NOVI DETALJI BANKARSKOG SKANDALA Sandi Šola suvlasniku Kabe: 'A što će ti novac kad imaš banku'

Što će ti novac kad imaš Banku - pisao je krajem 2012. Sandi Šola s pozicije šefa uprave Karlovačke banke jednom od prijašnjih suvlasnika te banke.

Sada je Sandi Šola optužen sa svoja dva brata, Tomislavom i Petrom, te majkom Marijom Šolom koja je godinama upravljala obiteljskim biznisom pod gore navedenim motom. Privatno poslovanje, prvenstveno posao s nekretninama njihove tvrtke Opatovina projekt, financiran je sredstvima Karlovačke banke. Čak 283,5 milijuna kuna plasirali su na izravne i razne obilazne načine prema svojim privatnim projektima i time izložili Kabu velikom kreditnom riziku, oštetivši je pritom za više od 33 milijuna kuna.

Dokazi iz inozemstva

USKOK je optužnicom sročenom na gotovo 700 stranica osim četvero članova obitelji Šola obuhvatio i pomagače, Marijanu Trpčić Reškovac i Josipa Kovača iz Kabe, Dragu Brekala iz Opatovina projekta, Luku Miličića, prijašnjeg predsjednika uprave Dalekovoda, te uglednog neurokirurga Josipa Paladina i njegovu tvrtku Clarus Primus. Na popisu optuženih tvrtki su, zbog ilegalne zarade, i Šoline Opatovina projekt i Vendita.

Najveći dio optužnice odnosi se na popis dokaza na kojima se optužnica temelji. Radi se o opsežnoj dokumentaciji, dokazima pribavljenima iz inozemstva, iskazima svjedoka, obranama okrivljenika tijekom istrage.

Velika kupnja zemljišta

Među zanimljivije dokumente spadaju bilješke Marije Šola iz kojih jasno proizlazi da je bila uključena u praktično sve inkriminirane radnje, kao i da je vodila glavnu riječ u upravljanju tvrtkama, pa čak i tvrtkom suoptuženog Josipa Paladina iako formalno nije imala funkcije u njegovu Clarus Primusu. Marija Vučko, zamjenica ravnateljice USKOK-a, do u detalje je na gotovo 250 stranica obrazložila koloplet financijskih transakcija koje su Šole, najčešće bez znanja Uprave i Nadzornog odbora Karlovačke banke, provodili s isključivim ciljem financiranja obiteljskog biznisa, često mimo zakona i s ogromnim rizikom za banku, zavaravajući pritom nerijetko i HNB.

Optuženi su zapravo željeli zaraditi kroz trgovinu nekretninama. Preko tvrtke Opatovina projekt, koju je formalno vodio Petar Šola, kupili su više od 100.000 kvadrata zemljišta na Savskoj Opatovini. No, nisu uložili vlastita sredstva, nego su se zadužili kod banka i drugih financijskih ustanova. Ključno zaduženje bio je kredit od nepunih 20 milijuna eura kod Hypo Leasinga, odnosno Alpe Adria Poslovodstva. Međutim, nisu imali sredstava za servisiranje postojećih zaduženja jer tvrtka nije imala prihoda, a prodaja zemljišta po željenim uvjetima nije bila ni blizu. Dok su s jedne strane trudili ishoditi u Gradu Zagrebu sve potrebne prenamjene i izmjene urbanističkih planova, na drugoj su strani nudili zemljište na prodaju velikim građevinskim tvrtkama poput Tehnike, Tempa i Profectusa.

Prema bilješkama Marije Šola, njihov je projekt od 2007. kada su kupili glavninu zemljišta, do 2011. kada je nudila zemljište Profectusu, generirao 40 milijuna eura troškova. Tadašnjem šefu Profectusa Dubravku Ćoriću rekla je, kako je zapisala u bilješkama, da guraju projekt četiri godine i da imaju godišnju kamatu od prosječno 3,5 milijuna eura, što im je “pojelo” 14 milijuna eura. Zanimljivo je da im je Ćorić tada ponudio maksimalno 25 milijuna eura, a tu je ponudu Marija Šola odbila.

