrvata iz Hrvatske su propale. [6]
Ovo je tek mali dio onoga što bih mogao reći na temu Hrvatske i Haaškog suda. I namjeravao sam to reći nakon oslobađajuće presude Gotovini, Markaču i Čermaku. Imao sam i dogovoren intervju s novinarom Novog lista Draženom Ciglenečkim, a onda sam na Jelačićevom trgu čuo generala Antu Gotovinu kako govori da se trebamo okrenuti budućnosti i kako zahvaljuje institucijama hrvatske države. Otkazao sam intervju. Respektirao sam Gotovinin stav da ne želi govoriti o onome što je prošlo i o svemu tome što je on prošao.
Pa ipak ću s obzirom na Gotovininu zahvalu hrvatskim institucijama spomenuti i ono na što se Gotovinina zahvala nije mogla odnositi. Poznato je da je Tužiteljstvo Haaškog suda svu dokumentaciju ih hrvatskih arhiva dobilo na ilegalan način. I nije dobilo samo ono što je tražilo i što je moglo biti ralevantno za Haaški sud. Lifralo se doslovno sve. No kako ta ilegalno pribavljena dokumentacija nije mogla biti upotrebljena u sudskom postupku bez imprimature Vlade, Vlada je svu tu dokumentaciju deklasificirala bez dodatnih pitanja i tako je učinila i službenom i legalnom. Na taj je način i više stotina dokumenata koji nisu mogli biti od nikakve važnosti za Haaški sud poslano Tužiteljstvu Haaškog suda. Kao primjer navest ću da je Tužiteljstvu poslan i transkript razgovora Joze Radoša i mene s Franjom Tuđmanom o razrješenju tzv. zagrebačke krize! Nemojmo zaboraviti da je Vlada ušla i u sudski spor s odvjetničkim timom naših optuženika koji je tražio da se i njima dostavi ta dokumentacija i da je Vlada taj spor izgubila.
A što reći o progonu ljudi koji su tobože skrivali „topničke dnevnike“, o akcijama kodnog imena Cash u kojoj se i mene uhodilo da bi se pronašao Gotovina jer kao što je rekao britanski ministar za europske integracije Denis MacShane da njegova Vlada smatra da ni predsjednik države Mesić ni premijer Račan ne znaju gdje se krije Ante Gotovina, ali da njegova Vlada smatra da ja to znam. Ni danas ne znam čija ga je Vlada uputila da razgovara sa mnom, naša ili britanska. Nije naime bilo logično da traži razgovor sa mnom nakon što ga je primio predsjednik države, premijer i ministar vanjskih poslova. Ovdje ću dodati da me je Mladen Rožman informirao o tome kako bi se pripadnici naših tajnih službi znali češće zaputiti u selo Kozlikovo gdje živim već dvadesetak godina. Svaki put kad su došli ja sam gurao tačke sa zemljom nasipajući jedan dio terena gdje se to nije moglo obaviti strojno. Iz toga su njihovi psiholozi zaključili da je guranje tački moja prisilna radnja što je vjerojatno posljedica zatvorskih trauma. Trebam li napominjati da nikada nisam znao gdje se nalazi Gotovina niti sam to pokušavao saznati. Ali znali su mi pristupiti ljudi onako „u povjerenju“ i „među nama“ da im kažem je li on u Hrvatskoj ili u inozemstvu. Nadam se da će se jednom saznati tko je sve bio na platnoj listi haaškog Tužiteljstva.
Da ne bude zabune. Antu Gotovinu jedva sam poznavao. Susreli smo se u nekim protokolarnim prigodama i jednom smo telefonski razgovarali. To je sve. A od dana njegova izlaska iz zatvora nismo se ni vidjeli ni čuli. Meni su Gotovina, Stipetić, Markač, Bobetko i Ademi bili jednaki. Nisam ih razvrstavao na legionare, Albance ili partizane.
