IN MEMORIAM

ODLAZAK VRHUNSKE NOVINARKE SUZANE BARILAR Voljeli smo našu Suzu jer je bila tvrdoglava i prkosna, a tako blaga...

 
Suzana Barilar
 Neja Markičević / CROPIX

Dugogodišnja novinarka i kolumnistica Jutarnjeg lista Suzana Barilar preminula je u nedjelju ujutro nakon duge i teške bolesti. Suzana je bila vrhunska novinarka i pripadala je krugu najboljih poznavatelja hrvatske političke scene.

Rođena je 1972. godine u Zagrebu gdje je završila srednju školu i diplomirala na Fakultetu političkih znanosti.

Prvi posao joj je bio u Večernjem listu, a u Jutarnjem je bila od njegova osnivanja. Spada među prve zaposlenike. Radni odnos u Jutarnjem počeo joj je 1. siječnja 1998. godine, nekoliko mjeseci prije izlaska prvog broja. Najprije je radila u zagrebačkoj gradskoj rubrici. Pratila je gradsku politiku kroz rad gradske Skupštine i Poglavarstva. Kraće vrijeme bila je urednica gradske rubrike, a onda je prešla u unutarnju politiku te pratila rad Sabora, političkih stranaka, braniteljsku populaciju…

Sindikalna povjerenica

- Kad smo 1998. počeli raditi Jutarnji list, u redakciju politike sjatilo se puno mladih djevojaka i momaka, totalnih početnika, od kojih su gotovo svi danas poznata i besprijekorna novinarska imena. Među njima, u toj “dječjoj sobi”, bila je i Suza - kaže Sanja Modrić, kolumnistica Novog lista koja je u Jutarnjem bila prva Suzanina urednica.

- Svaki dan sam, zajedno s njima, čitala priloge koje su pripremili da vidimo što se može poboljšati. Suza se često bunila zbog mojih intervencija pa bismo raspravljale zašto je ipak bolje ovako, a ne onako. Najviše volim te koji se bune kad im diraš u tekst jer to znači da im je jako stalo i da su dali sve od sebe. Utoliko je Suza bila moj tip. Čvrsta, nepotkupljiva, izgrađenih stavova, a ispod kože meka i fina duša. Tužna sam što smo izgubili takvu novinarku i takvog čovjeka - kaže Sanja Modrić.

Suzana je bila i sindikalna povjerenica Jutarnjeg lista. Te se dužnosti prihvatila u vrlo teška i osjetljiva vremena kada su zbog krize koja je zahvatila printane medije mnogi novinari ostajali bez posla. - Ne bih željela izdvajati niti jedan segment Suzina djelovanja, posebno isticati koliko je Suza, na primjer, bila odlična sindikalistica i nabrajati što je sve napravila za novinare. Jer ona je bila beskompromisna, bila je čovjek, u svakom od tih segmenata, pa makar to bilo i na njezinu štetu - kaže jedna od njezinih najboljih prijateljica, naša novinarka Kristina Turčin.

Prisjetila se situacije koja jako puno govori o Suzani kao osobi i njenom odnosu prema poslu. - Moja, već tada jako dobra prijateljica Suza, postala mi je šefica u gradskoj rubrici. Ja sam tri dana za redom zakasnila na posao, a Suza mi je za 20 posto smanjila plaću. Bila sam šokirana, ionako sam imala malu plaću. Rekla mi je da će mi bez problema, kao prijateljica, svaki dan plaćati ručak jer zna da nemam novaca, ali da neće dozvoliti da ja, kao prijateljica, imam bilo kakav poseban status te da izvolim dolaziti na posao na vrijeme ili će mi i dalje rezati plaću - ispričala je Kristina i još kratko dodala: - To je bila Suzana Barilar. Ona je jednostavno bila ispravna.

Uvijek s osmijehom

- Moja slika Suze je uvijek s osmijehom. I to u svim situacijama. A radili smo u najturbulentnije vrijeme. Pratili smo odlazak Franje Tuđmana, dolazak nove vlasti, pobunu branitelja protiv te vlasti, dolazak Ive Sanadera… Suza je uvijek znala kako biti blizu političara, ali tako da nikad ne prijeđe granicu i da se ne opeče bliskošću s političarima što ni danas mnogi kolege ne uspiju - kaže Mislav Bago s Nove TV. Novinarstvo koje je dijelio sa Suzanom Barilar sastojalo se od mnogih sati stajanja na kiši, snijegu, hladnoći i čekanju izjave. - Kad nam je svima već svega bilo preko glave, kad bi nam dojadilo, Suza bi uvijek našla neki smisao. Tako i kada smo u vrijeme Račanove Vlade znali do ponoći čekati da završe sastanci šestorke, i kada smo svi već bili ludi, Suza je nalazila nešto pozitivno - prisjeća se Bago.

Predana poslu

Kolege su, kaže dalje, govorili da smo si postali obitelj jer smo se međusobno družili više nego sa svojim obiteljima. S tim da je Suza znala imati mali privilegij jer je ponekad sate čekanja dijelila i sa svojim suprugom, fotoreporterom Jutarnjeg Davorom Pongračićem.

Suzani Barilar su se tijekom karijere više puta nudila urednička mjesta, no osim kratke epizode kada je uređivala gradsku rubriku, uvijek je te ponude odbijala. Sebe je vidjela isključivo kao novinarku, i željela je pisati premda je to značilo primati manju plaću od uredničke.