Kroz to razdoblje za održavanje projekta Opatovina na životu, plaćanje kamata i otplate dospjelih potraživanja, korištena je Karlovačka banka - praktično kao kućna kasica prasica. Krediti su se odobravali izravno Opatovina projektu, ali i “prijateljskim” tvrtkama ili korištenjem depozita velikih klijenata, kako bi se prikrila stvarna izloženost banke prema povezanim osobama, odnosno “grupaciji Šola”. Poanta je uvijek bila da se tim novcem servisirao njihov privatni biznis.

Kućna kasica prasica

A koliko je poštovana procedura najbolje pokazuje podatak o plasmanu više od 100 milijuna kuna kredita preko prijateljskih tvrtki za Opatovina projekt, na sjednicama Uprave i Nadzornog odbora Kabe, koje nikada nisu održane. Radi se o sjednicama od 28. prosinca i 2. siječnja 2008. Prema zapisnicima s tih sjednica, odobrena je realizacija dvaju kredita, jednog od 50 i drugog od oko 55 milijuna kuna. Međutim, u istrazi je USKOK utvrdio ne samo nelogičnosti u vremenu održavanja sjednica, jer ispada da je NO dao suglasnost za nešto što uprava još nije bila ni predložila, nego i da većina članova spomenutih tijela banke nije u to vrijeme uopće bila u Hrvatskoj. Sam Sandi Šola bio je u Beču, otišao je 27. prosinca, a vratio se 4. siječnja. Član NO-a Boris Vidić bio je primjerice u Dubaiju, a i još neki članovi bili su u inozemstvu. A da odobreni krediti nisu u stvarnosti otišli tvrtkama kojima su odobreni možda najbolje govori i podatak koji se ističe u obrazloženju optužnice - da je dio jednog kredita, oko 2,2 milijuna kuna, iskorišten za otplatu stambenog kredita brata Marije Šole, poznatog poduzetnika Marijana Šarića.

Kako bi prikrili izloženost Kabe, Šole su koristili i sredstva Industrogradnje deponirana u toj banci. Tadašnji šef Industrogradnje Josip Galinac tako je u srpnju 2008. dobio sljedeću “obavijest” iz Kabe: “malo smo si “posudili” tvog depozita... Zamislila sam da se u službenom knjigovodstvu kod tebe ne bi ništa evidentiralo, a nama će trebati samo potpis na asignaciji za pokriće “trošenja” depozita. U svakom slučaju depozit ti je na raspolaganju, jedino se nadam ne odmah u tijeku srpnja...” Kasnije su njegovoj tvrtki i odobrili kredit od 20 milijuna kuna koji nikada nije ni zatražen. U sličan poslovni pothvat članovi obitelji Šola upostili su se i preko tvrtke Clarus Primus Josipa Paladina i kupnjom zemljišta u poduzetničkoj zoni Mlaka Rakovec. Tamo su kupili oko 130.000 kvadrata zemljišta u trenutku kada je jedna tvrtka iz Norveške bila jako zainteresirana za gradnju cargo centra na toj lokaciji. Zemljište su kupili po cijeni manjoj od 20 eura po kvadratu, a bili su pred sklapanjem ugovora o kupoprodaji većeg dijela istog zemljišta Norvežanima po 65 eura po kvadratu.

Bratova fiktivna tvrtka

No norveška tvrtka u zadnji je čas odustala od kupnje i tvrtka Clarus Primus, koja je zemljište kupovala zaduživši se kod banaka, našla se u problemima. Tada su i ishodili kredit HBOR-a od 20 milijuna kuna za navodnu gradnju medicinsko-rehabilitacijskog centra iako takav projekt nikada nije stvarno dolazio u obzir. Ne samo da su istovremeno nudili to zemljište HNB-u za gradnju tzv. gotovinskog centra nego su i obmanuli HBOR u pogledu zainteresiranog stranog ulagača. Naime, Šole i Paladino prezentirali su HBOR-u pismo namjere tvrtke Dalemoor LLC iz SAD-a koja bi, u slučaju da je zemljište kupljeno i da su izdale sve dozvole, bila spremna uložiti u spomenuti centar gotovo 41 milijun eura. A Dalemoor je zapravo bila tvrtka Marijana Šarića, brata Marije Šole. Tvrtka ne samo da nije imala sredstva za investicije, nego je administrativno zatvorena 2010. jer u prethodnih pet godina nije plaćala ni paušalni porez od 50 dolara godišnje.