KUPIO I MAGARCA

NOVI ŽIVOT BIVŠEG SABORSKOG ZASTUPNIKA Uglednu fotelju zamijenio ličkim visoravnima: 'Sada sam pastir, čuvam 132 ovce, pronašao sam sebe...'

Imam 132 ovce, pet koza, dvije krave, tri psa, 15 kokoši... Kupio sam i magarca pa nisam jedini Dalmatinac u ovom kraju...
 Robert Fajt/CROPIX

Buva! Dođi! - povikao je sjedokosi pastir, a između 132 ovčje glave provirila je jedna kuštrava i u trku mu se našla pred nogama tražeći bocu s toplim mlijekom. Ne treba joj više bočica, ali navikli se i ovca i gazda na taj svakodnevni ritual koji traje otkako je životinji, još kao janjetu, uginula majka.

Pocucla bocu u trenu, pa se vrati bez imalo srama drugim beštijama koje preživaju ličku travu, koju su koji sat prije pokupile s ličkih visoravni iznad Gacke doline.

Pastir nije Ličanin, nego Dalmatinac, a u Ramljane nedaleko od Otočca stigao je preko Plitvičkih jezera i Trga svetoga Marka.

Prije nego što se počeo družiti s Buvom, Guzonjom, Rogom, Biserkom i Nanom, društvo su mu pravili puno poznatiji prijatelji, sve redom premijeri, ministri, saborski zastupnici.

Prognani direktor

On se zove Anđelko Kružičević, bio je zastupnik u zadnjem sazivu Sabora u SR Hrvatskoj, čak je predstavljao Hrvatsku u Vijeću pokrajina i republika Jugoslavije, a u saborskim je klupama sjedio i kao nezavisni zastupnik prvoga saziva toga doma u novoj neovisnoj državi. Ostatak radnog vijeka proveo je kao djelatnik našeg najpopularnijeg nacionalnog parka, Plitvičkih jezera, gdje je godinama bio i ravnatelj, pa i u onim najtežima, kad je njegov ured bio okupiran, a on sa ostalim radnicima u progonstvu.

U svojoj saborskoj mirovini mogao je uživati gdje je htio, u Mukinjama na Plitvičkim jezerima gdje ima stan, u metropoli gdje je ostavio trag ili pak na jugu, u svojoj Poljičkoj Republici, omiškom zaleđu odakle je rodom. On je izabrao obronke ličkih brda, velebitsku buru i oštre kapi kiše koje ne štede ni čovjeka niti životinju.

Robert Fajt/CROPIX

Ne pati za šetnjom gradskim parkom u društvu ulickanog psa s pedigreom kad ima svoje mješance Medu, Bobija i Toru, koje ne bi mijenjao ni za što na svijetu. - Imam 132 ovce i nešto janjaca, pet koza, dvije krave, tri psa, pet, šest mačaka, 15 kokoši, a upravo sam kupio i jednog magarca, tako da više nisam jedini Dalmatinac na ovoj adresi - priča nam u šali Anđelko.

Vratio se osmijeh

Posljednji puta s njim smo za Jutarnji list razgovarali prije gotovo 15 godina, trebao je u to desetljeće i pol točno toliko ostarjeti, no on je izgubio nekoliko bora, a nabacio puno više osmijeha na lice. - Moja je majka rodila dvanaestero djece, a umrla je s 96 godina. Kad bi je pitali kako je tako mlada u licu, odgovorila bi: “To je meni moj Bog dao”, kaže nam. - Moji Poljičani kažu: “Nema večere do s Bogom stečene”, ono što zaradiš to ćeš imati na stolu. Nisam nikada bio ljubitelj gradskog načina života.

Uvijek sam maštao da ću, kad odem u mirovinu, imati svoj komad zemlje i samoću, neku baračicu i dvije-tri beštijice. Zapelo mi je za oko jedno zapušteno imanje koje sam htio kupiti, no dogodilo se da je prije pet godina umro otac moje supruge i iza sebe ostavio ovu kuću i tridesetak ovaca. Supruga je predložila da dođemo ovamo, a ja sam to jedva dočekao. I tako je sve to krenulo. Ja sam seljačko dijete i ovdje sam ponovno našao sebe - kaže Anđelko.

Ispunjen radni dan

Iako odgovornije, nama se čini da su mu dnevne obveze dok je bio na puno višim pozicijama bile puno lakše od pastirskih, no njemu ne predstavljaju problem. - Radni dan mi je fantastičan jer sam aktivan cijeli dan. Supruga i ja ustajemo u 4.30, vozim je u Ličko Lešće, tamo čeka plitvički bus koji je vozi za Plitvička jezera gdje radi, a ja se vraćam doma svojim životinjama. Pomuzem kravu, i taman tada sunce izlazi, pa nahranim kokoši, isto tako i janjčiće koje ostavljam u štali, a ovce puštam.

Odemo na pašnjake prema Čanku, ja prvi, a 130 glava iza mene. Dnevno tako po 10 kilometara prijeđemo. Kad dođemo na odredište, ja kažem stop, a one pasu. I satima tako. Oko 11 sati vraćamo se doma, ovisi o sezoni, ali do ručka uvijek se ima što raditi. Oko 14.30 idem u Ličko Lešće po suprugu. Dogovaramo raspored posla, ona je kao Ličanka vičnija poslovima s traktorom i motornom pilom, pa se ona više drži toga, a ja krećem sa životinjama na drugu pašu. U ljetnim mjesecima znam biti vani i do 22 sata jer tada ovca najbolje pase.