A sad da odgovorim i na izjave koje je o meni i mome političkom djelovanju Željki Godeč dao drugi nekadašnji član HSLS-a Goranko Fižulić „Sjeme kraha te koalicije (HSLS-a i SDP-a) zasađeno je na samom počeku kad je Budiša odbio biti predsjednik Sabora“, reći će on i dodati kako sam ja bio lišen svakog pragmatizma“. Pragmatično bi dakle bilo da sam prihvatio Račanov prijedlog i da sam se dao izabrati za predsjednika Sabora. To se trebalo dogoditi dok još nisu bili završeni predsjednički izbori, jer se Sabor trebao konstituirati prije njihova okončanja, a Sabor se konstituira i izborom predsjednika. Nije mi poznato da se to dogodilo bilo kada i bilo gdje, da se netko tko sudjeluje u utrci za predsjednika države, tko je ušao u drugi krug izbora, dade, prije okončanja izbora izabrati za predsjednika parlamenta. To bi bio originalni i inovativni hrvatski prilog povijesti parlamentarizma i političkog pragmatizma. Druga bi mogućnost bila da se Sabor konstituira da se izabere njegov predsjednik kojeg bismo nakon nekoliko dana smijenili nakon što ja izgubim izbore! Bio bi to naš drugi doprinos parlamentarizmu i političkom pragmatizmu. Da sam to učinio danas ne bi bio živ. Umro bih od stida. Račan je to razumio. Suglasili smo se da predložimo Zlatka Tomčića za predsjednika sabora i on je to prihvatio.
Da sam se tada dao izabrati naš bi mandat započeo političkom i moralnom blamažom. To je smisao mojih izjava da nisam mogao pristati na osiguranu rezervnu poziciju. „Nije htio rezervnu poziciju, a s lakoćom kojom je to odbio svjedoči da je žarko vjerovao u svoj uspjeh na putu za Pantovčak“. Ne samo što tada nisam više vjerovao u izborni uspjeh, ja sam tada znao da sam izbore već izgubio. To sam rekao i Račanu, a odbio sam prijedlog Borisa Maleševića da se za snažnu kampanju u drugom krugu osigura 3.500.000 kuna i dopuštam da se potroši 150.000 kuna. Pa i to je bilo rasipanje novca, ali je neki oblik kampanje trebalo voditi. I ne samo to. Račanu se često zamjeralo što nije došao na doček izbornih rezultata u moj stožer. A za taj tobože najveći krimen Račana prema meni on nije odgovoran. Ja sam ga savjetovao da ne dolazi da se gubitnička atmosfera iz mog stožera ne preljeva na njega koji u tom trenutku sastavlja novu vladu i piše njen program. Da ne bi bilo zabune taj sam razgovor vodio s Račanom ujutro na izborni dan. Čak je i sin Ivice Račana mislio da mu je otac pogrešno postupio što nije te večeri došao u moj izborni stožer. Davno sam mu rekao da za to njegov otac nije odgovoran. A o tom Željka Godeč piše: Kada se Račan u izbornoj noći nije pojavio u stožeru i pružio moralnu podršku Budiši i propaloj nadi za predsjedničkim mjestom to je bio krunski dokaz da je Račan opstruirao kampanju i držao fige u džepu. To je korijen animoziteta između njih dvojice. Koji se nikada nije izgladio“.
Nema tada ni sukoba ni animoziteta između mene i Račana. Naši nesporazumi počet će kasnije. O odnosima s Račanom neću govoriti ovom prigodom. Umjesto toga poslužit ću se jednim citatom iz teksta Miraka Galića koji je napisao u povodu petnaeste godišnjice Račanove smrti u Večernjem listu od 7. svibnja 2022. „Lakše je objasniti kako je Račan došao na vlast u heterogenoj koaliciji, nego kako je vlast izgubio. Ključnu ulogu u jednoj i drugoj operaciji imao je sam Račan, a poslije njega Dražen Budiša; bez njegova potpisa Hrvati ne bi vjerovali Račanu; kad je ostao bez Budišine nacionalne iskaznice Ivo Sanader nije morao organizirati miting na splitskoj rivi; srušio je Račana na biralištu. Bez oslonca u Budiši, Račan je pao sam iako je imao takvu gospodarsku i demokratsku bilancu da je mogao održati ljevicu na vlasti da nije razbucao koaliciju. Sanader je otvarao autoceste koje je on počeo graditi. Čudno je da je jedan suptilni taktičar mogao serijski griješiti na račun Budiše; nije ga zdušno podržavao kao predsjedničkog kandidata; nakon Mesićeve pobjede nije mu dao mjesto u vlasti koju zaslužuje najjači koalicijski partner; kad ga je kooptirao u Vladu odnosio se prema njemu s nepovjerenjem, koje je izazvalo lom u koaliciji od kog je samo HDZ profitirao. Budiša je bio važniji od broja zastupnika koje je imao u Hrvatskom saboru; u hrvatskoj politici, on je utjelovljivao one vrijednosti koje su nedostajale Račanu da može stabilno vladati Hrvatskom. Nije Račan loše mislio kada je sve probleme sa Slovenijom htio riješiti u paketu; s obzirom na njegovu opreznost čudno je daje pregovore doveo do cjelovitog projekta iza leđa svojih partnera. To ga je stajalo vlasti.
