O čemu govore Plenković i Milanović kada govore o ljubavi jezikom mržnje. O Vrhovnom sudu

Najvažniji test za predsjednicu Vrhovnog suda profesorica Đurđević upravo polaže. Na Wimbledonu se natječu tenisači prema rang-listi koja je određena rezultatima prijašnjih mečeva. Organizatori turnira imaju pravo pozvati i tenisače koji nisu ostvarili dovoljan broj bodova na drugim turnirima. Pozovu Gorana Ivaniševića. On pobijedi sve, osvoji Wimbledon. Jedini s pozivnicom, ikada. Kralj. Je li u odnosu na druge tenisače koji su na turnir došli temeljem bodova Ivanišević opravdano nastupio?

Ili zadatak može izgledati drugačije. Predsjednik ima ustavnu ovlast predložiti kandidata. Kandidati se prema zakonu moraju prijaviti na natječaj Državnog sudbenog vijeća. Predsjednik je predložio nekoga tko se nije pojavio na natječaju. Koliko je glup kandidat koji se prijavio na natječaj DSV-a u odnosu na kandidata kojega je predložio predsjednik RH?

Svi znamo, predsjednik i premijer su nam u sukobu oko predsjednika Vrhovnog suda. Predsjednik je izveo cirkus, neposlušan je i neprilagodljiv. Misli svojom glavom, predložio je svoju kandidatkinju. Premijer je imao drugi plan. Sada ima nervozu. Kada je predsjedniku i premijeru toliko bitno nametnuti svoj stav oko izbora predsjednika Vrhovnog suda, to najbolje govori o sudstvu ove zemlje, vjerodostojnosti, neovisnosti, mogućnosti utjecaja i manipulacija. I zašto mi, masa, plebs, rulja, građani ne vjerujemo sudstvu. Inače bi pitanje kandidata bilo zanimljivo, ali ne bi bilo ključno za sudbinu sudstva jer bi se među kandidatima nalazili najbolji, u svakom smislu. Uostalom, primarni posao Vrhovnog suda je da ujednačava sudsku praksu, da konačne odluke budu jasne, da svi znaju što očekivati od suda, da nema iznenađenja. Sud ne bi trebao biti lutrija. Moralo bi svima biti jasno da ako gliserom usmrtiš dvoje ljudi na jedrilici godine 2011. nećeš 2021. piti mali macchiato na Cvjetnom trgu. Svima bi moralo biti jasno da za par stabljika marihuane ne možeš dobiti 2,5 godine zatvora, ako za silovanje dobiješ isto toliko. Bez ali, silovanje je u pitanju. Sudski postupak za silovanje počinje pitanjima: jeste li pili, kako ste bili odjeveni, jeste li se smijali sa silovateljem? To je, recimo, nešto što predsjednik ne kuži. On misli da se glumica od 53 kilograma može izvući pred silovateljem od 120 kilograma time što će ga lupiti koljenom u jaja. Vjeruje da je kuharici to teže. Zanemari pritom da je, recimo sada, on taj čiji glas se glasnije čuje od bilo kojeg pravnika u zemlji.

Kada predsjednik i premijer govore o ljubavi jezikom mržnje, onda govore o Vrhovnom sudu. Ponekad govore o drugim stvarima. Realno, malo je bitno je li u pravu predsjednik koji se poziva na Ustav, ili premijer koji se poziva na zakon. Argumenti postoje za oba stajališta. Predsjednik i premijer ustvari govore o moći, svojoj, a kojom utječu na sudstvo. Premijer je, očito, zadovoljan. Ne želi promjenu. Predsjednik Vrhovnog suda može popraviti sudstvo. Može ga i pokvariti. Ili ne učiniti ništa novo. Mi samo moramo izabrati za koga ćemo navijati. Za Zokijevu profesoricu Đurđević koja je napadala, javno kritizirala Ustavni sud analizama njihovih odluka u slučaju Sanader i Bandić i javno ih ocrtala neznalicama. Ili Plenkovićeva predsjednika Vrhovnog suda, Đuru Sessu. No, navijanje nema veze s onim što će se zbiti. O profesorici Đurđević će odlučivati isti Ustavni sud kojega je javno osramotila. Odlučivat će i saborski zastupnici, glasat će o njoj. Većina pripada HDZ-u. I, koliko sada vrijedi wild card, ekskluzivna pozivnica?