Svi koji su znali zagrebačkog poduzetnika Jakova Bienenfleda složit će se s tvrdnjom da je bio poseban, krajnje nekonvencionalan, ali i izuzetno sposoban čovjek. I posljednjih mjeseci, dok je vodio bitku s karcinomom u životnoj bitki za koju je znao da će je izgubiti, Bienenfeld je pokazivao neku nevjerojatnu energiju koja ga je nosila cijeli život, od vremena kada je “bušio” kompjutorske kartice osjećajući da su računala budućnost do onih tmurnih sarajevskih dana kada je spašavao Židove iz opkoljenog grada.
Jakov Bienenfeld je iz ugledne židovske obitelji, koja je velikim dijelom udarila temelje za nekoć brojnu, a danas malobrojnu židovsku zajednicu u Hrvatskoj i Zagrebu. Mnogi Bienenfeldi nestali su u vihoru rata, bili žrtve holokausta, a nakon endehazijskih strahota nastavili su sa životom u Zagrebu kojem su davali poseban pečat. O tom periodu, o kojem se i danas lome koplja, Jakov Bienefeld znao je reći: “Mislim da je štetno razmišljanje da se Hrvati moraju i za što iskupljivati. Hajdemo pojednostaviti priču, jedan dio Hrvata u povijesti je mom narodu nanio zlo i... točka! Gotovo. Amen. Hrvati se nemaju za što iskupljivati. To što su ustaše napravili, ne ide kao grijeh u nasljedstvo”.
Pionir poduzetništva
Sjećam se malog detalja iz vremena kada su Hrvati bili uspavani komunističkim snom o besklasnom društvu u kojem će svi imati isto, Bienenfeld je kao pionir privatnog poduzetništva osnovao svoju tvrtku. Radio je za Diners, a svaku je večer donosio u Prašku ulicu izbušene kartice na onim pretpotopnim strojevima nalik današnjim kompjutorima na kojima su bili podaci o poslovanju toga dana. Dok je službenicama predavao te kartice, šarmirao ih je pričama o svemu i svačemu i ta radost života bila je tako karakteristična za mladog Bienenfelda.
A njegov otac, uz sav obiteljski pedigre “ljevičara”, postao je osobni savjetnik Gojka Šuška, koji je slovio za krutog nacionalista i tvrdog Hrvata, u vremenima kada je bio prvi ministar obrane Republike Hrvatske. Još u vrijeme rata Bienenfeldovi su pokazali “kako dišu” podržavajući hrvatsku samostalnost, a Jakov je organizirao humanitarnu pomoć po cijeloj Hrvatskoj, posebno nakon pada Vukovara i napada na Dubrovnik. Konvoj na trajektu Iliriji dovozio je pomoć jugu Hrvatske, a Bienenfeld se angažirao i oko razmjene zarobljenika u Vukovaru.
Ostat će zapamćeni i njegova spretnost i vještina, tako je mimo diplomatskih kanala, koji su u to vrijeme bili gotovo zatvoreni, stupio u kontakt s Beogradom, pa su u prosincu 1991. oslobođeni i prvi zarobljeni Vukovarci, među kojima su bili Vesna Bosanac, Đuro Njavro, Ante Perković. Nesreća Sarajeva posebno je angažirala Bienenfelda da pomogne Židovima u tom gradu te je preko raznih kanala izvukao iz opsade 1200 ljudi. Sjećam se i svjedočenja, hvalili su Bienenfelda na sva usta, tvrdeći da je iskazivao i osobnu hrabrost da spasi ljude. Zanimljiva je i epizoda iz njegova života oko prijateljstva sa Slobodanom Praljkom.
Rasprave s Tuđmanom
A dugo je mladi Bienenfeld raspravljao s Franjom Tuđmanom treba li sagraditi sinagogu u Praškoj ulici u Zagrebu, na mjestu gdje su je srušili ustaše. “Nije još vrijeme, kada su razorene brojne škole po zemlji”, govorio je Bienenfeld. Židovsku zajednicu u Hrvatskoj potresali su i razni skandali i razmimoilaženja, bilo je tu svega, od politike nadalje, ali je Jakov Bienenfeld uvijek želio da ono malo Židova što ih je ostalo u Hrvatskoj nastoji biti skupa. Branio je svim srcem Antu Gotovinu, sukobljavao se sa Stjepanom Mesićem.
U Zagreb je doveo Escadu, vodio je građevinsku tvrtku, a tajnica je u njegovim brojnim uredima uvijek ostajala ista, punih 40 godina. Za bolest je doznao od dr. Ranke Padovan, a nije bilo utješno ni kada su mu liječnici davali samo nekoliko mjeseci života. Bolest ga je toliko izmučila da je izgubio gotovo 35 kilograma, ali čim se oporavio, Jakov Bienenfeld nastavio je s poslom. I njegov sin danas je uspješni poduzetnik, pa ako je tata imao u Varšavskoj lokal s hamburgerima po originalnoj američkoj recepturi, današnja generacija Bienenfeldovih širi se sa sushijem. Valjda će primijeniti onu tako poznatu izreku koju je koristio vrlo često Jakov Bienenfeld: “U posao je važno ući prvi, ali još važnije izaći prvi”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....