Onome tko ne razumije da ja u okolnostima u kojima bi se to dogodilo nisam mogao prihvatiti kandidaturu za predsjednika Sabora, ja ne mogu pomoći. Francuzi imaju izraz agir sans scruple, djelovati bez skrupula, što znači djelovati bez moralnog osjećaja i uporišta. Hrvati izraz skrupulozan upotrebljavaju i u značenju bojažljiv ili kolebljiv, a ima pragmatičnih Hrvata koji i ne znaju što znači biti skrupulozan. Pragmatički Hrvat Goranko Fižulić izjavit će i to da je mene vodila ideja da dođem na Pantovčak i da mene uopće nije zanimala koalicija koju smo stvorili sa SDP-om, štoviše da je moja fiksacija bila ne samo da dođem na Pantovčak, nego da i srušim i HDZ i SDP, i da sam ja to njemu čak i nacrtao. Sasvim je sigurno da ja njemu nisam ništa nacrtao jer ja ne znam ništa nacrtati, no moguće je da sam mu govorio, jer sam to govorio i javno i te su moje izjave objavljene, kako Račan ne zna da je gubitkom HSLS-a kao partnera izgubio i iduće izbore. Ako sam ja imao fiksaciju srušiti i HDZ i onda SDP, moglo bi se reći da sam u tome i uspio, a onda sam pao kao kolateralna žrtva svih svojih uspjeha i pobjeda. Ovo pišem prisjećajući se savjeta Vlade Gotovca da se ne služim ironijom jer ironiju puno ljudi ne prepoznaje. [7]
Da je moj motiv za stvaranje koalicije sa SDP-om bio u ambiciji da dođem na Pantovčak to sam čuo nebrojeno puta. Drugi je stav koji se nadovezuje na ovaj da sam s Račanom sklopio za HSLS nepovoljan sporazum prema kojemu se odnos 2 prema 1tumači kao trgovina koja je uključivala potporu SDP-a mojoj kandidaturi. Čak je i Zdravko Tomac u svojoj autobiografiji napisao da smo Račan i ja na tajnom sastanku u Splitu dogovorili sve oko parlamentarnih i predsjedničkih izbora. Taj sastanak nije bio tajan. Svi su mediji o njemu bili obaviješteni i o njemu izvijestili. Održan je u Splitu jer je prijedlog za stvaranje te koalicije potekao iz ogranka HSLS-a iz Splita. Na tom smo sastanku razgovarali isključivo o programskim pitanjima jer smo polazili od toga da nema smisla stvarati koaliciju ako među nama nema suglasnosti oko onoga što smo smatrali najvažnijim političkim pitanjima. Ja sam došao s popisom desetak tema i pitanja. Račan nije imao dodatnih tema. Relativno brzo smo postigli suglasnost, a onda sam ga na kraju pitao što ćemo s Haagom? Tu temu nisam imao na popisu. Račan je odmahnuo rukom i rekao da ako mi stvorimo koaliciju i pobijedimo na izborima, mi s Haagom nećemo imati problema. O predsjedničkim izborima ni tada ni idućih nekoliko mjeseci s Račanom nisam progovorio ni riječ. Ja tada nisam ni donio odluku da ću se kandidirati na predsjedničkim izborima. U razgovoru o programskim pitanjima suglasili smo se da predsjednički sustav treba mijenjati u parlamentarni.
