Nije nama Grinch ukrao Božić. Sami smo si oduzeli promjene kada smo rekli: 'Mladi, napustimo Hrvatsku' KOMENTAR B. KOLUDROVIĆA

Obožavam hrvatsku društveno-političku zbilju! Lokalni izbori, dva kruga i borba na nož za ispražnjene lokalne proračune. Neuspješno organiziranje generalnog štrajka ili uspješni pregovori s Vladom, ovisno jeste li na platnoj listi sindikalnih povjerenika. Najvažniji događaj je, naravno, poraz nogometne reprezentacije od Škota.

Od toga se nikada neće oporaviti naš ponos, ali će profitirati zagrebački ugostitelji; barem je takvu ranu opasku ponudio Drago Ćosić, poznati sportsko-ekonomski analitičar. Više od svega toga volim jadikovke kako je mladima teško i pozive da napuste Hrvatsku.

Nemojmo se zavaravati, nije nama mladima baš niti lako, ali uvijek nam je lakše nego starijima zbog smanjenih društveno-ekonomskih okova, uglavnom izostajućih kreditnih obaveza i relativne mladenačke bezbrižnosti. Govorim u relativnim kategorijama jer nije prihvatljivo generaliziranje i svrstavanje svih mladih u isti koš. Ipak ću generalizirati izjavom da smo mi mladi počeli dizati ruke od ovog društva i prestali biti generator proizvodnje materijalnih dobara i ideja.

Facebook grupa “Mladi napustimo Hrvatsku” trenutno broji nešto manje od 59 tisuća lajkova. Mnogi će koristiti tu brojku kako bi dokazali svoj argument protiv političkih elita i njihovih ekonomskih poteza.

To je totalni pucanj u prazno jer ne postoji znak jednakosti između virtualnog iskaza i stvarnog vrijednosnog suda ili, još bolje, stvarnog postupka. No, neovisno o tome, trend odlaska mladih je zabrinjavajući ne zbog toga što nam se smanjuje broj radno aktivnog stanovništva, ne zbog toga što dolazi do odljeva mozgova, već zbog toga što mi mladi mislimo da ne možemo ništa napraviti kako bismo popravili društvenu situaciju. Naravno, osim onih koji su nasukali svoje nosove na partijske, studentsko-zboraške ili druge institucionalne stražnjice.

Zabrinjava taj pad percepcije utjecaja na donošenje odluka ili na sudjelovanje u njihovu provođenju jer pokazuje da imamo ozbiljne strukturne probleme u provođenju demokracije i participacije.

Izuzev studentskih blokada 2009. godine, ne možemo imenovati niti jedan ozbiljan politički angažman mladih koji bi nadišao neki partikularni interes te pružio sustavnu analizu i predložio strukturne promjene.

Ne možemo govoriti o političkom angažmanu osim kroz vijorenje barjaka na velikim stranačkim skupovima u malim selima ili nošenjem šahovnice s krivim početnim poljem. U tome je kontekstu grupa “Mladi napustimo Hrvatsku” još opasnija jer pozicionira eskapizam ispred suočavanja sa zbiljom. Još gore, može rezultirati povratkom radioaktivnih elemenata kao što je danas jedna kanadska policajka ili što je nekad bio jedan ministar obrane.

Ne smijemo zaboraviti ni aktivnu politiku zapošljavanja, pogotovo mjeru stručnog usavršavanja bez zasnivanja radnog odnosa, koja čini gotovo 40-postotni udio iskorištenosti među svim mjerama koje provodi Hrvatski zavod za zapošljavanje.

Ona je prije svega namijenjena dobavljanju jeftine radne snaga na razdoblje od 12 do 36 mjeseci, nakon čega ne postoji uvjet nužnog ostanka na radnom mjestu.

Ta mjera najviše pokazuje koliko su poslodavci utjecali na okretanje radnog prava prema prekarnom radu. Mladi koji uđu u tu mjeru nemaju dugoročnu sigurnost, nemaju sredstva dostatna za život i obnovu radne snage, ograničena im je socijalna inkluzija i vertikalna mobilnost; oni su u potpunosti predani tržištu rada i nadi da će dobrim radom privoljeti poslodavca na zapošljavanje. O sindikalnim pritiscima na takvu politiku odavno smo prestali maštati, a solidarnost i jedinstvo postali su zabranjeni crveni pojmovi.

Upravo su te prekarne okolnosti ono što mi mladi danas zovemo beznadnom situacijom. S jedne strane, osjećajmo deficit demokratskih principa, a s druge smo strane prisiljeni na moderno ropstvo - neoliberali to zovu fleksigurnost. Dok su ekonomske i političke elite poprilično sigurne u svoju egzistenciju, mi smo sigurni da smo fleksibilno najebali. Upravo su te okolnosti ono što nas naginje na bijeg. Upravo su te okolnosti ono zbog čega mislimo da se ništa ne može promijeniti. Upravo su te okolnosti ono zbog čega nam ipak nije toliko lako. Upravo su te okolnosti ono zbog čega se trebamo pobuniti.

Društvo u kojem se poštuju ljudska prava svih, u kojemu se ne etiketiraju i ne isključuju pripadnici manjina po bilo kojem ključu, društvo u kojem se štiti radnika i ne dovode se u pitanje mehanizmi socijalne zaštite - to su mjesta na kojima se mi mladi moramo ujediniti kako bismo nešto zaista promijenili.

I sada, pred trenutak konačnog pristupanja Europskoj Uniji, kada bismo najviše trebali o tome pričati, kada dolaze nova pravila igre, kada se otvaraju vrata svakojakom kapitalu, mi smo u kolektivnoj depresiji zbog poraza od Škotske.

Nije nama Grinch ukrao Božić, niti Sanader javna poduzeća, a Škoti sigurno nisu ukrali Svjetsko prvenstvo, mi smo si sami oduzeli mogućnost promjene kad smo podvili rep i rekli “Mladi, napustimo Hrvatsku”.