PIŠE A. DRAGAŠ

Novi reality show: Hrvatska traži sebe

To je show u kojem više nitko nema talenta ni za što, pa čak ni za solidnu imitaciju, a kamoli za zanimljiv autorski doprinos
 Davor Pongračić/CROPIX

Nisam mislio da ću se ikada u nečemu složiti sa Stingom, ali bivši lider grupe The Police posve je u pravu kad kaže kako talent-šou serijali poput “X Factor”, a to vrijedi i za “Hrvatska traži zvijezdu”, nisu ništa više od “televiziranih karaoka” i “sapunice koja nema veze s glazbom”.

To je šou koji “glazbu vraća desetljećima unatrag”, tvrdi Sting, “ponižava klince” i ne ohrabruje ih da budu “svoji i originalni” nego ih ukalupljuje u stereotipe. Doista, čini se kako u potrazi za svojih petnaest minuta slave više ot tisuću pretežito tinejdžerki i adolescenata želi imitirati Mariah Carey, Ninu Badrić ili Tonyja Cetinskog pred (sic!) Tonyjem Cetinskim.

Sve, samo da se bude na televiziji. Sve, samo da se uhvati djelić slave koji u ovoj zemlji čak više ni ne donosi novac, ali proći danas u novi krug “ Hrvatska traži zvijezdu ” možda je ulaznica da sutra zablistaš u “Zvijezde pjevaju”, a kad umine tih petnaestak minuta slave, da se probudiš na “Farmi”. Istodobno, kao glazbeni kritičar moram biti sretan ako godišnje “otkrijem” jedan autorski relevantan bend poput Diskurza ili jednu kantautoricu poput Nine Romić koji uz zanimljivu glazbu žele poručiti nešto osobno o svom životu, kvartu, gradu ili zemlji u kojoj žive.

A, i ta naša zemlja doima se poput jednog velikog reality showa u kojem, nažalost, nitko više nema talenta ni za što, pa čak ni za solidnu imitaciju, a kamoli za zanimljiv autorski doprinos. Čast izuzecima, ali Sabor nam izgleda poput “Farme”, Vlada poput “Zvijezde pjevaju”, a stranke poput “Hrvatska traži zvijezdu”.

Svi se oni guraju pred kamere, trkeljaju u prazno i pjevaju falš. Do jučer najbolji menadžeri, nagrađeni Zlatnom kunom, preko noći završavaju u remetinačkom reality showu, a mi se lagano već osjećamo poput Jima Carreya u “Trumanovom šou” koji se kod nas već desetljećima zove “kruh bomo jedel, se igre igral, po cestah se bomo med sabo ubijal” (Pankrti).

Doduše, kruha je sve manje, ali igara i ubojstava nije nedostajalo, a i “radnička klasa odlazi u raj” (Haustor). Zapravo, otišla je ranih 90-ih, samo nije to onaj raj o kojoj je maštala dok je pjevala “Ustani Bane” i mahala zastavama, a puntari se držali deviza i devize “take the money and run” (Haustor) da bi sad na njihovoj muci lovu mlatio besprizorni Thompson.

To je naša turobna stvarnost, Hrvatska je već starija i od Robićeve “sedamnaest ti je godina tek”, računi sada ipak dolaze na naplatu, Severinin broš ubo je Premijerku u pravo mjesto, a čak nam je i ekonomija virtualna i sva poput nekog reality showa u kojem svi nešto “kupuju i prodaju, uzimaju i dodaju” (Partibrejkers), ali ništa više ne proizvode. Nema veze, nakon Arene gradit ćemo i novi stadion za nove gubitke, spremno i radosno trgujemo s brendovima po šoping molovima, dok molovi brodogradilišta tonu u mrak jer nitko u ovoj zemji više ne želi biti bend koji bi stvorio nešto svoje. Kad i osvane ideja o, primjerice, simpatičnom domaćem električnom automobilu, ispada da ga ovdje nitko ne želi proizvoditi nego samo kupiti. Kako je krenulo, proizvodit će ga Kinezi, a mi ćemo opet uvoziti.

Kriza, za koju David Byrne u knjizi “Biciklistički dnevnici” kaže da je možda “poslana od Boga”, malo nas je osvijestila, ali još smo “zbunjeni i ošamućeni” (Majke) i “na putu prema dole” (Pipsi). No, jesmo li doista “spremni promisliti o balansu kvalitete života”, pita se Byrne. Čak i ako jesmo, mi za razliku od njega ne možemo biti optimistični jer ovdje nas je “politika u životu uvijek pratila u stopu, bacala duge sjene uvijek kad nam krene, od radnih akcija, stabilizacija i rata, od privatizacija i zatvorenih vrata tvornica, oduvijek nam za petama” i “čega god da se prihvatimo ona nas podsjeti da je na ovom poluotoku valja držati na oku” (Hladno pivo). I to je taj naš prokleti status quo od kojeg ne možemo pobjeći i zbog kojeg ništa smisleno više i ne možemo napraviti.

Možda će to za 10 ili 20 godina moći “neki novi klinci” (Balašević), ali mi zreliji već godinama znamo da je “novo vrijeme, staro stanje, novo vrijeme, isto sranje” (Buldožer). Možemo, stoga, tek tražiti utočište u onome što nas hrani iznutra, a u mom slučaju to je glazba. Ona stvarna, istinski velika i artistički impresivna glazba kakvu će nam uživo zasvirati i zapjevati Cassandra Wilson, Chuck Prophet, Los Lobos, Bob Dylan, The Flaming Lips, LCD Soundsystem, Leonard Cohen i Metallica. Ili ona kakvu nam donose uzbudljivi bruklinški bendovi poput Yeasayera i MGMT-a, kanadski Arcade Fire, folk-rock bendovi poput The Fleet Foxes i Mumford & Sons ili nježne folk-kantautorice Joanne Newsom i Laure Marling.

Nova uzbudljiva glazba je svuda oko nas i to je, dok maštam o nekom novom domaćem “novom valu”, zadnje utočište koje me čuva od toga da ne izludim, da ne “krvarim od dosade” (Majke), da zaboravim kako je “Zagreb hladan grad” (Film) i da ne pristanem na to da mi stavljaju “svašta u glavu” (Diskurz). U međuvremenu, “Farma” će uskoro biti jedina farma koja zarađuje novac, a umjesto da “Hrvatska traži zvijezdu” bilo bi pametnije da napokon - iako već odavno izgubljena na “putu za jug” (Partibrejkers), prema Grčkoj i još južnije - počne tražiti sebe jer ona bi mogla biti “tako lijepa” (Boa), samo kad bi htjela.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. studeni 2024 13:44