Dogovorili smo da ćemo naš načelni sporazum staviti na stranačka tijela i ako ga ona podrže, da ćemo nastaviti zajedno s našim suradnicima raditi na svim pitanjima i zadaćama koje su bile pred nama. Kasnije smo se suglasili da ćemo izborne liste sastaviti tako da SDP-u pripadne 2/3 izbornih zastupnika, a HSLS-u 1/3. Takav smo dogovor temeljili na istraživanju rejtinga stranaka u zadnjih nekoliko mjeseci, a ona su pokazivala da SDP ima potporu od oko 20% birača, a HSLS oko 10%. Mi smo u HSLS-u i sami proveli jedno istraživanje koje je pokazivalo po prilici takav rezultat. Dogovorili smo da ćemo kampanju financirati tako da će SDP snositi 2/3 troškova, a HSLS 1/3. Sve smo te dogovore korektno proveli. Tada razgovora o predsjedničkim izborima među nama nema. Odluku da se kandidiram za predsjednika države donio sam početkom listopada. O tome sam najprije obavijestio stranačke kolege, a negdje u studenom i koalicijskog partnera. Obavijestio sam ih, ali nisam tražio potporu SDP-a. U to vrijeme u SDP-u su razmatrali dvije opcije. Vodeći ljudi stranke poticali su Račana da se kandidira. On sam nije bio voljan, a Zdravko Tomac očekivao je da će njega stranka ponovo predložiti kao predsjedničkog kandidata. On za to nije imao potporu ni Račana niti vodstva SDP-a. Tomac je bio prvi koji me obavijestio da će me SDP vjerojatno podržati kao predsjedničkog kandidata. To su i učinili formalno nakon što je Veliko vijeće HSLS-a prihvatilo moju kandidaturu i program koji sam predložio. Uvjet SDP-a je bio da dođem na Glavni odbor njihove stranke i njima izložim predsjednički program. To sam i učinio. Potporu SDP-a nisam mogao odbiti, mi smo već utanačili sporazum o zajedničkom izlasku na parlamentarne izbore. A da li sam je priželjkivao? Ne baš! Tada sam mislio da od svih oporbenih kandidata na predsjedničkim izborima mogu dobiti više glasova uključujući tu i Ivicu Račana ili Zdravka Tomca i da s kandidatom HDZ-a mogu ući u drugi krug. Nisam računao da ću u prvom krugu dobiti više glasova od kandidata HDZ-a, ali jesam da ga u drugom krugu mogu pobijediti. Bio je to, narodski rečeno, račun bez krčmara. Stipu Mesića nisam smatrao ozbiljnim kandidatom, a takvim ga nisu smatrali ni oni koji su ga predložili što se jasno vidi na snimci sjednice vodećih ljudi Porečke skupine u filmu Rajka Grlića Novo novo vrijeme. Mesića je podržalo široko biračko tijelo od desnice, centra i ljevice, od Ante Prkačina, Vlade Gotovca do Ivana Jakovčića. Njemu je uspjelo pridobiti birače raznorodnih političkih i ideoloških profila koji korespondiraju s njegovim političkim i ideološkim mijenama koje je u životu prošao. Za njega su glasovali birači koji misle da smo mi pobijedili ’41, ali i oni koji se na Dan mladosti okupljaju u Kumrovcu, a između tih polova i veliki broj onih koji ne pripadaju ni jednoj od ovih skupina. [8]
Dakle u koaliciju sa SDP-om nisam ušao radi predsjedničkih izbora. Meni nije bila potrebna potpora SDP-a na predsjedničkim izborima, nisam je tražio, nisam je ni priželjkivao, nisam je mogao odbiti. Ja sam bio predsjednički kandidat HSLS-a uz potporu SDP-a, iako to na glasačkom listiću nije bilo specificirano. Kad smo predavali potpise za moju kandidaturu sa mnom u pratnji bili su isključivo članovi HSLS-a. HSLS je financirao moju predsjedničku kampanju. U tome SDP nije sudjelovao, o tome nije bilo ni razgovora. O tome više u nastavku ovog teksta kad se budem osvrnuo na izjave anonimnih SDP-ovaca o kampanji za predsjedničke izbore.
