‘Nisam odgojena da mrzim. Nikako ne mogu shvatiti zašto oni koji znaju gdje su naši mrtvi o tome uporno šute‘

Kata Lozančić i jučer je, kao i svakog 17. studenoga proteklih godina, u pratnji starijeg brata Ivana Babića upalila dva lampiona u dvorištu kuće na Trpinjskoj cesti 227. Tu su ona i Ivan, kao i njihov, danas pokojni mlađi brat Marko Babić, jedan od istinskih heroja obrane Vukovara, odrasli u ljubavi i mirnom obiteljskom okruženju koje su im pružili njihovi roditelji Iva i Stipe.

Lampioni koje su Kata i Ivan upalili na mjestu gdje je nekada stajala njihova obiteljska kuća, koje već odavno nema, bili su upravo za njihove roditelje jer oni, na žalost, svoj grob nemaju. Iva i Stipe Babić dio su porazne i tužne brojke od 1821 osobe iz Domovinskog rata čija je sudbina još nepoznata ili se ne zna mjesto ukopa njihovih posmrtnih ostataka.

Ustrajna

- Svake godine upalimo lampione u našem, nekada sretnom i veselom, dvorištu, a kod kuće za mamu i tatu upalim i tinjalicu, pomolim se za njihovu dušu i zamolim dragog Boga da mi da snage, vjere i upornosti da ustrajem u potrazi za njima, ali i da osvijetli srca onih koji nešto znaju o njihovoj tragičnoj sudbini, kao i sudbinama svih koji se još vode kao nestali, a o tome uporno šute već 31 godinu, da napokon progovore - priča nam gospođa Kata, kojoj je danas 65 godina, što znači da već gotovo pola svojeg života provodi u velikoj boli, tuzi, neizvjesnosti...

- Bilo je to 14. rujna 1991. godine, za vrijeme velikog tenkovskog napada na Trpinjskoj cesti. Njihove su snage ušle u dobar dio ulice i cijela jedna grupa građana ostala je odsječena po kućama i podrumima. Sve su ih sakupili i odveli u Trpinju, gdje su ih danima držali i mučili. Među njima su bili i moji roditelji - govori o danu na koji su njezini roditelji s brojnim susjedima završili u zarobljeništvu u susjednom selu, Trpinji.

- Tamo su bili izloženi teškim torturama i mučenju, a na kraju su i ubijeni. Moj im je otac bio posebna meta jer su znali da je moj mlađi brat Marko jedan od onih koji im na bojištu zadaje jako puno problema uništavajući im tenkove, pa su mu se osvećivali na najokrutniji mogući način. O tome sam čula jednu jako ružnu priču, o kojoj mi je teško govoriti, ali moram to reći. Tjerali su ga da liže krv s rana ljudi oko sebe - govori Kata, koja se prisjeća i drugih ljudi koji su završili s njezinim roditeljima i koji su u konačnici hladnokrvno likvidirani.

- Osim mojih roditelja, to su i Anđa Budimir, bračni par Cecilija i Mika Ćibarić, dvije sestre, Ana Petrovecki, Katarina Kuća, Mato Mađarević, Ivan Martić, Ivica Uremović... Traga im nema. Ako sam nekoga zaboravila, neka mi oproste. Neki od susjeda su uspjeli preživjeti te torture, neki su pušteni i dva mjeseca poslije, brojni od njih su u međuvremenu preminuli, a mi za našima još tragamo - kaže Kata, koja je svjedočila i na suđenju na Županijskom sudu u Osijeku, gdje se sudilo desetorici mještana Trpinje, bivših pripadnika tamošnjih TO-a i milicije, za ratni zločin nad civilnim i ratnim zarobljenicima iz Vukovara, među kojima su i njezini roditelji. Na kraju su njih desetorica za ubojstvo 24, a zlostavljanje 14 hrvatskih civilnih i ratnih zarobljenika pravomoćno osuđeni na 139 godina zatvora. No, istina o sudbini nasilno odvedenih i ubijenih do danas nije otkrivena.

- Iz više izvora sam čula da su ubijeni na Bobotskom kanalu i da su ih onda u prikolicama vozili i bacali na ono mrcinište gdje smo lani 25. studenoga našli grobnicu. Tog je dana bila Sv. Kata, moj imendan, i mislila sam da je to neki znak, toliko sam se ponadala, srce mi je bilo veliko kao kuća, konačno ću se smiriti, našli smo ih... Čvrsto sam stiskala sinovu ruku koji je bio uz mene na toj jami kada je krenulo iskapanje i jednako sam čvrsto vjerovala da je to to. Međutim, ne. To je bila grupa ljudi iz Tenje - prisjetila se Kata prošlogodišnje zrake nade koja se u njoj pojavila kada je otkrivena masovna grobnica nedaleko od Bobote.