Njenoj strasti prema novinarstvu, ali i pristupu poslu svjedočila je Nataša Božić Šarić s N1 televizije koja je svojedobno u Jutarnjem listu zajedno sa Suzanom izvještavala iz Sabora. - Godinama smo dijelile stol u Saboru i zajedno pisale tekstove. Ja sam uvijek išla grlom u jagode, uvijek pokušavala glavom kroz zid i tražila da nekog oderemo. A Suza je bila onaj pametni, racionalni, uvijek odmjereni dio saborskog dvojca Jutarnjeg lista - kaže Nataša i naglašava da je Suzana bila nevjerojatno predana novinarstvu, uvijek do kraja korektna i precizna. - Bila je jako posvećena tome da svaka informacija koja izlazi pod njenim imenom bude do u zarez provjerena i točna - kaže Nataša Božić Šarić i nastavlja da njeni politički komentari nikad nisu bili dnevno politički ostrašćeni, da su bili odmjereni, ali bi uvijek udarila u samu srž problema.- To je bila Suzi Barilar kao novinarka i osoba. Moja najdraža prijateljica koja će mi uvijek nedostajati - završila je Nataša.

Vjerovala je u život, htjela je živjeti, ali onako kako ona hoće

Naša Suza, to znaju svi koji su radili s njom ili je ona s njima komunicirala u okvirima svog posla, nije bila čovjek kompromisa: kad je vjerovala da ima pravo, a to je bilo gotovo uvijek, nije odstupala.

Pritom se nije obazirala na autoritete: urednici, ministri, portir ili kolegica početnica, prema svima je nastupala jednako. Osjećala je svojom dužnošću da naglas kaže ono što misli, da upozori na sve što bi ona smatrala nemoralnim i nedopustivim zastranjenjem.

Suzana Barilar bila je radikalna u nastupu, a realna u procjeni. Nije se iscrpljivala u jurišanju na vjetrenjače, ali nije ni dopuštala da se ide ispod granice mogućeg.

Živciralo ju je podilaženje; sa svojim razumijevanjem politike i javne uloge novinarstva svakodnevno je bila nesmiljeni kritičar svojim kolegama i urednicima. U pipavim, dvojbenim situacijama, kakvih je puno u dnevnom novinarstvu, u njezin se sud moglo pouzdati.

Nije bilo lako s njom razgovarati, morao si uvijek računati na njezinu nepopustljivost. Ali mogao si biti siguran da će uvijek, baš uvijek, biti iskrena. I da se možeš potpuno osloniti na nju, jer bi ispunila što bi obećala.

Imala je tu rijetku ljudsku osobinu da nikad ne laže, ili bar ne svjesno, i da ljudsku komunikaciju shvaća vrlo ozbiljno. Ona nije vrdala, a nije ni drugima to dopuštala.

I kao višegodišnja sindikalna povjerenica Suzana Barilar napravila je ogroman posao: u vrijeme kad je tisak, zbog promjena na medijskom tržištu, počeo zapadati u probleme inzistirala je da se poslodavac drži zakona i istovremeno hrabrila kolege da u strahu od budućnosti ne odustaju od svojih načela.

Bila je prvorazredna politička novinarka, godinama je izvještavala iz Sabora i poznavala svaki detalj domaće politike. Mobitel je stalno zvonio, tu nije bilo radnog vremena. No Suzana je bila daleko od šablonske slike političke reporterke koja sve podređuje karijeri i nakon posla ide u birtiju na pivo. Ona nije pristajala karijeri podrediti svoj privatni život: na prvom joj je mjestu bio njezin Pongi, suprug, plus nekoliko prijateljstava koje je njegovala desetljećima.

Kao što je bila prvoklasna novinarka, bila je prvoklasna domaćica, od onih za koje mislite da su izumrle s našim bakama i mamama: Suzana je bila jedna od onih koje će ispeći prvoklasnu puricu za Božić i desetak vrsta kolača a da ne primijetite da se umorila. I tu je svim frendicama nabijala komplekse. Kao da ništa drugo ne radi u životu nego kuha i sprema, i brine se o Pongiju.

Bilo ju je divno imati za prijateljicu, i jako naporno ako se ne bi slagala s vama. A to se znalo događati nekoliko puta dnevno.

Suzana je ostala Suzana i u teškoj bolesti. Vjerovala je u život, htjela je živjeti, ali onako kako ona hoće. Ako je to što su joj liječnici nudili bilo suprotno onome što je ona htjela i smatrala ispravnim, bez krzmanja je rekla ne. Gotovo do zadnjeg časa živjela je kao da nije bolesna, živjela je onako kako je ona to htjela. Dok se borila s bolešću, otkrila je da zna izrađivati nakit, zaljubila se u fotografiju, s farbanjem stolica u dnevnoj sobi otvorio joj se novi svijet: mogla je više i više nego što je ikad vjerovala, i u tome je istinski uživala. Drska, tvrdoglava, nepopustljiva Suzana. Izgledala je poput vile, u bijelim košuljama koje bi lepršale oko nje, s nakitom koji je sama izradila, sa živom i gustom plavom kosom koja je prkosila dijagnozi.

O tome smo razgovarale: o životu kakav smo htjele, o strastima. O tome da je svaki dan važan i da snove ne treba ostaviti na čekanju. Da možemo, jer nam to pripada. Opisano u jednoj rečenici, moglo bi se napisati da je bila kao ruža: ako ne paziš, nabost ćeš se. Ako ste uspjeli biti dovoljno nježni i strpljivi da vas pripusti sebi, bilo vam je dragocjeno.

Hvala ti, Suzi!

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
22. studeni 2024 00:03