A sad o još nekim Fižulićevim izjavama. O sjednici Vlade na kojoj se odlučivalo o optužnici protiv generala Gotovine „valjda jedinoj u kojoj su se ministri morali pojedinačno izjašnjavati“, zaboravio je dodati da ministrima prije glasovanja nije pokazana optužnica. Glasovali su na slijepo.
„Imalo je smisla biti hrvatski nacionalist do 1989, ali u nacionalnoj državi time se bave samo hulje i budale“ kaže on. Ako je do 1989. imalo smisla biti hrvatski nacionalist, onda pretpostavljam da je to bio i Fižulić. Ako to nije bio, onda bi to značilo da je mislio i djelovao bez smisla, dakle besmisleno. A zašto bi 1989. bila prekretnica kad je bilo smisleno biti nacionalist, a ne i poslije toga?
Pa nije valjda pomislio da je to postalo besmisleno kad je on ušao u inicijativni krug osnivača HSLS-a, jer godine 1989. Hrvatska je u Jugoslaviji. Pred nama je bilo riješiti samo nekoliko sitnica: stvoriti samostalnu državu, obraniti je u ratu, steći međunarodno priznanje…
Nama koji nismo nacionalisti niti smo to bili, bilo bi zanimljivo od Fižulića saznati kako se to postaje nacionalist i kako nacionalist svoju ideologiju „čini smislenom“. Ja sam samo Hrvat koji je smatrao da Hrvati imaju pravo na svoju državu i nastojao sam pridonijeti tome da se ona ostvari. Stran mi je nacionalizam kao ideologija. Ovo jasno kažem ne upuštajući se u razrješenja ovog kontroverznog pojma koji stvara političku i ideološku konfuziju. Točno je da se ispod njega znaju skriti i budale i hulje s tim da nema ideologije ispod koje se takvi ne mogu naći, pa ni liberalizam nije protiv toga cijepljen.
Rekao sam već da se Željka Godeč pri pisanju članka služila i svjedočenju osoba koje su željele ostati anonimne. Legitimno je da novinari prikupljaju informacije od neimenovanih izvora i da ne otkrivaju od koga su te informacije dobili kada pišu o aktualnim temama. Ali koji je smisao služenja anonimnim izvorima kad se piše o retrospektivnim temama? Zašto bi se netko skrivao kad svjedoči o događajima od prije dvadeset, trideset ili pedeset godina? Zašto se i novinar dovodi u situaciju da se sumnja da li je on uopće razgovarao s anonimnim izvorom, nego da je svoje riječi pripisao njemu. I zato preporučam i savjetujem: ne radite to. Zamislite kakva bi to bila povijesna znanost kada bi se pisala na temelju izvora koji su željeli ostati anonimni. U kodeksu časti hrvatskih novinara piše „Novinar je obvezan iznositi točnu, potpunu i provjerenu informaciju. On kritički prosuđuje izvor informacija i u pravilu ih navodi. Ima pravo i ne otkriti izvor informacija, ali za objavljeni podatak snosi odgovornost. Što se s točnošću informacija događa pokazat ću na primjeru jednog SDP-ovca „koji je želio ostati anoniman“. Kaže on „cupkali smo za njim u kampanji, financirali smo je, dali smo mu sve što treba i napravili sve što smo obećali“, i nastavlja „sam si je kriv za poraz, kampanju je gradio na starom sentimentu iz ’71. i patnji staroj trideset godina, pričao o hrvatskoj žrtvi i stradanjima, a ljude to više nije zanimalo, htjeli su naprijed, to im je Mesić dao“.
Kada sam pročitao te riječi prvo što mi je zazvonilo u ušima bio je ovaj Mesićev „naprijed“. Odakle to? Pa iz Nazorove pjesme:“ I Titov glas se prosu kao dažd, Na izmučenu čeljad, Uvijek žednu Njegovih riječi: Naprijed“. Ako sam ja gradio kampanju na starom sentimentu iz ’71., ovu anonimnu SDP-ovu junačinu pokreće sentiment iz ’45. On svakako nije cupkao sa mnom u kampanji, niti je slušao tadašnje moje predizborne govore, nije čitao tadašnje moje intervjue ili izjave. Da jest to ne bi mogao izjaviti. (Moguće da sam ovdje ispao naivan. Nije isključeno da je on sve ovo znao, pa ipak je izjavio to što je izjavio – jak je sentiment iz ’45.) U knjizi Razgovori o hrvatskoj državi (Globus, Zagreb 2001., pisac predgovora Stanko Lasić), sabrani su mnogi moji istupi iz predsjedničke kampanje dvije tisućite godine. Za ovu prigodu navest ću naslove dvaju mojih intervjua iz siječnja te godine: „Nacionalizam je umro“, „Nacionalizam ostavljamo prošlosti“.