- Nakon mjesec i pol Ljiljana Alvir mi je rekla da se ne nadam, da to nije ta skupina. Osjećala sam se jadno. Toliko sam se nadala, toliko sam vjerovala. Tako mi je bilo teško. Mjesec i pol u meni je gorjela nada, čak i vjera da je mojim mukama došao kraj. Kad mi je to rekla, sve su mi lađe potonule - kroz suze nam govori Kata. Ali, u to je vrijeme njezinu obitelj ipak obasjala jedna druga, lijepa vijest.

- Moja kći, koja živi u Dicmu, u to je vrijeme bila trudna, nosila je djevojčicu i rekla mi je da će se zvati Iva, kao moja majka. To je nešto što me trgnulo, što me ponovno vratilo, prekrasna gesta mog zeta i kćeri - kaže.

Ponosni ljudi

Njezini roditelji, nastavlja, nisu ni po čemu isticali u odnosu na druge. Bili su, kako kaže, normalni, prosječni ljudi. Mama je bila kućanica u 58. godini života, a otac umirovljenik u 62. godini.

- Bili su normalni, ali i ponosni ljudi. Ja sam ih čak u ljeto uspjela nagovoriti da odu iz Vukovara jer se u zraku osjećalo da neće biti dobro, pa smo svi zajedno otišli u Potravlje kod Peručkog jezera, odakle smo podrijetlom, gdje su oni i rođeni te su tamo živjeli prije dolaska u Vukovar 1958. godine. No, nisu nikako htjeli tamo ostati, a posebno je mama bila uporna da se vrate, pa je na kraju i tata popustio. Vratili su se u Vukovar oko Velike Gospe.

To je bilo zadnji put da smo se vidjeli. Nikada nisam mogla zamisliti da će tako završiti i danas ne mogu vjerovati da su ih tako hladnokrvno pogubili, a pogotovo da danas neće reći gdje su im posmrtni ostatci - priča Kata. Svih ovih godina kruže razne teorije o sudbini njezinih roditelja i drugih iz te skupine. Jedna je i da su njihovi ostatci premješteni iz grobnice pokraj Bobote.

Vrijeme odmiče

- Navodno je to učinjeno prije dolaska naše vlasti u Podunavlje i to su odradili profesionalci, srpske tajne službe. Tužno je da mi i nakon 31 godine ništa ne znamo, a što više vrijeme odmiče, mislim da je sve manje ljudi koji to znaju. Najviše me strah da su ih sve - njihove kosti - pobacali u Dunav, da im se time zametnuo trag.

Sve se manje nadam i strahujem da ću i ja otići, a da ih neću naći, ali želim govoriti, da se ne zaboravi, da se pišu knjige, da se sudski progoni i nepoznate osobe, da ostanu neki pisani tragovi. Možda će jednom, za 50 ili 100 godina, neki arheolog, antropolog, povjesničar... nešto pronaći i moći povezati konce. Možda će tada, kada mene već odavno ne bude, nekom metodom biti otkriveno, pronađeno. Neka ostane u povijesti zapisano da su ti ljudi ovdje postojali i kako su završili - kaže Kata, čija obitelj ima duboku povijest stradanja.

- Povijest moje obitelji jako je krvava. Moj je otac u Drugom svjetskom ratu izgubio dva brata, za koja se nikada nije saznalo gdje su završili. Sada sam ja izgubila oca i majku. Povijest se za našu obitelj ponovila. Otac mojeg supruga ubijen je na kućnom pragu u Vukovaru, ubijen mu je stric... S obje strane, naša je obitelj stradala. Dva su sina tatinih dviju sestara poginula u Domovinskom ratu. Puno je naših stradalo od ovog rata. Kad god pogledamo neki stari video, fotografije, pola tih ljudi nema, svi su pokojni - nabraja Kata.

Ne mrzim

- Nikada nismo bili indoktrinirani, nije nam mozak ispiran, poštovali smo sve ljude, naše susjede, koje su god bili nacije ili vjere. Važno je bilo jesi li čovjek ili nisi. Ja i danas svakog mogu čiste savjesti pogledati u oči. Od mržnje nemamo ništa. Ja ne mrzim nikoga i uvijek mogu otići u Trpinju, ali često se pitam kako ti ljudi razmišljaju. Hoće li mirno umrijeti? Ja mislim da ne mogu s takvim teretom, mislim da takvi ljudi ili izvrše samoubojstvo ili se teško razbole. Kako čovjek može poslije toga ostati normalan? Pokušavala sam razmišljati na njihov način, ali nisam uspjela dokučiti što im je u glavi.

Ono što me najviše zaprepastilo jest da su sve te jame na nekim smetištima, mi stalno kosti naših pokojnika nalazimo u smeću. To je strašno. Znam da rat u ljudima probudi neko zlo za koje nisu niti znali da ga nose u sebi, ali ne mogu shvatiti da netko može toliko godina s time živjeti i šutjeti o tome. To nikako ne mogu shvatiti - kaže naša sugovornica, kojoj su ovi dani posebno teški. - Jako ih teško proživljavam. Nekada mi dođe da pobjegnem iz grada tih dana, da niti ne budem ovdje koliko mi je teško, ali svjesna sam da ne smijem i dok budem mogla, ja ću hodati u koloni - zaključuje Kata Lozančić.