NOBILOVI SPISI Sindičić na platnoj listi njemačke tajne službe

U javnosti se, vezano za suđenje Josipu Perkoviću, pojavila informacija o dva dokumenta Službe državne sigurnosti bivše države, koji dovode u pitanje kredibilitet jednog od svjedoka, Vinka Sindičića. Jutarnji je list u posjedu oba dokumenta koji su nedvojbeno autentični.

Riječ je o izvješću Službe državne sigurnosti, Centar Rijeka, od 7. kolovoza 1969. godine, br. informacije 127, te o dokumentu istog izvora pod naslovom “Izvještaj ‘Miše’ (sastanak 25. 4. 1970.)”. Kodno ime “Mišo” odnosi se upravo na Vinka Sindičića koji je, kako stoji u prvom dokumentu, 4. i 5. kolovoza 1969. godine imao “lični kontakt” s pripadnicima SDS-a u Rijeci.

Tajni sastanak

Za cijeli slučaj Perković najvažnije je što je na tom sastanku “Mišo” upoznao svoje nadređene u SDS-u s direktnim kontaktima s dužnosnicima njemačke kontraobavještajne službe do kojeg je došlo 11. kolovoza iste godine na inzistiranje Rückwarda iz te agencije, smještenog u Zapadnom Berlinu. “Miši” je pristupio čovjek imenom “Belle”, a navodi se kako je “bilo očito da je Belli Rückward i ranije govorio o “Miši”, njegovim mogućnostima i potrebi da ga se angažira”. Belle je od njega zatražio da otputuje u Bonn ili Köln gdje će se upoznati s odgovornima za područje sjeverne Njemačke, dakle i Zapadnog Berlina. Dogovoreno je da otputuje avionom, a u zračnoj luci u Kölnu će ga čekati, kod ulaza u sanitarni čvor, dvojica njemačkih kolega. Jedan od njih će imati u lijevoj ruci novine Bild. Iz dokumenta samo ne znamo je li postojala lozinka koju je trebao izreći. “Mišo” se 18. kolovoza u Kölnu susreo s dvojicom iz službe: Craemom, za kojeg se ispostavilo da je šef, i Sievertom, referentom.Dao im je an uvid dokumente koju su fotografirali,a originale odnio Rückwardu u Z. Berlin. “Mišo” ih je izvijestio i o svojim saznanjima o hrvatskoj emigraciji. Svoje jugoslavenske nalogodavce izvijestio i kako njemačku stranu nije iznenadila veza hrvatske emigracije i bugarske diplomatske službe; ne samo to, Sievert je tada rekao da su oni spremni pružiti financijsku pomoć takvoj organizaciji.

Nepouzdan suradnik

Na kraju razgovora, Sievert je “Miši” dodijelio pseudonim “Linden”, platio mu putne troškove i dao nagradu od 300 njemačkih maraka, što je agent potpisao na priznanici, i to s “Linden”. “Mišo” je prihvatio suradnju uz uslov da prikuplja podatke o teroristima i njihovoj aktivnosti te o agentima UDB-e - koliko bude moguće.” Dogovoren je i mjesečni kontakt pismeno ili telefonom, a i prije ako Sievert zatraži. Novi sastanak prijavljen Rijeci održan je 15. 4. 1970. godine u Kölnu, opet sa Sievertom, ali sada i Rosenom iz njemačke kontraobavještajne službe. Oni su mu dali upute kako se treba držati na suđenju Draganu Đoli zbog atentata jer će biti saslušan kao svjedok. Morao je iznositi samo činjenice te se ne opredjeljivati ni za emigraciju, ni za Jugoslavene. I tada su mu platili 200 DEM i sve troškove. Novi je sastanak bio za pet dana, o stanju u emigraciji, posebno vezano uz Stuttgart kamo se “Mišo” trebao preseliti. No, tada su njemački agenti od “Miše” tražili da potpiše izjavu o suradnji, što je on kao “Linden” i napravio. Tri dana kasnije preselio se u Stuttgart, a za to je od Sieverta dobio 700 njemačkih maraka i uspostavljena je adresa za hitno izvještavanje. Dakle, temeljem iščitavanja ova dva dokumenta nedvojbeno se potvrđuje da je “Mišo”, alias Sindičić, dobivao novac od njemačke strane, da je i za njih odrađivao znatan dio posla te da se zbog toga u njega sumnjalo u centru u Rijeci koji ga je vodio.