Suprotno stavu da sam ostao zarobljen u ’71. bilo je novinara i političkih analitičara koji su iznosili stav da samo ja od svih političara iz ’71. nisam ostao zarobljen sedamdeset prvom. O ’71. govorio sam kad su me pitali, a prvi intervju o Hrvatskom proljeću i to samo o sudskom procesu koji se protiv mene i mojih kolega vodio na Okružnom sudu u Zagrebu dao sam u prosincu 2021. pedeset godina nakon Hrvatskog proljeća! Konačno zar bi stranka kojoj sam na čelu bio desetak godina ulazila u koalicije sa SDP-om, najprije na lokalnim razinama, potom na izborima za Županijski dom sabora i na parlamentarnim izborima 2000, da je njen predsjednik bio zarobljen ’71.
Ja se nisam žalio na sudjelovanje SDP-a u mojoj izbornoj kampanji. Ne mogu reći da je SDP opstruirao moju kampanju. Ono što smo uočili da tadašnji Savez sindikata tada kadrovski i ideološki naklonjen SDP-u na terenu vodi kampanju protiv mene. U nekim sredinama potpora SDP-a bila je snažna (primjerice u Rijeci i Splitu), a negdje je nije ni bilo. U to vrijeme HSLS je imao snažniju stranačku infrastrukturu od SDP-a. SDP nije financirao moju kampanju, nego isključivo HSLS. Oni su ponegdje imali nešto troškova (putovanje, hrana), imali smo i jednu donatorsku večeru na kojoj su sudjelovali i SDP-ovci. Suočeni s medijskim interesom koji uvijek prati financiranje kampanja mi smo u HSLS-u odlučili svim medijskim kućama poslati popis inozemnih donatora mojoj predsjedničkoj kampanji, a potom smo na konferenciji za tisak izvijestili i o domaćim donatorima. Zanimljivo je da popis inozemnih donatora s točnim iznosom doniranih sredstava nije objavio ni jedan medij u Hrvatskoj osim Novog lista. Dvije osobe s ovoga popisa bile su članovi HSLS-a. Za druge ne znam. Možda je među njima bio i koji član SDP-a. Stranačku pripadnost nismo provjeravali, a ovo dvoje HSLS-ovaca imali smo u evidenciji stranačkog članstva. Ovo su inozemni donatori moje predsjedničke kampanje: Marijan Budiša 500 CAN $, Lovre Gotovac 5000 CAN $, Janko Herak 1000 CAN $, Pajo Ozanić 1000 CAN $, 1000 Duško Bezić CAN $, Ante Kikaš 1000 CAN $, Nedeljko Zebić 250 CAN $, CAN $, Elizabeta i Jozo Nejašmić 2000 CAN $, Ivanka i Zvonko Vajdić 1000 CAN $, Marijan Munjić 2000 CAN $, Srebrenka Bogović 1000 CAN $, Ivo i Marija Jolić 1000 CAN $, Tomislav Barišić 1000 CAN $, Jerko Granić 2500 CAN $, dr. Ante Bilić 250 CAN $, Grgo Čačić 500 CAN $, Steve Žganjar 500 CAN $, Milan Krijan 200 CAN $, dr. Danies Svara 100 CAN $, Josip Mihalj 1000 CAN $, Ivica Zdunić 250 CAN $, Kruno Penavić 500 CAN $, Ivo Hrvoić 200 CAN $, John Blažević 25 000 USA $, Steve Bubalo 10 000 USA $, Tony Raguz 3000 USA $, Josip Grgas 1000 USA $, Milan Miletić 1000 USA $, Radovan Pavelić 1000 USA $, Nikola Penava 1000 USA $, Neda Young 1000 USA $, Vladimir Blašković 500 USA $, Ivan Ivanac 500 USA $, Ivan Kalinić 5 00 USA $, Ante Kršlović 500 USA $, Mirko Kulić 500 USA $, Jure Kursar 500 USA $, Ante Kusturić 500 USA $, Frane Marić 500 USA $, Miho Miketić 500 USA $, Frane Perković 500 USA $, Dragan Rančić 500 USA $, Danilo Puhalović 500 USA $, Nereo Valenčić 500 USA $, Ivan Vukušić 500 USA $, Bruno Višković 100 USA $, Stjepan Dizdar 1500 USA $, Ivan Dizdar 1000 USA $.