Robert Fajt/CROPIX

Onda se vratim pa tada sređujemo životinje, a nakon njih i sebe, sve do ponoći, kad idemo na spavanje. Zimi je malo lakše jer ranije padne mrak - priča nam bivši saborski zastupnik Kružičević.Ima dana kad se sam upita što mu je sve to trebalo, priznaje nam, ali puno je više onih kad uživa u ovome što sada radi.

Susret s vukovima

- Prošle jeseni sam trefio vukove, ali lovac sam i imam pušku za čuvanje stada... Kad sam ih vidio, opalio sam u zrak, a beštija uteče. Nikad ne znaš na što možeš naići, nije ugodno kad zapuše i kad se nebo skupi i natmuri, a u tjedan dana ne vidiš živa čovjeka. Nije da me strah, ali to su trenuci kad se pitam je li mi to trebalo. Ali onda zasja sunce, pa se divim ljepoti oko sebe ili dođem kući na toplo i kažem sebi, itekako mi je sve to trebalo - zadovoljno priča Anđelko. Dobro, ali ima li nešto što vam nedostaje iz “prošlog” života? - pitamo ga uz domaći sir koji je sam spravio i pršut, koji je tako dobar i zahvaljujući ličkom zraku i velebitskoj buri.

- Volio bih da imam negdje sjesti uz kavicu i cigaretu popričati s ljudima. Ovdje su svi stariji od mene. Da mi je samo naći nekog mlađega, bez obzira na naobrazbu - priznaje nam. Anđelko danas muči istu muku kao i svaki drugi poljoprivrednik. Najveći mu je problem plasman robe, kako pobijediti jeftinu, ali nekvalitetnu konkurenciju iz Bugarske, Nizozemske ili Novog Zelanda. - Plasman je težak jer ljudi nemaju novca, a veliki je uvoz. Ali zamislite, stiže janje u kontejneru iz Novog Zelanda i onda ga poslužuju svježe pečenog s ražnja ovdje u restoranu.

Evo vam ilustracije kako se donedavno radilo. Plitvička jezera moraju objaviti natječaj za kupnju ličke janjetine i javim im se poduzeće iz Zagreba koje je nabavlja iz Bugarske. Naravno da će biti jeftinije, ali to nema veze s janjetinom. Mi smo nekada radili drugačije, a peklo se 10 tona toga mesa u sezoni. Kupovalo se iz ličkih stada. Seljaci su imali ugovore, bili su sigurni da će im naš kamion doći u dvorište, odvesti janjce, a njima će odmah sjesti novac. Imali smo svoju rakiju, kiseli kupus, svježu teletinu i svinjetinu. Uvozno se ne može nositi s mojim janjcima koji su odrasli na materinom mlijeku i ličkoj travi - uvjerava nas Anđelko kojemu je želja još malo proširiti stado pa ishoditi certifikat eko proizvođača.

Mozart i Vivaldi

Kaže da je od malih nogu naučen na težak rad i drugačije ne zna.

- Ne kukam i ne očekujem da mi netko da poticaje koji se koriste kao zarada, umjesto da se ulažu u proizvodnju. Ovdje, što god da se dogodi, kriva je država. Ne mogu razumjeti mlađe ljude koji mogu biti u mirovini a imaju po selima naslijeđenih imanja i kuća. Kako može sjediti u stanu i u kafiću, a ne doći u prirodu i hraniti dvije-tri kokoši. Svi se drže politike, referenduma, prosvjeda, peticija - ogorčen je Anđelko, sretan što se imao kome pojadati.

Već sutra njegova će svakodnevica biti puno lakša. Prebacit će pušku preko ramena, pustiti ovce i povesti pse. U džep od hlača stavit će mobitel, a u onaj od kaputa radio. Naći će na skali treći program Hrvatskog radija i pustiti Mozarta i Vivaldija. I svijet će mu opet biti savršen.

PRODAJA, KONCESIJE... Boli me kad vidim u što se Plitvice pretvaraju

Uz obitelj i životinje, njegova su najveća ljubav - Plitvička jezera. Nije sretan kako sada izgledaju. - Poslijeratne Plitvice samo su blijeda slika onoga što smo imali. Naš Park postaje primitivna sredina u kojoj se postavljaju ljudi koji malo o njima znaju, a jedini ključ je partijska podobnost. Oni sada razmišljaju o prodaji i koncesijama tih objekata, i to me boli. Znate kako je sve to izgledalo poslije rata. Nismo dobili ni kunu državne pomoći, sve smo radili i uređivali iz vlastita poslovanja. Nakon što su češki unproforci otišli 15. siječnja iduće godine iz restorana Borje, sami smo ga obnovili po teškoj hladnoći i mjesec kasnije već je primao goste. A u Ministarstvu se danas raspravlja o prodaji tog istog Borja - ogorčen je bivši ravnatelj Plitvica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
08. studeni 2024 10:09