Jedan od sugovornika Željke Godeč bio je i Tonči Tadić. On je bio jedan od kvalitetnijih zastupnika. Moram priznati da njegov potencijal nisam dovoljno rano prepoznao. Ali Tonči Tadić slabo stoji s pamćenjem. „Naš zadnji razgovor trajao je četiri sata. Ništa nismo uspjeli dogovoriti, osim da nemamo ništa zajedničko“, kaže on. Taj naš razgovor nije trajao više od sat i pol. Bio je to prvi naš razgovor u kojem je on iznio neke kritičke primjedbe na račun stranke. Do tada od njega nisam čuo ni jednu. No Tonči Tadić ne samo da je prihvatio moja obrazloženja na svoje kritičke primjedbe nego smo razgovor zaključili dogovorom da idemo dalje zajedno. Dva dana nakon toga on je napustio HSLS. Morao je jer se već bio obećao! Tonči Tadić zna da ja znam tko je s njim i drugima koji su tada napustili HSLS koordinirao i tko ih je raspoređivao u HDZ i HSP (da se zametne trag). Zato bih ja za kojeg je rekao da sam principijelan ali da ne zna oko čega, za njega rekao da je pošten ali ne znam na temelju čega.
Kroz cijeli tekst u Globusu bilo da piše autorica ili to govore njeni sugovornici provlače se riječi koje bi trebale pojasniti moj psihološki i politički profil: žrtva, status žrtve, mučeništvo, paćeništvo, traume, samoizolacija itd. Ne iskrcavajte tu cvilidretsku bagažu pred moja vrata. Pogrešna adresa! Vraćam pošiljku natrag, a s njom i onu moju fotografiju u „musolinijevskoj pozi“ kao dar autorici da je objesi i dok je gleda da razmisli o putovima i stranputicama hrvatskog novinarstva, o ulozi fotografija u političkoj promidžbi, ili da se jednostavno zapita kako joj se dogodila da je tako pala, da je takoreći legla na pod kao i Lupino. Ona naime piše: „Iz tog doba (1998. o. a.) datira Budišin poziv da mu se predaju ključevi Amruševe gdje je središte stranke i fotografija Stephana Lupina koji Budišu slika u musolinijevskoj pozi“. Ovaj dodatak da bih ja tražio i da mi se vrati fotografija Stephana Lupina na kojoj sam naslikan u musolinijevskoj pozi, e to je doista kvintensencija zloće. Ne samo što ja to nisam tražio, niti sam mogao tražiti budući da odurna fotografija nikad i nije bila u Amruševoj, do sada nisam ni čuo ili pročitao da bi me za to netko optuživao. A zašto autorica to radi – da bi poručila kako sam ja bio toliko oduševljen svojim „musolinijevskim“ portretom da sam ultimativno zahtijevao njegovo vraćanje. A nikad lošiju svoju fotografiju nisam vidio od tog Lupinovog uratka koji je nastao tako što me je slikao ležeći na podu! Da je autoricu Željku Godeč tako slikao vjerujte da ne bi izgledala bolje od mene. Pa ipak koliko god ta fotografija bila odurna ona nije u „musolinijevskoj pozi“. Ovako musolinijevsku pozu opisuje Jussi Adler-Olsen u romanu Leptirov efekt:“ Brada gore, prsa i donja usnica naprijed i stisnuta šaka na boku“ (Znanje, Zagreb, 2015. str.375).
Kako su ljudi iz Porečke skupine i oni bliski njima mene znali nazivati „sotonom“, Tuđmanovim vazalom“ „Mefistom“, „Hrvatskim Hajderom“ [9] i sl., moguće je da su me zvali i Muslonijem, iako to nisam uočio. Bit će da je Željka Godeč prva koja me je preko jedne fotografije povezala s Musolinijem. A kad već spominjem Porečku skupinu evo jednog podatka koji ako se ne varam, nije nikada dospio do javnosti. Oko dva mjeseca prije parlamentarnih izbora 2000. vodeći ljudi Porečke skupine tražili su razgovor sa mnom. Primio sam ih tada već u „otključanoj“ Amruševoj. U ime Porečke skupine razgovor sa mnom vodio je Ratko Čačić, a uz njega su bili Zlatko Tomčić, Vlado Gotovac i Ivan Jakovčić. Ukratko, predlagali su mi da razvrgnem već dogovorenu koaliciju sa SDP-om, a ako to učinim oni će mene poduprijeti kao kandidata za premijera. Odbio sam. Pacta sunt servanda, rekao sam.
Žrtva
Svojedobno kada je osnivao žrtvoslovno društvo dr. Zvonimir Šeparović pozvao me da budem njegov član. Nisam pristao. „Pa zašto Budiša Vi ste jedna od najvećih žrtava bivšeg sustava“. „Nikakva vam ja nisam žrtva. Mi smo se protiv njih borili, oni su ’71. pobijedili, dvadeset godina kasnije mi smo pobijedili, a u tu našu pobjedu ugrađen je i naš poraz iz ’71. „Tako vi mislite“ ? „Tako“!
Ovaj status žrtve pojačavalo je to što sam prebolio dječju paralizu, piše Godeč. Podatak da sam prebilo dječju paralizu stavio sam u biografiju i to prilično kasno radi komocije, da stalno ne odgovaram na pitanje zašto šepam i što mi je s nogom. Neki su me pitali na kojemu sam bojištu ranjen i je li to od zatvora. Od djetinjstva do danas ja sam doživio brojne fizičke traume. Živ sam zahvaljujući našim liječnicima i medicinskim sestrama. Nad ovim podatkom, kad ovo pročitaju iznenadit će se i moji suradnici i prijatelji. Razgovor o bolestima kako nas je učila naša profesorica socijalne antropologije dr. Vera Erlich idu u red „iracionalnih momenata kulture“.
Zatvor
Između 1970. i 1975. nisam doživio nikakvu traumu ni fizičku ni psihičku. Iz zatvora sam izišao zdrav. Da nisam ne bih imao snage produžiti zatvor još na pola godine u roditeljskom domu u Splitu. Trebao sam učiti jer mi je rok za diplomiranje isticao sredinom ’76. i da nisam diplomirao tada trebao bih ponovo upisivati 4. godinu. Punih pet godina nisam položio niti jedan ispit, a niti sam to mogao. A nakon zatvora uspio sam diplomirati i sve ispite položiti s odličnim ocjenama boljim nego što sam ih dobivao prije zatvora.
Samoizolacija otpisanog na repu događaja?
Puno se svojedobno pisalo o tome da sam otišao živjeti na selo u samoizolaciju. Tu nema nikakvih ni političkih ni psiholoških razloga. Razlozi su materijalne naravi i obiteljske prilikenaše šire obitelji. Mene se navodno ne može ni vidjeti ni čuti. Neće biti da se nekoga tko ne živi u Zagrebu ne može ni čuti ni vidjeti. Svaki dan sam ili u selu Kozlikovu ili u općini Klinča Sela ili u gradu Jastrebarskom. Nisam izoliran od politike i političara. Samo u zadnjih pola godine susreo sam se odvojeno s dva predsjednika država i jednim premijerom. Ponajmanje je točno da sam na repu svih političkih događaja. Najmanje tri sata dnevno pratim hrvatske, regionalne i svjetske medije i to tako skoro dvadeset godina. Puno sam bolje informiran nego kad sam bio aktivan u politici, rekao bih da sam bolje informiran od većine aktualnih političara i novinara.
Kozlikovo, 28. lipnja 2022.
Dražen Budiša
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....